Svi vjernici u crkvi poznaju osnovne elemente poput oltara, ambona, tabernakula bez kojih bi ovaj prostor bio nezamisliv… no koje je značenje ovih elemenata koji čine prostor crkve kao vrhunca ljudskoga stvaranja?
Foto: Vatican news
Što je zapravo crkveni prostor?
Možemo reći da je svako mjesto konkretno ostvarenje ljudskog življenja, ljudski identitet ovisi o svojoj pripadnosti ovom mjestu kao njegovom stanovniku. Tako i crkva da bi postala mjesto mora biti značajna za zajednicu. U Riječi koja se čuje u liturgiji ovaj prostor postaje mjesto. Pa tako sama izgradnja zgrade kršćanskog bogoslužja simbolično reproducira stvaranje svijeta, kozmički osjećaj, a ulazak u crkvu postaje čin pun značenja koji pokazuje da smo dio Kristova tijela, da smo crkva.
Prije svega crkva je mjesto sastanka koje traži horizontalne i vertikalne odnose, kako bi se stvorilo živo iskustvo Crkve, vjere. Način gradnje jedan je od aspekata artikulacije kako se zgrada odmara, podiže i prima svjetlost, koja je temeljni element.
Grčka riječ “ekklesia“ označava Crkvu koju je Bog pozvao i crkveno okupljanje na tom mjestu. Što bi značilo da kuća Božja nije zgrada, već skupština, jer je to Tijelo Kristovo. Što mislimo kad kažemo da je ona skupština? Mislimo na to da je Crkva hramom živoga Boga, a mi vjernici nismo stranci ni gosti, naprotiv, mi smo sugrađani svetaca i članovi Božje obitelji. U Njemu postajemo dio zgrade koja mora služiti kao predložak Boga po Duhu Svetomu.
Kršćanski život rađa se i dostiže puninu u proslavi. Župnik, povjerenik, kipar i ostali koji sudjeluju u stvaranju ovog prostora, kako potvrđuje jedan od vodećih stručnjaka za sakralnu umjetnost Crispino Valenziano, moraju liturgijski oblik uzeti kao apsolutnu referencu i biti u skladu s ritualnošću slavlja. Valenziano kaže da zgrada namijenjena božanskom štovanju, sagrađena poštujući samo norme liturgije, ne bi bila crkva. Kultna zgrada izgrađena samo za taj program bila bi kazalište. Citiranje norme liturgijskih knjiga ne gradi Crkvu isto kao što samo puko citiranje evanđelja ne čini vjeru, nedostaje ono istinsko a to je otvoriti srce k Božjem.
U vremenima moderne arhitekture pojavljuje se takozvani funkcionalizam (odnosno pokret po kojemu funkcija određuje formu, po kojemu je samo ono što je funkcionalno lijepo i umjetnički vrijedno, a ono što je nefunkcionalno kvazi umjetnost, bez obzira na visoke namjere umjetnika) u svim sferama, pa tako i u projektiranju crkvenih objekata. Ovaj funkcionalizam vjeruje da zgrada znači praktični prostor, ali kao što već možemo zaključiti, to je nedovoljno, nedostaje poezije, slike svijeta, umjetnosti. Točnije od davnina u ovim prostorima sva ljudska praksa ima svoje mjesto i tako bi trebalo ostati.
Nakon ulaska u modernu eru crkva kao odgovor organizira liturgijsku reformu Drugim vatikanskim koncilom koji je zaključen 1965-e godine. Po čemu pamtimo Drugi vatikanski koncil? Prema riječima pape Benedikta XVI. najvažnija i bitna poruka Koncila bila je "vazmeno otajstvo kao središte onoga što treba biti kršćanin, a time i kršćanskog života, kršćanske godine , kršćanskih godišnjih doba". U konačnici vjernici se aktivno uključuju u sudjelovanje na svetoj misi, više nismo samo promatrači, nego uistinu postajemo aktivan i neizostavan faktor misnog slavlja.
Obnovljena liturgija jasnije podcrtava Crkvu kao znak jedinog istinskog vremena, a to je Krist. Aktivno sudjelovanje vjernika mora dovesti i do promjena u kreiranju crkvenog prostora, pa time ova reforma nalaže da se prezbiterij (točnije uzvišeni dio gdje se nalazi oltar i svećeništvo) ne odvaja od samog naroda, kao što imamo primjere raznih prepreka u vidu ograde ili velike udaljenosti između vjerništva i svećeništva. Tako liturgijska građevina danas, više od 50 godina nakon koncila, prolazi kroz bolno kolebanje između primitivnih arhaizama ili futurizama, a sami vjernici ostaju zbunjeni novim i modernim sakralnim objektima koji se izgrađuju.
Dolazimo do zaključka da je zadaća u kreiranju sakralnog prostora stvoriti okruženje koje omogućuje da se slava bolje manifestira. Kad prostor uspije kanalizirati unutar sebe i orijentirati se na zajedništvo s transcendentnim, kad dopušta protok senzacija, sakramenata i ideja tada prostor Crkve priprema ljudsko biće da postane svjesno silaska milosti u tjelesnost.
Dolores Petrović
Izvor: vaticannews.va
Objavljeno: 16.kolovoza 2022.
