Odmah nakon pada Bosne pod osmansku vlast, bosanski „čuvari” vođeni hrabrošću i jakom vjerom istupaju pred osmanskog sultana i traže određena prava i privilegije, kako bi se duh kršćanstva očuvao i unutar granica islamske kulture i civilizacije.

Piše: Vedrana Šimić, magistra povijesti

Pri samom spomenu „čuvara Bosne” prilično je jasno da se taj epitet može vezati uz bosanske franjevce, koji su kroz povijest svojom snažnom vjerom, visokim stupnjem naobrazbe i nepokolebljivom hrabrošću više puta istupali u obrani teritorija današnje Bosne i Hercegovine. U prvom redu, po svojem dolasku u 13. stoljeću nastojali su ojačati kršćansku vjeru istupajući pred bosanske heretike u srednjem vijeku. Taj nesalomljivi kršćanski duh kroz franjevački trud i neumorno zalaganje prepoznali su i mnogi srednjovjekovni bosanski vladari, koji su kroz svoju, nadasve, mudru vladavinu propagirali protjerivanje heretika i jačanje kršćanstva. Simboliku „čuvara” Bosne zaslužili su u periodu dok se Bosna nalazila pod osmanskom upravom (1463. – 1878.). Odmah nakon pada Bosne pod osmansku vlast, bosanski „čuvari” vođeni hrabrošću i jakom vjerom istupaju pred osmanskog sultana i traže određena prava i privilegije, kako bi se duh kršćanstva očuvao i unutar granica islamske kulture i civilizacije. Njihove plemenite vrijednosti prepoznala je osmanska vlast, koja im je kroz više od četiri stoljeća omogućavala prakticiranje, a ovisno od stanja u osmanskoj državi, i promoviranje katoličke vjere. Sve je to pogodovalo da „čuvari”, ne samo očuvaju kršćanski duh i katoličku vjeru, već i duh po kojem je Bosna i Hercegovina još uvijek prepoznatljiva.

Uloga „čuvara” u bosanskohercegovačkom društvu sa 19. stoljećem znatno se promijenila. Naime, oni dobivaju „krila.” Dok su kroz ranija stoljeća vodili brige isključivo o duhovnom životu i obvezama koje se u skladu s tim pozivom moraju blagovremeno izvršavati, kroz 19. stoljeće počeli su se, uz sve to, aktivnije uključivati u javni život. Tome je zasigurno pogodovala činjenica što su oni predstavljali najobrazovanije slojeve društva među katoličkim dijelom stanovništva. Primarno, pismenost im je omogućila da razviju široku komunikacijsku mrežu kako unutar osmanske Bosne, tako i van njenih granica. Zahvaljujući obrazovanju u inostranstvu, bosanski „čuvari” upoznali su se s ilirskom idejom, prihvatili je i postali začetnici ilirskog pokreta, a kasnije i preporoda u Bosni, na čijim će se „krilima” par desetljeća kasnije formirati hrvatska nacija u Bosni i Hercegovini.

Uz „čuvare” oni su tada postali i „Ilirci.” Svojim „krilima” baveći se, prije svega, narodnim djelovanjem i brigom za očuvanje ilirske kulture i tradicije učinili su početni korak u razvoju hrvatske nacionalne svijesti na prostoru Bosne i Hercegovine. U tom pogledu najviše su se istaknuli: fra Martin Nedić, fra Grgo Martić i fra Ivan Franjo Jukić. Oni su „Ilirci”, prije svega, jer prihvaćaju i usvajaju ilirsku ideju tijekom svog školovanja u Ugarskoj i Hrvatskoj, vraćaju se u Bosnu i tu se susreću s brojnim preprekama i teškoćama koje su ih doslovno onemogućavale da u ovoj fazi razvoja nacionalno-preporodne svijesti, unatoč prevelikoj želji, svoje zamisli pretvore u stvarni proces integracije. U povijesnim diskusijama, bosanski „Ilirci” često se nazivaju i preporoditeljima. Međutim, treba imati u vidu da je preporod kod bosanskohercegovačkih Hrvata nastupio tek sedamdesetih godina 19. stoljeća na čelu s fra (don) Franjom Miličevićem, primarno, na prostoru Hercegovine.

