Blagdan Rane sv. Franje proslavljen je u utorak, 17. rujna na ostacima franjevačkog samostana na Zidinama u Skakavi Gornjoj u Brčkom, na povijesno-arheološkom lokalitetu gdje se u 14. stoljeću nalazio franjevački samostan s crkvom svetog Franje

Svečano euharistijsko slavlje predvodio je mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić, uz koncelebraciju gvardijana fra Nike Josića i brojnih drugih svećenika, piše Hrvatski glasnik.

Svečano misno slavlje prenosila je RM BiH,

Dolazak nekoliko stotina vjernika na Zidine svjedoči koliko ovo mjesto predstavlja i dalje utočište katoličke vjere, mira i zagovora Svetoga Franje. Osjeća se na ovom svetom mjestu koliko je blagdan Rane svetog Franje blizak ljudima i koliko i su i sami ustrajni u očuvanju Zidina kao svetog mjesta bez obzira na sve patnje i kušnje koje su kroz povijest pretrpjeli. Franjevački samostan koji je nekada postojao na Zidinama, a koji je porušen prije 500 godina, okupljao je ljude koji su u njemu pronalazili utjehu i nadu.

Rane svetoga Franje, blagdan koji se proslavlja na Zidinama, označava događaj koji se zbio prije točno 800 godina, a koji franjevačka obitelj širom svijeta obilježava kao poseban jubilej.

Sveti Bonaventura je napisao o Franjinom životu da jednoga jutra dok je Sveti Franjo molio na obronku gore za blagdan Uzvišenja svetoga križa, ugledao je ukazanje Serafa kako silazi s nebeskih visina. Seraf je imao šest svjetlećih vatrenih krila, brzo je letio i lebdio u zraku, blizu Božjeg čovjeka. Franjo je vidio, ne samo da ima krila, nego je i bio razapet. Prvo je bio šokiran, a onda je osjećao i bol i radost u svom srcu. Kada se ukazanje udaljilo, nakon nebeskog intimnog dijaloga, serafski je žar rasplamsao njegov duh iznutra i obilježio njegovo tijelo izvana likom raspetoga Krista, kao da je vatreni sjaj na njemu udario pečat. Odmah su se na rukama i nogama pojavili tragovi i činilo se da mu je desna strana probodena kopljem, a na njoj se pojavila crvena rana. Iz nje je često tekla sveta krv.

Upravo danas, kaže biskup Petar Palić, razmišljamo o posebnosti Franjina života koje stoljećima sve zaokuplja, a posebice njegovu duhovnu obitelj. Što se to zaista dogodilo u Franjinom životu?

„Križ je pratio Franjin život od samoga početka. Nakon što ga je Raspeti Krist u crkvici Svetog Damjana pozvao da obnovi njegovu crkvu, Franjo je bio dirnut do srži. Od toga časa srce mu je bilo ranjeno i kao da se rasplinulo na spomen muke Gospodnje. Dakle, sve dok je živio, Franjo je nosio stigme u svom srcu jer je obnova ovih stigmi na njegovu tijelu to učinila očiglednim. Ono što se Franji dogodilo na blagdan Svetoga Križa, pred kraj njegova života, imalo je dugačak uvod“, kaže biskup Palić i dodaje da je i Franjo želio biti siromašan jer je vidio bespomoćnog Krista u svojim rukama.

„Otkrio je oskvrnjenog Krista u svojoj crkvi koja je u njegovim očima i u očima mnogih suvremenika izgledala kao da je izdala evanđelje. Ono što je Franjo uvijek želio-slijediti raspetoga Krista, sada je u sebi osjećao u jednom suprotnom osjećaju. S jedne strane – radost zbog objave i s druge strane duboku bol zbog muke Gospodinove. Bol je tako duboka da ga je raspalila žarom iznutra, a izvana obilježila Kristovim stigmama“, predočava biskup Palić.

„Franjin put je jedinstven. Za njega je primanje stigmi značilo kraj životnog puta na kojem je dosljedno slijedio Gospodina patnika. I ono što je Franjo duboko proživio u sebi, to se odražavalo izvana na njegovu tijelu. Tako se nešto ne može učiniti niti napraviti, tako nešto se ne mora i ne može oponašati. To su za Franju bile mistične milosti, osobnog nasljedovanja Krista. Svima nama mora biti jasno da primanje stigmi nije neko samoozljeđivanje ili samo destruktivna mistika patnje, kao da patnja ima svrhu i smisao sama po sebi. Toga nema. Da smo tako shvatili, krivo bismo shvatili svetog Franju. Za Franju se ovdje nije radilo o veličanju patnje nego o sagledavanju Kristove patnje u svijetu, koja mu je osobno bila toliko bliska da ju je osjetio iz prve ruke.“

Također, približava biskup Palić kroz svoju propovijed, stigme se ne mogu izazvati, a primiti stigme značilo je mističnu milost. Franjine rane su otvorene, ali nisu smrtonosne. Te rane se ne liječe nego ostaju i to je važna karakteristika stigmi odnosno rana.

„To je podsjetnik na mnoge otvorene rane u ovom svijetu koje se jednostavno ne žele ili ne mogu zatvoriti. U našim osobnim životima postoje rane i ozljede koje nosimo sa sobom kao teret kojeg bismo se željeli riješiti. U životima naroda postoje neprestani ratovi, s traumatiziranim generacijama koje nastavljaju ponavljati sukobe tako da se čini kao da se to nikada neće završiti. Ali tu su također i rane čitavog našeg stvorenja koje ne znamo kako bi ih ljudski rod ikada mogao izliječiti“, naglasio je biskup Petar Palić iz čijih riječi je svaki čovjek danas mogao shvatiti da nam upravo Franjin život, Franjine rane mogu biti ogled naših životnih patnji.

Posebnost i radost proslave blagdana Rane svetog Franje krasi ova 800- ta obljetnica od ovog događaja, ističe gvardijan Franjevačkog samostana u Dubravama fra Niko Josić ne skrivajući radost što je na veoma radostan i veličanstven način proslavljen upravo na Zidinama i što je biskup Petar Palić baš na ovom mjestu poslao veoma simbolične poruke, kako bi čovjek trebao gledati i prihvatiti patnju ovog svijeta.

„Ovdje je patnja kao odraz prihvaćanja života i nakane dragog Boga koji ima sa svakim čovjekom na ovom svijetu. U tome se vidi ta odlučnost našeg utemeljitelja franjevačkog reda, u životu Svetog Franje Asiškog. Njegovo pravilo, koje je on dao manjoj braći, njegovim nasljedovateljima, jeste da život manje braće počinje sada u evanđelju. Ta radosna Kristova vijest modulira naš ljudski i vjernički život s odrazom franjevačkog pogleda na čovjeka i na cijeli svijet“, rekao je gvardijan Franjevačkog samostana u Dubravama fra Niko Josić.

Otvorene rane su stalna briga koju kao društvo svakodnevno osjećamo. Zato smo danas svi jako opterećeni i nismo mirni, ne možemo s mirom i prekriženih ruku promatrati patnju brata čovjeka u svijetu. Rane su uvijek neugodan podsjetnik na mnoge neotkupljene ljude u svijetu koji vape za ozdravljenjem.

Zidine, kao jedno povijesno mjesto ponovno nas podsjećaju kako se ljudi uvijek vraćaju svojoj vjeri i svojim franjevcima. Život je ovdje ljude još prije mnogo stoljeća naučio da je život križ, a da su rane naših života put do vječnosti.

Izvor: hrvatskiglasnik.ba
Objavljeno: 18. 9. 2024.