Ovaj osvrt pokušat će potaknuti dublje upoznavanje s jednim od iznimnijih pripadnika Hercegovačke franjevačke provincije, koji je u naponu snage i pri skorom ostvarenju svojih potencijala stradao u veljači 1945.

Piše: Ivan Prskalo, prva godina diplomskog studija engleskog jezika i književnosti i povijesti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru

Uvod

Godinu 1945. možemo u svakom smislu gledati kao nultu točku suvremenoga doba u kojem se po završetku Drugoga svjetskog rata oblikuje društvena i povijesna paradigma radikalno različita od svih prethodnih razdoblja ljudske povijesti. U kontekstu hrvatske povijesti taj je rez još naglašeniji. U završnici rata propada Nezavisna Država Hrvatska i novi režimski ustroj predvođen Josipom Brozom Titom iskoristio je priliku te je kriminalizirao postojanje spomenute države i želju hrvatskoga naroda za samostalnošću. U okviru toga događa se niz zločina u kojem nestaje hrvatska politička i kulturna elita – gubitak od kojeg se Hrvati do danas nisu oporavili. U toj sječi nastradao je i hercegovački franjevac Nenad Pehar čiji su život i djelo ostali zaboravom zameteni zajedno s nizom pojedinaca koji nisu odgovarali novom režimu na usponu. Ovaj osvrt pokušat će potaknuti dublje upoznavanje s jednim od iznimnijih pripadnika Hercegovačke franjevačke provincije, koji je u naponu snage i pri skorom ostvarenju svojih potencijala stradao u veljači 1945. Konkretno će biti riječi o njegovim pjesničkim djelima objavljenim u almanahu Stopama otaca.

Biografski osvrt

Život fra Nenada Pehara prvi je znanstveno obradio dr. sc. fra Robert Jolić u članku i on predstavlja temeljno polazište za daljnje proučavanje fra Nenadovog djelovanja. Fra Nenad Pehar rodio se 7. svibnja 1910. u Stubici, kršten imenom Jozo. Pučku školu završio je u Trebižatu, a Klasičnu Gimnaziju na Širokom Brijegu 1933. godine, nakon čega je započeo studij filozofije i teologije na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru sve do 1936. godine kada odlazi u Brelsau na nastavak studija. Vraća se krajem 1937. godine zbog služenja vojnoga roka. Stupivši u novicijat 1930. godine položio je svečane zavjete 1934. godine (uzevši redovničko ime Nenad-Venancije), a 1936. godine zaređen je za svećenika. Primarni fra Nenadov interes bili su duhovnost i askeza, ali je Hercegovačka franjevačka provincija s njim imala druge planove. Fra Nenada stoga šalju na studij povijesti u Zagreb 1939. godine kojeg završava u četiri godine. Vrh Provincije imao je velika očekivanja, poglavito zbog toga što su trajale pripreme za proslavu 100. obljetnice nastanka Hercegovačke franjevačke provincije, u kojima je fra Nenad imao jednu od ključnih uloga. Fra Nenad dao je obol tom projektu napisavši referat o stradanju Hrvata katolika u Hercegovini te sastavivši detaljan opis stradanja katolika u mjestima Goranci, Rakitno, Tomislavgrad, Široki Brijeg, Konjic i Kočerin u razdoblju od 1941. do 1943. Međutim, svi ti velebni planovi pali su u vodu u naletu partizana 1945. godine. Iz dosad spomenutog o fra Nenadu da se zaključiti kako se radi o iznimnom pojedincu koji je svojom sposobnošću i marljivošću privukao pažnju vrha Provincije. Njegovi suvremenici svjedoče o njegovoj izraženoj pobožnosti i duhovnosti, vedroj naravi i književničkoj crti, te su ga držali uzoritim primjerom franjevaštva. Primarni interes svakako mu je bila duhovnost, ali je zašao i u književničke i publicističke vode objavljujući u časopisima Ruža, Stopama otaca i Kršćanska obitelj. U ovom tekstu bit će posebno riječi o skupu pjesama koje je objavio u časopisu Stopama otaca.