U nastavku je potrebno u kratkim crtama upoznati se sa najznačajnijim „Ilircima.” Prvi od njih je Martin Nedić. Rođen je 1. travnja 1810. godine u Tolisi. Osnovnu školu završio je u samostanu u Sutjesci. Tu je 24. kolovoza 1825. obukao redovničko odijelo te počeo s godinom kušnje. Godine 1827. poslan je u Suboticu, gdje je izučavao retoriku i poeziju. Studirao je filozofiju u Solnoku i Agriji i bogosloviju u Vacu u Ugarskoj, gdje se upoznao sa ilirskom idejom. Po povratku u Bosnu djelovao je u Orašju.

Sličan put imao je i Ivan Franjo Jukić. Rođen je 8. srpnja 1818. godine u Banjoj Luci. Osnovnom znanju njega je u rodnom mjestu podučio župnik, a potom je gimnaziju i novicijat završio u samostanu u Fojnici. Studij filozofije započeo je u Zagrebu 1835. godine, gdje je tada započela etapa Ilirskog pokreta na čelu sa Ljudevitom Gajem. Tu se Jukić upoznao sa Ilirskim pokretom, ali i njegovim istaknutim nositeljima. Godine 1836. studij je nastavio u Vesprimu, gdje je počeo razmišljati na koji način sprovesti sve ono što je vidio na prostor Bosne i Hercegovine. U Bosnu se vratio 1840. godine gdje je određen period proveo u Fojnici i Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu).

Uz Nedića i Jukića djelovao je i Grgo Martić. On je rođen 24. siječnja 1822. godine u Rastovači kod Posušja. U samostanu u Kreševu završio je pet razreda gimnazije, a potom je šesti razred nastavio u Požegi. U periodu od 1839. do 1841. studirao je filozofiju u Zagrebu, gdje se upoznao s nositeljima Hrvatskog narodnog preporoda u Hrvatskoj. Godine 1844. završio je studij bogoslovije u Stolnom Biogradu u Ugarskoj, a potom se vratio u Bosnu i u Travniku je zaređen za redovnika. Veći dio svog života proveo je u samostanu u Kreševu.

Prikaz početaka života ova tri „Ilirca” imao je za cilj pokazati kako, bez obzira što su rođeni u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine, što su u različito vrijeme odlazili obrazovati se u Hrvatsku ili Ugarsku, te se u različito vrijeme vraćali u Bosnu, bez međusobnog poznanstva, ipak im je, u konačnici, bilo predodređeno da djeluju zajedno. Vremenom su se, šireći svoja „krila” i promovirajući ilirsku ideju međusobno upoznali i počeli zajednički djelovati na podizanju nacionalne svijesti kod Hrvata. Da je riječ o čvrstim prijateljskim odnosima svjedoči sačuvana korespondencija između njih, ali i njihovi književni i stručni radovi.

Motivirani, prije svega, za vrijeme svog školovanja u Hrvatskoj ili, pak, Ugarskoj, ovi bosanski „Ilirci” počeli su jasnije ispoljavati svoje ciljeve. Naime, njihovi ciljevi nisu nigdje jasno precizirani, ali se ponajbolje mogu iščitati iz njihovih književnih djela, te njihove korespondencije kako s vođama preporoda u Hrvatskoj, tako i između sebe. Kroz njihova djela prožimaju se, prije svega, ilirski ciljevi, koji se ogledaju kroz ujedinjenje svih Ilira, teritorijalno, ali i u pismu, jeziku i pravopisu, te se vidi suprotstavljanje osmanskoj vlasti i želja za osamostaljenjem. Ovim ciljevima, dakako, treba ubrojiti i želju za opismenjavanjem i prosvjećivanjem naroda. Dakle, u ovoj početnoj fazi hrvatske nacionalne integracije nisu postojali jasno utvrđeni programski ciljevi, nego su Ilirci svoje političke ciljeve iskazivali kroz svoja književna djela. U tom kontekstu, ako se usporedi nacionalno buđenje na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske, jasno se vidi da su ciljevi bosanskih „Iliraca” na nižoj razini u odnosu na ciljeve preporoditelja u Hrvatskoj. Oni su kao takvi dugo ostali „skriveni” pod ilirskim imenom, što pokazuje da će se na „krilima” njihovih pokušaja razviti hrvatska nacionalna svijest. Međutim, s vremenom, odnosno kroz etape ciljevi Hrvatskog narodnog preporoda u Bosni i Hercegovini su se mijenjali, tako da preporoditelji 70-ih godina 19. stoljeća nisu u ovim ciljevima bosanskih „Iliraca” vidjeli uspjeh u integraciji nacije. U tom razdoblju, pa i kroz proces institucionalizacije hrvatske nacije u Bosni i Hercegovini preporoditeljima je jedan od glavnih ciljeva bilo sjedinjenje s Hrvatskom i Dalmacijom.

