Jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca koji je djelovao u Bosni i Hercegovini, Ivo Pilar, zajedno sa svojim političkim suradnikom nadbiskupom Stadlerom, razvio je potencijalnu koncepciju trijalizma do najsitnijih detalja.

Piše: Kristijan Novaković, Magistar prava

Pojam trijalizma u kontekstu hrvatskog pitanja označava političku koncepciju određenog dijela uglavnom hrvatske intelektualne elite koja predstavlja formiranje treće federalne jedinice u sklopu Austro-Ugarske Monarhije koja bi bila ravnopravno državno tijelo te obuhvaćala sve južnoslavenske zemlje Monarhije, a koja bi za cilj imala reorganizaciju postojećeg dualizma. Ideja je predstavljena kao intrigantno rješenje koje bi ujedno riješilo hrvatsko pitanje u Monarhiji, omogućilo Hrvatima gospodarski i politički razvitak koji je onemogućen dualističkim uređenjem, ali i učvrstilo kako položaj Krune u državi tako i sami položaj države u Europi. Treba napomenuti kako sam pojam trijalizma nije jasno definiran ni s pravnog ni s historiografskog spektra, tako da osim što izaziva prijepor s povijesne i političke strane glede realizacije same ideje tako i s pravne strane postoje različita tumačenja i gledišta. Suvremena pravna znanost tumači da prema obliku državnog uređenja država može biti unitarna (prosta) i složena (federacija, konfederacija, državne unije i sl.), pri čemu se kao kriterij podjele uzima unutarnje uređenje države i veze između njezinih dijelova. Složene države, danas uglavnom federacije, predstavljaju više razina vlasti unutar jedne države kao i više različitih centara, odnosno policentrizam. „Glavna obilježja zajednička svakoj federalnoj državi koja proizlaze iz odnosa između federalne vlasti i vlasti federalnih jedinica su: nadmoć federalne države u odnosu na federalne jedinice, određena samostalnost federalnih jedinica i sudjelovanje federalnih jedinica u ostvarivanju federalne vlasti. Cjelokupna federalna struktura počiva na kombinaciji ova tri organizacijska načela federacije.” Potreba za objašnjenjem funkcioniranja federalizma dolazi od autorove osnovne teze da je sam trijalizam u biti oblik federalizma te da ga se može promatrati i analizirati jedino kroz prizmu federalizma.

Jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca koji je djelovao u Bosni i Hercegovini, Ivo Pilar, zajedno sa svojim političkim suradnikom nadbiskupom Stadlerom, razvio je potencijalnu koncepciju trijalizma do najsitnijih detalja. Valja istaknuti da se i sam kolebao oko te ideje preispitujući njene realne mogućnosti te su pravni okvir trijalističke ideje kao i povijesne granice teritorija koja su trebala obuhvatiti novu federalnu jedinicu i u njegovim radovima oscilirale, što ne shvaćamo kao negativni kontekst prema samom trijalizmu, nego to isključivo pripisujemo mudroj politici pragmatizma koja je bila nit vodilja tog velikog hrvatskog vizionara. Generalno mišljenje ova dva vodeća hrvatska političara u BiH vodilo se prema ujedinjenju Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s Bosnom i Hercegovinom gdje su od vremena do vremena pojedini rubni dijelovi ulazili ili izlazili s potencijalnog budućeg teritorija nove cjeline. Najsporniji dijelovi bili su Rijeka, Istra te Kvarner, a nedefinirano je bilo i područje oko Trsta, Koruške i Gorice. Ustavnopravni okvir nove cjeline koja bi obuhvaćala sve ili najveći dio južnoslavenskih zemalja u Monarhiji, mijenjao se sukladno političkim okolnostima. Od početne ideje trijalizma, odnosno treće ravnopravne federalne jedinice, nakon smrti prijestolonasljednika Pilar i Stadler ublažavaju zahtjeve te nastoje ostvariti bar kakvu takvu formu ujedinjenja. Tako predlažu da novoformirana cjelina bude u formi subdualizma (Monarhija ostaje dualistički uređena, ali novoformirana cjelina imala bi značajnu autonomiju glede određenih pitanja), kondominija (novoformirana cjelina bila bi pod zajedničkom upravom Austrije i Ugarske) te corpus separatum (povezivanje Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Bosne i Hercegovine uz neka potencijalna manja područja u jedinstveno upravno područje koje bi bilo zasebno tijelo).

