Pod utjecajem gotike izgrađena je i crkva na Bobovcu. Iako nije riječ o velikoj građevini, treba istaknuti da u okvirima srednjovjekovne Bosne dosad nije otkrivena nijedna veća građevina ove vrste.

Piše: Lamija Keso, bachelor povijesti

Crkvene građevine su bile uvjetovane terenom na kojem se grade, govoreći o prostoru srednjovjekovne Bosne, osobito u gradskim naseljima, crkve su građene od kamena. Neke su bile dijelom od kamena, a dijelom od drveta. U šumovitim predjelima postavljani su kameni temelji, a ostatak je građen od drveta. Crkve, uz rijetke iznimke, građene su kao jednobrodne građevine s polukružnim, a ponegdje i s četvrtastim svetištem (apsidom). Podizane su u različitim veličinama, prosječne veličine od 8 do 15 metara duge, a 6 do 10 metara široke. Kao veće od prosjeka ističu se: već pomenuta takozvana „Velika” crkva na Bobovcu 26 m x 14 m, u Milima 25 m dužine, u Jajcu 22  m x 8 m, Kijevu u Sanskom Mostu 25 m x 25 m, crkva na Vranduku 24 m x 6 m, Vrutucima na Ilidži 18,30 m x 8 m, te drugdje. Na osnovu iznesenih i poznatih dimenzija, zaključuje se da je crkva na Bobovcu bila najveća. Međutim, iako je jasno da nije riječ o velikoj građevini, Pavo Anđelić navodi da u okvirima srednjovjekovne Bosne nije otkrivena veća građevina ove vrste. Zidovi crkvi su najčešće bili izvedeni od nejednolikog složenog kamena vezanog krečnim malterom. Za krečni malter bilo je potrebno mnogo vremena kako bi on dobio na čvrstini bliskoj kamenu, i da bi s kamenom (jedino vapnencem) stvorio homogenu masu. To se postizalo umjerenim sadržajem vlažnosti i izolacijom od smrzavanja.

U srednjem vijeku, feudalne porodice su uz Crkvu najistaknutiji naručitelji i donatori umjetnina, samim time i arhitekture. Pronađeni natpis na kamenu u obliku stupa koji se odnosi na doba vladavine bana Kulina (1180. – 1204.) svjedoči o podizanju crkve koju je sazidao Draže Ohmučanin. Na osnovu ovog podatka se doznaje ime, zasad prvog poznatog arhitekta s područja srednjovjekovne Bosne. Ovaj natpis koji se odnosi na gradnju Kulinove crkve smješta se u razdoblje od 1203. godine do konca 1204. godine kada se ujedno Kulin zadnji put spominje. Dubrovački kroničar Ragnina iznosi da je nadbiskup Bernard iz Dubrovnika pete godine svog pontifikata, 1190. godine, na poziv župana Jurka došao u unutrašnjost zemlje, gdje je u Zahumlju posjetio crkvu sv. Kuzme i Damjana i na povratku, na Kulinovu molbu posjetio dvije crkve u Bosni. Jedna od njih je svakako crkva u blizini Visokog, čiji je natpis pronađen i sačuvan. Prema Rastićevoj kronici, 1194. godina se prihvaća kao godina posjete crkvi.

Poveljom kralj Bela IV. 1244. godine potvrđuje bosanskom biskupu posjed Rozil in supa Lepenicza, apud eccelesiam s. Michaelis, na osnovu čega se zaključuje da je ban Matej Ninoslav (1232. – 1249.) priznao izvjesni posjed kao bosansku crkvu. Dolaskom bana Stjepana II. Kotromanića na vlast utemeljena je i sagrađena crkva u Milima (današnjim Arnautovićima) kod Visokog. Pretpostavlja se da je i grad Visoki ili Visoka (današnje Visoko) sazidan upravo u vrijeme bana Stjepana, a tek se naknadno javlja kao trgovište. Prvi podatci o ovoj crkvi potiču iz povelje bana Stjepana II. i njegovog brata Vladislava knezu Vukosavu Hrvatiniću kojom je potvrđen toponim Mile. Za vrijeme bana Stjepana II. dolazi do prodora gotičke kulture na prostor Bosne.

Pored vladara, značajno je spomenuti i feudalce koji su podizali sakralne objekte. Na prvom mjestu valja istaknuti ime Sandalja Hranića Kosače za kojeg se smatra da je dao izgraditi crkvu svetog Stjepana na Šćepan Polju. Početkom svibnja 1421. godine Mihoč Klapotić, dubrovački kamenar, obavezao se da će sa svojim šegrtom ići u grad Sokol kod Sandalja da mu sazida crkvu – možda je riječ upravo o crkvi sv. Stjepana. Ova sakralna građevina predstavlja najveću crkvu izgrađenu od strane Kosača u prvoj polovici XV. stoljeća. Monumentalna crkva se nalazila ispod grada, u središtu Šćepan Polja. Ukupne dužine s narteksom preko 25 m i širine narteksa i naosa s pijevnicama cc. 10 metara. Na crkvi se nalazio i skromno ukrašeni visoki, uski portal, čije proporcije ukazuju na gotičke utjecaje.

