Povodom osme obljetnice smrti prof. Tomislava Ivančića, utemeljitelja Zajednice Molitva i Riječ, u godini jubileja, o pedesetoj godišnjici karizme Zajednice u subotu 15. veljače u dvorani župne crkve Svete Mati Slobode u Zagrebu održan je Okrugli stol na temu "Obraćenje i Duh Sveti - izvor nadahnuća i djelovanja prof. dr. Tomislava Ivančića".

Foto: Zajednica Molitva i Riječ // Okrugli stol „Obraćenje i Duh Sveti - izvor nadahnuća i djelovanja prof. dr. Tomislava Ivančića"

Program je bilo moguće pratiti i online uz prijevod na četiri strana jezika. Susret je započeo pjesmom zbora Zajednice Molitva i Riječ. Kroz ovogodišnje okupljanje vodili su članovi Zajednice Marijan Presečki i Marina Ćavar, javlja IKA.

Na početku su sudionici uz vizualnu glazbeno-tekstualnu prezentaciju „In memoriam prof. dr. Tomislav Ivančić (17. 02. 2017. – 17. 02. 2025.)“, imali priliku za kratko podsjećanje na ono što i sam znao isticati kao bitno u svom životu, između ostalog: "Veseli me biti s ljudima, razgovarati s njima, pomoći im da bih mogao razgovarati s Isusom i biti s njime. Negdje od malena meni je Isus Krist bio sve. Njegova majka isto. Mogu reći da je središte moga života zapravo Isus."

Potom su se uz audio prilog prof. Ivančića kratko podsjetili bitnih istina.

Na početku je govorio Ivica Lulić, dipl. kateheta, predsjednik Vrhovne uprave Zajednice Molitva i Riječ i evangelizator, na temu „Od temeljnog obraćenja do svestrane pomazanosti Duhom Svetim“. Posvjedočio je među ostalim kako je prof. Ivančić bio marljiv u radu, dostojanstven na svetoj misi, blag ispovjednik, volio je šetnje u prirodi, bio je spreman na mijene i ostavljanje starih formi, dolazio iznova do novih spoznaja, proročanski je bio odvažan u znakovima vremena, u njega je ljudskost bila kao Isusova, nije se hvalio molitvom i postom ali se to na njemu vidjelo, poticao je da se čovjek ne veže za mala prva iskustva nego da ide dalje, vezao se uz Isusa, gospodara njegova srca a najvažnija zadaća mu je bila povezati čovjeka i Oca i Sina i Duha Svetoga – to je evangelizacija.

Uslijedio je audio prilog prof. Tomislava Ivančića o začetku i razvoju hagioterapije, a potom izlaganje Silve Vrdoljak, teologinje, hagioasistentice i mentorice u hagioterapiji, na temu „Poziv na duhovno antropološko obraćenje“, u kojem se na početku osvrnula na knjigu „Antropologija patologija terapija“ u kojoj prof. Ivančić govori da je ovo vrijeme specifično vrijeme potrebito hagioterapije i da i Crkva i društvo je trebaju prepoznati kao nužnost, kao temelj. Dodala je kako sve to što je on sažeo cijeli život, naporom i žrtvom, sve spoznaje, ali koje su provjerene u praksi, kroz iskustvo, predao je Zajednici Molitva i Riječ. Gotovo iz bolesničke postelje je diktirao tu istinu da suvremeni čovjek je zaboravio duha, duh je zanemaren. Tu treba napor istraživanja, obraćenje srca i povjerenja u duha. I zato ovaj poziv na duhovno antropološko obraćenje je nešto tako neizostavno i tako normalno. Jer Benedikt XVI u svojoj knjizi „Kršćanstvo i kriza kulture“ jasno govori i vidi da je najveća opasnost u tom srazu između tehničkih mogućnosti ali i moralne snage u nama svima. Točno vidimo; čovjek i želi možda biti drugačiji ali vidi on nema snage kako da to izvrši. I taj poziv je spas za sve nas. Taj poziv je u nama. I ne bi mi doživljavali, možda sve ove krize, kako suvremeni istraživači govore o antropološkoj krizi, čak neki kažu antropološki lom, da čovjek nije izgubio to svoje središte, znači ispao je iz zakonitosti duha koje je sam Bog upisao u njega. I gdje nam je zapravo izlaz? A on postoji! U povratku na one početne postavke, suvremenim rječnikom rečeno, povratku na svoje temelje ali u svjetlu biblijske antropologije „Tko je čovjek?“