U prilog ideji trijalizma svakako ide i to što su prema brojnim predajama velikoaustrijski krugovi okupljeni oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda bili skloni preustroju Monarhije u takvoj ili sličnoj formi. Razlog tomu je prvenstveno cilj opstanka Monarhije koja je u to vrijeme prolazila kroz evidentnu dekadenciju, ograničavanje mađarskih nacionalista te sprječavanje velikosrpskih pretenzija na austrougarska područja. Franjo Ferdinand je bio svjestan pogoršanja prilika na jugu Monarhije te je u tome vidio veliku prijetnju Carstvu, što dokazuje sljedeća činjenica: kada je u proljeće 1909. na pomolu bio sukob sa Srbima, rekao je Marku grofu Bombellesu: „Recite onim svojim Hrvatima da samo još ovaj put sačuvaju svoju tradicionalnu odanost. Čim stupim na prijestolje, ispravit ću svu nepravdu koja im je nanesena.” Prijestolonasljednik je smatrao Hrvate odanim saveznicima čiji je kulturni identitet daleko ispred svih južnoslavenskih naroda te je u njima vidio oslonac u preustroju Monarhije. Franjo Ferdinand svoje političke ideje gradio je oko Kršćanske socijalne stranke koja je bila otvorena prema multietničnosti i  tzv. centraliziranom federalizmu Monarhije. Otvorenoj borbi za trijalistički preustroj Monarhije pridružila se i Čista stranka prava pod vodstvom Josipa Franka. Njihova rješenja također su varirala kako je vrijeme prolazilo no bili su spremni prihvatiti i ona najuža rješenja koja su se referirala na autonomiju samo u upravnom smislu, a ne u državnom, zbog čega su bili prozivani za izdaju starčevićanskih ideala. Kao oporba hrvatsko-srpskoj koaliciji frankovci su konstantno održavali veze s visokim austrijskim krugovima oko kršćanskih socijala i samog nadvojvode Franje Ferdinanda i neprestano se zalagali za trijalistički preustroj države. Josip Frank, premda neshvaćen, bio je vizionar svojeg vremena koji je u samim začecima prepoznao velikosrpsku opasnost, protivnik bilo kakvog ujedinjenja sa Srbima van Monarhije te je jasno zagovarao ideju da Hrvati kao nacija pripadaju srednjoeuropskom političkom i kulturnom krugu, a nikako balkanskom.

Apologet preustroja Monarhije i rješavanja hrvatskog pitanja zasigurno je bio i Stjepan Sarkotić. Austrougarski general koji je obnašao dužnost zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine od 1914. pa do sloma Monarhije, jedan je od najlucidnijih funkcionera toga vremena, primarno vojni zapovjednik, ali pokazalo se i veliki vizionar i stručnjak u polju vojne znanosti, političke strategije i geopolitike. Još u mlađim danima anticipirao je buduće geopolitičke neprijatelje Monarhije te strateškim studijama predvidio sukobe. Sarkotić, kao veliki poznavatelj napose stanja u Bosni i Hercegovini, a i općenito na prostoru Monarhije, bio je veoma bitan čimbenik kako u samom informiranju austrijskih vlasti o stanju na jugu Monarhije tako i u davanju preciznih analiza glede potencijalnih rješenja za preustroj Monarhije. Općepoznata je činjenica da su apsolutno svi politički krugovi koketirali s raznim idejama reformacije Carstva. Neki su to činili kako bi lobirali bolji položaj, dok su drugi s vremenom postajali svjesni da Carstvo neće lako opstati bez reformacije pa su pokušali u novim rješenjima što više učvrstiti svoje već postojeće dobre pozicije. Sarkotić je egzaktno uvidio da bilo kakav preustroj može doći jedino prihvaćanjem ideje od mađarskih političara. Silno se trudio dokazati im da su godinama vodili pogrešnu politiku prema Hrvatima te da je vrijeme da uvide da su Mađari i Hrvati osuđeni jedni na druge, te da jedino u tom smjeru treba ići politika i jednih i drugih. Zauzimao se za kompromis pri čemu je podrazumijevao ujedinjenje Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u jedno upravno područje, no isključivo u formi dualizma. Smatrao je da se Bosna i Hercegovina treba priključiti u novu cjelinu, ali tek nakon nekog vremena kada će se odlučiti na koji način bi to bilo provedivo vodeći računa da treba postići kompromis s Mađarima. No, iako je još u ožujku 1918. godine zagovarao dualizam, Sarkotić je već tada razmišljao i o mogućnosti trijalističkog rješenja. Poznato je da je Sarkotić prijateljski bio vezan uz nadbiskupa Josipa Stadlera. Potreba ujedinjenja Bosne i Hercegovine s Hrvatskom u sklopu Monarhije bila je obojici politički cilj… Neki povjesničari drže da je upravo Sarkotić sastavljač „Izjave” vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Spomenuta „Izjava” službeno se pripisuje Stadleru u kojoj nadbiskup odrješito zahtjeva od austrijskih vlasti sjedinjenje zemalja koje spadaju pod hrvatsko državno pravo (Hrvatske, Slavonije, BiH i Istre) u jedno upravno i političko područje pod katoličkom vlašću Habsburgovaca.

