„Dum spiro - spero“ ( „Dok dišem - nadam se”), latinska je poslovica. Poistovjetili su fiziološku aktivnost disanja sa duševnim stanjem nadanja. Davno je uočeno kako naša duševna stanja utječu na ritam disanja, otkucaje srca, metabolizam generalno. „Nada umire posljednja“, narodna je izreka, a stari Grci su rekli: „Da nije nade, srce bi se slomilo“. U svakom slučaju nadanje se izjednačuje sa životom. Nada je osjećaj očekivanja pozitivnog ishoda nekog događaja. Ona je važna kršćanska i općeljudska krepost. Kakvo nam je nadanje takvo nam je i vjerovanje, u kakve se stvari uzdamo otkrivamo vlastiti svjetonazor. Vrlina je to koja se ostvaruje u sadašnjosti, a odnosi se na buduća događanja. Potvrđuje se to drevnom hrvatskom riječju – ufanje, što označava uhvatiti buduću stvarnost. Negacija nade je očaj, takvo stanje u nama je kratkotrajno i neodrživo, jer čovjek je dubinski biće nade, to nam je duhovno refleksna akcija kao što je disanje motorička.

Foto: Getty images

Evanđelje donosi opis sporenja Isusovih suvremenika o pitanju kakva im je nada, u što se uzdaju, što očekuju u budućim vremenima. Pitanje su pokrenuli sljedbenici saducejske stranke, bogatih plemenitaša koji niječu postojanje života poslije smrti. Slikovito ga prikazuju dvojbom iz bračnog odnosa, aporijom kojom pretjerano izjednačuju kvalitetu ovozemaljskog i zagrobnog života, pričom kojom pokazuju podređenost žene muškarcu. Isus im odgovara kako bračni odnosi vrijede u ovom svijetu, ali onostranost ne priznaje takvu instituciju, ona je anđeoska. Stoga se unutar Crkve razvio pokret vjernika, tzv. monaha, redovnika i časnih sestara, koji već na ovome svijetu žive vrednote celibata eshatoloških vremena.

Piše: fra Mijo Šuman, vikar u župi Dolac kod Travnika

Prvo čitanje donosi herojski događaj braće Makabejaca s njihovom majkom, koji su vjerujući u onostranost prihvatili od kralja vlastitu smrt, cijeneći iznad svega Božje propise. Psalam 17. smrt opisuje kao buđenje u novi život, dok Pavao kršćane u Solunu ohrabruje da zbog nade u vječni život ustraju u kušnjama božanskom ljubavlju. Cjelokupan kršćanski nauk bazira se na vjeri u uskrsnuće, nadi u vječni život zbog kojeg su vjernici u stanju prezreti vremenite blagodati. Sekularno-ateistički svijet o nadi se izražava pojmom optimizam, što opet označava nadanje ali uz oslanjanje na vlastite snage. Kršćansko uzdanje pak motivirano je očekivanjem kako ćemo poput Krista prezrenog u ovom svijetu od Boga biti oživljeni, uskrišeni.

Uzdanje u vlastite snage i stavljanje nade u isprazne stvari naziva se preuzetnost, u stanje takvoga grijeha mogu upasti i pobožni vjernici s dobrom namjerom. Upravo takvu zabludu opisuje evanđelje gdje se upozorava na saducejsko uzaludno uzdanje u aristokratsku pripadnost, materijalno posjedovanje i ovozemaljsku ljubav. Promislimo na kojim stvarima, osobama i stavovima temeljimo naša očekivanja i polažemo našu nadu, jer Bog komu se obraćamo je Bog živih, svi njemu živimo (Lk 20,38).

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 6.studenoga 2022.