Ova antropološka, filozofska i teološka pitanja muče itekako današnjeg čovjeka i on se pita: tko je on, kuda ide sa smrću, zašto patnja i bol… Pitanja transhumanizma, pitanje umjetne inteligencije, pitanje antropološke vrijednosti spolne razlike muškarca i žene, pitanje dugovječnosti, pitanje o nama samima i što će biti, kuda ide ovaj svijet, pitanje krhkosti braka i obitelji, pitanje uopće smisla, zašto toliko ovisnosti… Sve to nas ponovno doziva da uvidimo da je upravo čovjek, njegova antropologija, njegov identitet poljuljan i ugrožen. I zato i Dikasterij za nauk vjere izdao je upravo Deklaraciju o ljudskom dostojanstvu Dignitas infinita. Uvidom u sve ove stvarnosti svi smo svjedoci, kako i Ivan Pavao II. navodi, kulture egoizma i kulture smrti gdje su početak i završetak čovjekova života najugroženiji. A čovjek, to temeljno polazište je da on ima urođeno, dato njegovo dostojanstvo i to dostojanstvo se posebno očituje utjelovljenjem Isusa iz Nazareta na ovoj zemlji, gdje je on jasno dokazao tu osnovnu konstituciju čovjeka, dostojanstvo i tijela i duše čovjeka.

Hagioterapija je nastala u pokretu nove evangelizacije. Ona govori o čovjeku, istražuje njegovu antropologiju s aspekta njegove izranjenosti, traumatiziranosti, patnje, boli, istražuje njenu patologiju, dijagnozu i terapiju. Ona je zapravo središnja, temeljna znanost jer je čovjek antropos a to znači sposobnost gledanja prema gore. Čovjek je središnje biće i najviše biće među svim stvorenjima na ovoj zemlji, vrhunsko biće, kompleksno biće. Sadržimo mrtvu materiju u sebi, biološki život, psihički život, antropološki život i duhovni život i sve smo to mi. Hagioterapija kao takva je bit jer je čovjek osoba a osoba je središte sa svim svojim sposobnostima jer to je ono što ga razlikuje od svih živih bića na ovoj zemlji, upravo ta sposobnost duhovne duše.

Gdje je taj antropološki lom najveći? Istraživači, kao i znanstvenici to nam govore: gdje je čovjekova želja postala vrhunska norma, naša želja, znači nema univerzalne istine. Zašto je čovjek razdijeljen u sebi? Nijedna znanost nam to ne zna odgovoriti. Jedini odgovor dobivamo u biblijskom izvještaju: čovjek je razdijeljen kao posljedica praiskonske krivnje, istočnog grijeha. Uslijed čega ograničeni razum ima tendenciju i sposobnost izdići se iznad uma i savjesti. On ne izabire moralnost nego ono što zadovoljava psihu i tijelo. Ograničeni razum i emocionalizacija svijesti su teške bolesti duhovne duše.

I što to znači u svima nama, gdje je taj obrat? Jedno spoznaješ, čak i odlučiš a nemaš snage to provesti. Praksa! I specifičnost našeg Utemeljitelja je baš u tome da je on sve spoznaje išao provjeravati, kako to funkcionira u praksi. Kako postati novi čovjek? Kako taj obrat učiniti? Treba nam zaokret na razinu duha. Intelekt je razina duha koja je viša od razuma i koji spoznaje cjelinu. To može čovjek samo obasjan Duhom Svetim, nikako drugačije.

Slijedeći gost predavač bio je dr. sc. Tomislav Domazet Lošo, znanstveni savjetnik u Laboratoriju za evolucijsku genetiku, na temu „Znanost i Istina“ koji je svjedočki progovorio: Iz nagovora prof. T. Ivančića dotaklo ga posebno kad je čuo da smo svi pozvani biti proroci. Smatra kako svatko od nas, u svom staležu, ako nešto zna pozvan je objasniti što nam se to događa i mora svjedočiti drugima o vremenu u kom živimo. Kroz svoje izlaganje želio se dotaknuti znakova vremena koje je on prepoznao jer, kako kaže, živimo u jako teškom vremenu kad dolaze velike promjene.

