Kada vidimo bijednika pomislimo obično: „jadnik“! Vidjevši bogataša kažemo: „blago njemu“. Tako su i Isusovi suvremenici smatrali da život siromaha nema smisla, možda je i Božje prokletstvo. Vjerovali su kako treba biti čvrsto oslonjen na ovozemaljsko jer onostranost je neizvjesna. Valja nam se zalagati za ono što je sigurno: imanje, užici, zadovoljstvo.

Foto: Getty images

Na početku jeseni liturgijska čitanja počinju nas podsjećati na jesen naših života. U doba kad zeleno lišće počinje venuti i sprema se za smrt, tako se i mi duhovno pripravljamo za konac ovozemnog života. Krist opetovano naglašava da postoji život poslije smrti, kao što postoji i buđenje nakon sna. Kad se probudimo za trenutak smo zbunjeni i ne znamo: je li stvarnost ono što smo usnuli, jer su nam se slike iz sna učinile tako realnim. Otprilike tako i smrt možemo doživjeti kao početak pravog života. Njemački mislilac Immanuel Kant pisao je kako mora postojati život poslije smrti jer očigledno je da se pravednost ne ispunjava na ovome svijetu. U našoj tradiciji postojalo je duboko uvjerenje da će se zlo čovjeku vratiti kroz njegovu budućnost i umiranje.

Piše: fra Mijo Šuman, vikar u župi Dolac kod Travnika

Postoji dakle mnošvo pokazatelja koji ukazuju na to kako se isplati biti plemenit, no ne postoji niti jedan dokaz, opisuje današnje evanđelje. Pričanjem o velikom bogatašu i bolesnom siromahu Božji sin poučava kako zemaljske kategorije ne garantiraju kvalitetan vječni život. I to se ničim ne može dokazati, možeš samo vjerovati, prihvatiti ili odbaciti, sve na vlastitu odgovornost. Jer kako kaže Isus na kraju pripovijedanja: „Ako netko ne vjeruje Svetom pismu, tradiciji ili prorocima, neće vjerovati sve i kad bi mrtvi ustali i govorili.“(Lk 16, 31). Neće vjerovati zbog tvrdoće srca, sebičnosti duše i oholosti uma, i ovaj fenomen ne ovisi o religioznoj pripadnosti, štoviše može se dogoditi da deklarirani ateist bude u prednosti naspram vjernika.

Put u vječni život ili prijelaz u drukčiju dimenziju, u tzv. smrt je kao put kroz poznatu nam dimenziju vremena ili prostora. Možeš biti kralj u jednoj epohi i da te svi časte, u drugoj to ti se može uzeti za zlo, ili da to ljudima ne predstavlja nikakav kvalitet. Možeš imati novce, pare ili dolare u jednoj zemlji, u drugoj državi takva moneta može biti bezvrijedni papir. Čak i da posjeduješ zlato kao univerzalnu valutu, u nekoj situaciji ono ljudima postaje bezvrijedno, jer tonu u more, bez hrane si ili vode, kao što su to prikazali neki filmovi. Naš narod kaže: „Ničija (svijeća) nije do zore dogorjela“, tj. poredak se začas promijeni, stvari lako propadaju, status nam je nestabilan. Nakon smrti u vječnom životu platit ćemo valutom koja se zove dobrota, pravda i ljubav.

 Izvor: RM BiH

Objavljeno: 25.rujna 2022.