Smatra se da je Stjepan Vukčić Kosača dao podignuti tri crkve. Najstarija i već dugo poznata, sa njim povezivana, jeste crkva sv. Đorđa u Sopotnici kod Goražda. Prema uklesanom natpisu na nadvratniku, izgrađena je 1454. godine. Zahvaljujući tom natpisu ova crkva predstavlja najpoznatiju ostavštinu Kosača. Pretpostavlja se da su ovu crkvu gradili majstori iz Dubrovnika. Pored te crkve, hercegu Stjepanu se pripisuje izgradnja male Bogorodičine crkve u manastiru Savini kao i izgradnja crkve na Zagrađu iznad Šćepan Polja. Crkva je podignuta u gradu Sokolu gdje je bio njegov „slavni dvor.” Pored izgradnje crkvenih objekata, herceg Stjepan se pokazao i kao darežljiv priložnik.

U gradu Jajcu su postojale dvije crkve: crkva posvećena sv. Mariji i sv. Katarini, kao i toranj sv. Luke. Obje crkve su bile franjevačke, a crkva sv. Marije potječe iz vremena Jakova Markijskog (1433. – 1435.), kada je boravio u Jajcu. Prema izričitoj tvrdnji pape Pija II., navodi se da je crkvu dala izgraditi kraljica Katarina 1458. godine. Iako se u literaturi često znaju izjednačavati crkve sv. Marije i sv. Katarine, tome ne treba pribjegavati pošto dosta kamene plastike svjedoči postojanju više crkvi.

Pod utjecajem gotike izgrađena je i crkva na Bobovcu. Iako nije riječ o velikoj građevini, treba istaknuti da u okvirima srednjovjekovne Bosne dosad nije otkrivena nijedna veća građevina ove vrste. Osnovni građevinski materijali na Bobovcu su kamen i drvo. Kamen za gradnju je pretežno krečnjak, te je vjerojatno izvađen na licu mjesta. Prema osnovnim karakteristikama, crkva spada u franjevačko graditeljstvo. Izgradnja ove crkve se smješta u posljednje godine bosanske samostalnosti. To praktično znači da nastanak ove crkve spada u područje djelatnosti kralja Tomaša i kraljice Katarine. Jedan podatak Dubrovačkog arhiva bliže datira akciju građenja ove crkve u 1461. godinu kada je Dubrovčanin Mileta Radičević ostavio prilog za izgradnju crkve. Za kraljicu Katarinu se pojavljuje podatak da je dala 1447. godine sagraditi crkvu sv. Trojstva na mjestu Verlan ili Verlau što se poistovjećuje sa Vrilima na Kupresu.

Na području današnje Kraljeve Sutjeske izgrađena je i crkva sv. Grgura. Prema stilskim osobinama plana, kapela se uklapa u gotičke crkve sa pravokutnom apsidom. U neposrednoj blizini Sutjeske, do u detalj su joj slične grobne kapele bosanskih kraljeva na Bobovcu, kao i crkva u Bakićima kod Olova. Crkva sv. Roku iz Bakića se u izvorima javlja tek u XVI. i XVII. stoljeću, međutim, položaj i ambijent u kojemu je podignuta, ukazuju na njeno srednjovjekovno porijeklo. Na osnovu iznesenih primjera može se zaključiti da su crkvene objekte podizali prije svega vladari, vlastela, društveno-političke zajednice (župe, gradovi, varoši) te crkvene ustanove. Vladari su gradili crkve po gradovima. Također, arheološki se mogu identificirati plemićke crkve jer su se u njima pokapali naručitelji i članovi njihove obitelji. Građene su po selima i veleposjedima poput crkve Miloradovića – Hrabrena u Ošanjićima kod Stoca, Sopotnica kraj Goražda, Dobrun kraj Višegrada, Vlađa Bijelića u Vlahovićima kraj Ljubinja te drugdje. Neki feudalci gradili su crkve i za potrebe šire zajednice. Glavnina seoskih crkvi su zapravo bile   župne. Na samom kraju se zaključuje da su naručitelji crkvenih objekata najčešće bili članovi vladarskih i vlastelinskih obitelji, Crkva te društveno-političke zajednice kroz župe, varoši i gradove. Počevši s banom Kulinom, navedeni su primjeri raznih utjecajnih imena iz srednjovjekovne Bosne koji su u toku svoga života dali podignuti jednu ili čak više crkvenih objekata.

Članak je nastao u okviru natječaja za Prvi broj Časopisa Hrvatske zajednice Pleter.

Izvor: Hrvatska zajednica Pleter

Objavljeno: 31. listopada 2024