Naglasio je kako se Istina mora pisati velikim slovom jer se odnosi na Duha Svetoga koji je Istina i na Isusa Krista koji je Put, Istina i Život. A znanost je ljudska djelatnost i kao takva znanost je podložna greškama. Kakvi su ljudi takva je znanost. Ljudi su kvarni, grešni, takva je i znanost. S druge strane istina dolazi od Duha Svetoga. To moramo imati stalno na umu, istaknuo je. Cilj znanosti je proizvesti znanje ali s druge strane znanje je dar Duha Svetoga i ovo znanje koje znanost proizvodi ono je nesavršeno znanje i ako to znanje nije u Istini, kome onda ono služi. Možda sebičnom čovjeku, ali u gorem slučaju može služiti sotoni. Postoje okultna znanje koje je bolje ne znati. Nije sve dobro znati. Na to moramo jako paziti, upozorio je.

Dr. sc. Tomislav Domazet Lošo također je postavio pitanje: Što je znanost bez Duha Svetoga? Znanost bez Duha Svetoga je ideologija. Ne postoji vjera u znanost. Ako vi vjerujete u znanost onda vi vjerujete u idola. Postoji zloduh znanosti a to je kad se klanjamo znanosti kao božanstvu. Mi to ne smijemo raditi. Jedino se možemo klanjati Istini, Duhu Svetom, Svetom Trojstvu.

Kao gost predavač okruglog stola pridružila se i izv. prof. dr. sc. Kata s. Amabilis Jurić, koja je govorila na temu „Prof. dr. sc. Tomislav Ivančić – svjedok, profesor, teolog, mentor“. Podsjetila je na bogatu biografiju profesora Ivančića i, između ostalog, istaknula kako je bivajući usmjeren na osobu Duha Svetoga samo iz iskustva sa živim Bogom mogao i drugima o njemu govoriti. Kao vjerodostojni svjedok isticao se kao poslužitelj Istine, graditelj jedinstva, revnošću Duha s gorljivošću svetih. U sebi je spojio mnogostrukost različitih darova, imao bogat i svestran život čiji plodovi su utkani i u naše kršćanske živote.

Uslijedilo je izlaganje Petra Baruna, dipl. theol. na temu „Teolog nove evangelizacije (Oblikovanje vjernika laika u evangelizaciji Crkve i svijeta)“. Predavač je govorio o tome zašto je prof. Ivančić teolog nove evangelizacije, onaj koji ide ispred svog vremena i kako je uvodio laike u novu evangelizaciju. Posebno je naglasio opsežan terenski evangelizacijski rad i istraživanje što se ne može naći kod ni jednog živućeg evangelizatora, zatim njegov globalni pogled na Crkvu i da je bio inspiriran koncilskom vizijom Crkve tako da je i laike upućivao na čitanje koncilskih dokumenata a nije se bojao evangelizirati u okolnostima komunističkog režima kada je i formirao laikat.

Potom je predavanje održala Nevenka Bohaček, dr. anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, hagioasistentica i predsjednica Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu na temu „Duhovno-antropološki pristup, put do cjelovitog zdravlja čovjeka“ i tom prilikom posvjedočila kako osobno tako i na primjerima drugih kako vjera i duhovnost mogu izliječiti ono što medicina ne može. Pritom je istaknula kako je somatska medicina bez antropološke medicine kao čovjek bez duše te kako je bitno odvratiti čovjeka od zagledanosti u bolest i pokazati mu što je sve zdravo na njemu. Tada će i lijek pomoći.

Na kraju je Ljerka Jurkić, prof. hrv. jezika i književnosti i evangelizatorica, u izlaganju na temu „Od očaja do smisla“ kratko posvjedočila kako joj je pomogla knjižica prof. T. Ivančić „Za bolji svijet“.

Uslijedilo je euharistijsko slavlje u crkvi Svete Mati Slobode, koje je predvodio požeški biskup u miru, dr. Antun Škvorčević.

Izvor: IKA
Objavljeno: 18. 02. 2025.