Ulogu vođe pokreta na prostoru Bosne i Hercegovine na sebe je preuzeo Jukić, koji je promicao zajedništvo među bosanskim „Ilircima.” Prva zajednička inicijativa bosanskih „Iliraca” vidljiva je kroz pokretanje „Kola bosanskog,” koje je u cjelini trebalo označavati kulturno-prosvjetno društvo po ugledu na „Maticu ilirsku.” Usporedo sa inicijativom za stvaranje književnog društva u Bosni, „Ilirci” su započeli proces osnivanja tiskare, ali je u oba slučaja realizacija izostala. Najveći plod Jukićeva rada vidljiv je kroz pokretanje prvog časopisa na prostoru Bosne i Hercegovine pod nazivom „Bosanski prijatelj,” koji zasigurno predstavlja i najveće ostvarenje ove faze integracije. Časopis je imao za cilj pružiti osnovna znanja iz povijesti i zemljopisa Bosne, etnografije, narodnog stvaralaštva i kulturnih djelatnosti. Veći dio časopisa bio je predodređen za narodno stvaralaštvo, osobito za pjesme, pripovijetke, poslovice i zagonetke.

Doprinos bosanskih „Iliraca” vidljiv je na polju školstva. Godine 1847. osnovane su škole u Fojnici, Kreševu, Travniku, Livnu i Varcaru (Mrkonjić Gradu). U razdoblju pedesetih i šezdesetih godina mreža pučkih škola se znatno proširila, a neposredno zatim došlo je i do osnivanja dvaju redovnih filozofsko-bogoslovnih učilišta u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Kroz škole i prosvjetni rad „čuvari” su djelovali u skladu sa svojim ciljevima. Za razvoj hrvatske nacionalne svijesti najveća uloga „Iliraca” u pogledu školstva vidljiva je kroz nabavku knjiga i školskih udžbenika, najvećim dijelom iz Hrvatske i Srbije. Stoga, vrijedi utvrditi da su „Ilirci” položili temelje budućem obrazovnom sustavu, iako je razina pismenosti još uvijek ostala jako niska. Jedno od značajnijih kulturnih područja djelovanja bosanskih „Iliraca” je znanost. Oni su se uglavnom više opredjeljivali za društvene i humanističke znanosti poput povijesti, geografije i filozofije. Tvorci su mnogih znanstvenih djela. Iako su ona danas prilično izgubila na značaju zbog novih znanstvenih istraživanja, ipak predstavljaju važan povijesni izvor. Ona ponajbolje oslikavaju prostorne i vremenske prilike, te kroz običaje i kulturu daju čitav niz informacija o načinu života i pogledima na svijet toga doba.

U cjelini, bosanski „čuvari” uložili su mnogo truda i napora da bi ostvarili svoje ciljeve, a u tome su tek djelomično uspjeli. Na svojim „krilima” zasigurno su osjetili velik pritisak, koji im je, unatoč jakoj vjeri i odlučnosti, onemogućio potpuni uspjeh. Bez obzira na to, bosanski „čuvari” oživjeli su ilirski duh i narodne običaje i kulturu u osmanskoj Bosni, što je doprinijelo da se na njihovim „krilima” Hrvati počnu integrirati kao nacija, ali i da se na početku 20. stoljeća predstave kao institucionalizirana zajednica. Stoga, ne iznenađuje činjenica što su mnoga mjesta u Bosni i Hercegovini očuvala sjećanje na istaknute bosanske „Ilirce,” a najbolji primjer je za to Kreševo, koje u sklopu samostana i muzeja ima tzv. spomen-sobu Grge Martića, a uz to i trg nosi ime baš po ovom bosanskom „Ilircu.”

Članak je nastao u okviru natječaja za Prvi broj Časopisa Hrvatske zajednice Pleter.

Izvor: Hrvatska zajednica Pleter

Objavljeno: 30. listopada 2024