Sintezom povijesnih, političkih i pravnih znanosti, iz današnje perspektive smatramo da je raspad Monarhije u takvom dualističkom uređenju bio neminovan. Jedina slamka spasa te moćne europske države bilo je trijalističko uređenje gdje bi postupno slijedom prirodnih, ali i gospodarskih i pravnih okolnosti došlo do federalizma u punom smislu tog pojma. Uzmemo li u obzir današnje europske integracije, tezu europskog zajedništva, unifikacije prava i ekonomije kao i cilj geopolitičkog nastupanja Europe kao jedno tijelo, ne možemo se oteti dojmu da je početkom 20. stoljeća veoma lako moglo doći do svojevrsne preteče Europske unije koja bi u svom sastavu sadržavala teritorije 13 današnjih europskih država. Takva jedna država u srcu Europe imala bi ono što Europska unija nema, snažnu vojsku koja bi jamčila vojnu sigurnost te Ustav koji bi jamčio pravnu sigurnost svojim građanima, te bi u svakom slučaju bila nezaobilazan dio geopolitičke multipolarnosti svijeta. Budući da su nagađanja potpuno irelevantna za povijesnu znanost, ovo razmišljanje ostavit ćemo samo kao crticu autorove inspiracije koja je nastala analizirajući povijesne okolnosti raspada Monarhije, te uspoređujući tadašnje geopolitičke prilike s današnjim. Vratimo li se na hrvatsko pitanje, kristalno je jasno da bi rješenje hrvatskog pitanja potkresalo i mađarski i srpski i talijanski imperijalizam kao i učvrstilo Austro-Ugarsku na međunarodnom geopolitičkom planu. Iz svega navedenog jasno je zašto glavne silnice moći nisu željele rješenje u vidu opstanka preuređene Monarhije, također i zašto su se poslužile Kraljevinom Srbijom kao oružjem, imajući u vidu da bi svakako ona bila najveći dobitnik raspada Austro-Ugarske ali i srpsku povijesnu tendenciju iskrivljene bizantske misli koja plovi na valovima „srpskog sveta” i srpskih ekspanzionističkih težnji, uz budno oko Srpske pravoslavne crkve koja je stoljećima glavni promicatelj, ali i ideolog takvih težnji. Eklatantan primjer navedenog upravo je sarajevski atentat u kojem je ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand. Stjecajem okolnosti prijestolonasljednik, odnosno izravni pretendent na Carsku krunu koji je u svojim krugovima otvoreno razmišljao o reformaciji Monarhije kada stupi na prijestolje te bio sklon kakvom takvom rješenju hrvatskog pitanja pukim slučajem biva ubijen. Slučajno ili ne, prosudite sami. Mi se vodimo riječima glasovitog američkog predsjednika F. D. Roosevelta koji je još davno rekao kako se u politici ništa ne događa slučajno.

Životi svih nas obično bivaju ispunjeni određenim povoljnim trenutkom ili razdobljem kojega je potrebno prepoznati i ostvariti u svoju korist kako bi se do kraja afirmirali kao osobe kakve zaista želimo biti. Za Hrvate kao izgrađenu političku naciju, njihov nesređen državnopravni položaj ali i duboko povijesno državno pravo na ponovno okupljanje svih svojih sastavnica, taj trenutak odnosno razdoblje nesporno je bilo desetljeće od aneksije Bosne i Hercegovine pa sve do konca Prvog svjetskog rata. Velika većina hrvatskih zemalja u okviru jedne države koja je ipak bila snažan geopolitički faktor trebalo je i moralo bolje iskoristiti. Nejedinstvo hrvatske politike koje nas krasi i danas, zablude vodećih političkih aktera glede povijesnih činjenica uz naravno, nepovoljne međunarodne okolnosti, uveliko je doprinijelo da Hrvati nisu iskoristili povoljan trenutak te su otišli u nekom sasvim neprirodnom smjeru, smjeru koji će se konačno pokazati pogubnim za brojne nevine živote hrvatske intelektualne elite, ali i živote običnog puka koji je nažalost i sam često bivao povodljiv, te iskorištavan u jeftine političke aspiracije neiskrenih i nedovoljno sposobnih političara.

Članak je nastao u okviru natječaja za Prvi broj Časopisa Hrvatske zajednice Pleter.

Izvor: Hrvatska zajednica Pleter

Objavljeno: 5. studenog 2024