Objavljene pjesme

Fra Nenad Pehar objavio je dosta tekstova u časopisu Stopama otaca, među kojima je deset pjesničkih uradaka. Dvije su pjesme objavljene u vezanom stihu i one predstavljaju anomaliju u odnosu na ostalih osam pisanih u slobodnom stihu. Prva od tih, Na periferiji grada u jesenji suton, predstavlja sugestivni 'snimak' jedne siromašne sredine od makroplana oronule ulice do mikroplana oronulih pojedinaca u njoj. Sadržaj pjesme sam po sebi nije naročito originalan, te je više nošena Nenadovim osjećajem za ritam. Taj osjećaj skoro pa ne postoji u pjesmi Pod dojmom jedne propale čežnje, koja previše gubi na snazi zbog nejasnog i nedorečenog sadržaja, a pogotovo zbog manja prirodnog ritma kojeg je Nenad pokušavao održati 'filer' riječima. Ono po čemu valja pamtiti njegov opus sigurno su pjesme slobodnog stiha. Fra Nenadova ritmičnost i melodičnost dolaze jasnije do izražaja pri pisanju slobodnim stihom, te pritom njegov izričaj postaje efektniji i sadržajniji, a same pjesme poprimaju konkretan i originalan identitet, obilježen nježnošću izričaja te istančanim bogobojaznim osjećajem, pri čemu su svaki predmet i svaka pojava predstavljali priliku za spoznaju Boga i za zahvaljivanje Njemu. Uspjehe je postizao kada je znao uskladiti svoj estetski i pobožni osjećaj, pri čemu se nabožna tendencija preobražavala u primjereni hvalospjev Svevišnjem i njegovom djelu, dok je s druge strane neuspjeh predstavljalo prevladavanje nabožne tendencije koja kvari estetski izričaj, ali i pobožni doživljaj koji bi ostao banaliziran. Njegove najveće uspješnice predstavljaju pjesme Ljiljani u vazama na Gospinu oltaru, Nokturno i Prva žrtva. Prve dvije pjesme opisuju liturgiju prirodnog svijeta koje u svom biću i jednostavnosti odaju počast svome Stvoritelju. Treća od ovih u nizu predstavlja ganuti himan prvoj misnoj žrtvi u kojoj se očituje Božja svemoć kojom osposobljava slabog svećenika da vrši najvažniju službu na putu spasenja. Sljedeća solidna ostvarenja predstavljaju intimnije poeme Blagoslov uzoranih njiva i Na grobu maloga druga. U prvoj pjesmi Bog blagonaklono gleda na rad ratara i seljaka te prolazi svojim oblakom na svaku njivu blagoslivljajući je za budući urod. Druga pjesma intimna je elegija neimenovanom prijatelju kojeg se nema tko spomenuti za Dušni dan. Do ovih pjesama fra Nenad je uspješno balansirao svoj nabožni i estetski osjećaj, ali (na štetu poezije) nabožni je osjećaj prevladao u pjesmama U procesiji, U svetištu Majke naše i Dijete pod raspelom. Uz iznimku posljednje pjesme, sugestivnost te intimnost prijašnjih uradaka izvjetrili su pred usiljenim slikama koje su više imale deokorativnu svrhu nego što su prenosile neku konkretnu pjesnikovu misao. U ovim pjesmama osjetno je fra Nenadovo naginjanje prema nabožnom, jer upravo poslije pjesme Dijete pod raspelom više ne nalazimo njegovih pjesničkih uradaka. On je nakon objavljivanja u Stopama otaca nastavio objavljivati u časopisu Kršćanska obitelj. Tu je pisao kolumne nabožne naravi više s ciljem propovjedanja, nego estetskog izražavanja. Njegova dosad objavljena poezija svjedoči o pjesničkoj nadarenosti koja je imala potencijal razvijati se još više.

Fra Nenad je ipak krenuo homiletičnim stazama, a prerana i nasilna smrt 1945. godine zatrli su svaki potencijal koji je imao. Ostaje pitanje bi li fra Nenad ponovno posegnuo za stihovima da je ostao živ, ali sigurno je da s nama ostaju njegovi stihovi koji usprkos malobrojnosti zaslužuju našu pažnju, te na kraju krajeva – i naše uživanje!

Članak je nastao u okviru natječaja za Prvi broj Časopisa Hrvatske zajednice Pleter.

Izvor: Hrvatska zajednica Pleter

Objavljeno: 29. listopada 2024