Prije svega crkva je mjesto sastanka koje traži horizontalne i vertikalne odnose, kako bi se stvorilo živo iskustvo Crkve, vjere.

Piše: Dolores Janko, magistra inženjerka arhitekture i specijalizantica sakralne arhitekture

Možemo reći da je svako mjesto konkretna manifestacija ljudskog življenja. Ljudski identitet ovisi o svojoj pripadnosti ovom mjestu kao njegovom stanovniku. Tako i crkva da bi postala mjesto mora biti značajna za zajednicu. U Riječi koja se čuje u živoj liturgiji ovaj prostor postaje mjesto. Pa tako sama izgradnja zgrade kršćanskog bogoslužja simbolično reproducira stvaranje svijeta, kozmički osjećaj, a ulazak u crkvu postaje čin pun značenja koji ukazuje na to da smo dio Kristova tijela, da smo crkva.

Prije svega crkva je mjesto sastanka koje traži horizontalne i vertikalne odnose, kako bi se stvorilo živo iskustvo Crkve, vjere. Način gradnje jedan je od aspekata artikulacije kako se zgrada odmara, podiže i prima svjetlost koja je temeljni element.

Što predstavlja crkva gledajući kroz ekleziološku dimenziju? Grčka riječ „ekklesia” označava crkvu koju je Bog pozvao i crkveno okupljanje na tom mjestu. To bi značilo da kuća Božja nije zgrada, već skupština, jer je to Tijelo Kristovo. Što mislimo kad kažemo da je ona skupština? Mislimo na to da je Crkva hramom živoga Boga, a mi vjernici nismo stranci ni gosti, naprotiv, mi smo sugrađani svetaca i članovi Božje obitelji. U Njemu postajemo dio zgrade koja mora služiti kao predložak Boga po Duhu Svetomu.

Kršćanski život rađa se i dostiže puninu u proslavi. Župnik, povjerenik, kipar i ostali koji sudjeluju u stvaranju ovog prostora, kako potvrđuje jedan od vodećih stručnjaka za sakralnu umjetnost Crispino Valenziano, moraju liturgijski oblik uzeti kao apsolutnu referencu i biti u skladu s ritualnošću slavlja. Valenziano kaže da zgrada namijenjena božanskom štovanju, sagrađena poštujući samo norme liturgije, ne bi bila crkva. Kultna zgrada izgrađena samo za taj program bila bi kazalište. Citiranje norme liturgijskih knjiga ne gradi Crkvu isto kao što samo puko citiranje evanđelja ne čini vjeru, nedostaje ono istinsko a to je otvoriti srce ka Božjem.

U vremenima moderne arhitekture pojavljuje se takozvani funkcionalizam u svim sferama, pa tako i u projektiranju crkvenih objekata. Ovaj funkcionalizam vjeruje da zgrada znači praktični prostor, ali kao što već možemo zaključiti, to je nedovoljno, nedostaje poezije, slike svijeta, kozmosa. Točnije, od davnina u ovim prostorima sva ljudska praksa ima svoje mjesto i tako bi trebalo ostati.

Nakon ulaska u modernu eru Crkva kao odgovor organizira liturgijsku reformu Drugim vatikanskim koncilom koji je zaključen 1965. godine. Po čemu pamtimo Drugi vatikanski koncil? Prema riječima pape Benedikta XVI. najvažnija i bitna poruka koncila bila je „vazmeno otajstvo kao središte onoga što treba biti kršćanin, a time i kršćanskog života, kršćanske godine, kršćanskih godišnjih doba.” Druge promjene koje su uslijedile nakon koncila uključivale su raširenu upotrebu narodnih jezika u misi umjesto latinskog, dopuštanje zajedništva za obje vrste za laike, reviziju euharistijskih (liturgijskih) molitvi, kratica liturgijskog kalendara, mogućnost slavljenja mise u odnosu na narod (sa službenikom okrenutim prema zajednici). U konačnici vjernici se aktivno uključuju u sudjelovanje na svetoj misi, više nismo samo promatrači, nego uistinu postajemo aktivan i neizostavan čimbenik misnoga slavlja.

Isti koncil obrađuje upravo i samo postojanje crkve kao objekta u kojemu se slavi. Obnovljena liturgija jasnije podcrtava Crkvu kao znak jedinog istinskog vremena, a to je Krist. Aktivno sudjelovanje vjernika mora dovesti i do promjena u kreiranju crkvenog prostora, pa time ova reforma nalaže da se ne odvaja sklop prezbiterija (točnije, uzvišenog dijela gdje se nalazi oltar i svećeništvo) od samog naroda, kao što imamo primjere raznih prepreka u vidu ograde ili velike udaljenosti između vjerništva i svećeništva. Tako liturgijska građevina danas, više od 50 godina nakon koncila, prolazi kroz bolno kolebanje između primitivnih arhaizama ili futurizama, a sami vjernici ostaju zbunjeni novim i modernim sakralnim objektima koji se izgrađuju.

Dolazimo do zaključka da je zadaća u kreiranju sakralnog prostora stvoriti okruženje koje omogućuje da se slavlje bolje manifestira. Kad prostor uspije kanalizirati unutar sebe i orijentirati se na zajedništvo s transcendentnim, kad dopušta protok senzacija, sakramenata i ideja tada prostor Crkve priprema ljudsko biće da postane svjesno silaska milosti u tjelesnost.

Članak je nastao u okviru natječaja za Prvi broj Časopisa Hrvatske zajednice Pleter.

Izvor: Hrvatska zajednica Pleter

Objavljeno: 31. listopada 2024