Traži se slobodan, sposoban i kreativan radnik, otvoren za nova iskustva, učenje i suradnju – čitamo u poslovnim oglasima današnjice. Upravo takve vrednote promovira Isus u parabolama današnjeg evanđelja. Mnogi su propovjednici govorili o Bogu koji je pravedan, istinit, dobar. Krist nadodaje Bog-Otac uz sve to je i milosrdan, spreman je oprostiti ukoliko se pokajemo za grijehe. Opisano je to u evanđelju prispodobom o izgubljenoj ovci, novčiću i djetetu te poziva se na radost zbog obraćenja. Knjiga izlaska opisuje povratak grešnog naroda lažnim bogovima koje su štovali prije oslobođenja. Pavao u poslanici piše Timoteju o Kristovu prihvaćanju grešnika. Psalam 51. je pokajnički a poklik aleluja najavljuje Božju otvorenost prema obraćenicima.

Foto: Getty images

Mnoge književne pripovijesti baziraju se na paradigmi o izgubljenom sinu koji se vratio milosrdnom ocu, i sinu koji je ostao u očevoj kući a nikad nije izgradio prisnost s roditeljem. Važno je znati služiti se slobodom, jer nismo ni robovi ni roboti već djeca Božja. Bez slobode mišljenja, govorenja i djelovanja nema radosti, nema kreativnosti, nema napretka. Prepričava se to opetovano na mnogo načina u brojnim novelama, romanima i filmovima. Pripovijest o izgubljenom sinu snažno je utjecala na europsku i svjetsku uljudbu. Sloboda, kreativnost i povratak bitnome, sebi i Bogu na vrhu su ljestvice vrednota u našoj civilizaciji.

Piše: fra Mijo Šuman, vikar u župi Dolac kod Travnika

Samoostvarenje je preduvjet za sreću, istodobno ono je i korijen mnogih sukoba. Cilj odgoja i obrazovanja je izgradnja odgovorne osobne. Stoga se trudimo pomoći djetetu da bude samostalno, da razvije svoje sposobnosti. Nužno je i naučiti nositi se sa svojim ograničenjima, živjeti sa svojim nedostacima, zaštititi se od zla. Istočna Europa, odgajana pravoslavnim kršćanstvom, naglasak stavlja na pokornost autoritetu i slični su starijem sinu iz Isusove prispodobe. Zapadna Europa pod utjecajem liberalnog protestantizma prenaglašava individualizam i sliče mlađem sinu iz evanđeoske parabole.

Kao katolici pristupamo sakramentu pomirenja, ispovijedamo Bogu svoje grijehe, priznajemo bližnjima svoje slabosti kako bismo ostvarili duhovno zdravlje. Mnoge teške rane liječe se se kirurškom obradom oboljelog mjesta, liječenje duševnih rana postiže se duhovnim odstranjivanjem zla iz našega bića.

Svako izlječenje započinje pravilnom dijagnozom, u duhovnom smislu prepoznavanjem i priznanjem grijeha. Kao što liječnik zacjeljuje tjelesne rane tako Bog ozdravlja one duhovne kad mu se s kajanjem obratimo u ispovijedi.

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 11.rujna 2022.