Papa Lav XIV. na redovnoj općoj audijenciji u srijedu 13. kolovoza održao je drugu katehezu posvećenu Isusovoj pashi na temu: "Izdaja. „Da nisam ja?“ (Mk 14, 19)". Donosimo u cijelosti Papinu katehezu, objavljenu na stranicama Informativne katoličke agencije

 Foto: Vatican media // Papa Lav XIV.

LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Dvorana Pavla VI.

Srijeda, 13. kolovoza 2025.

CIKLUS KATEHEZÂ – JUBILEJ 2025.

Isus Krist naša nada.

III. Isusova pasha

2. Izdaja.

„Da nisam ja?“ (Mk 14, 19)

Čitanje: Mk 14, 17-21

A uvečer dođe on s dvanaestoricom. I dok bijahu za stolom te blagovahu, reče Isus: „Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati – koji sa mnom blaguje.“ Ožalošćeni, stanu mu govoriti jedan za drugim: „Da nisam ja?“ A on im reče: „Jedan od dvanaestorice koji umače sa mnom u zdjelicu. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije!“

Draga braćo i sestre!

Nastavljamo naš hod u školi Evanđelja, slijedeći Isusove stope u posljednjim danima njegova života. Danas ćemo se zadržati na intimnoj, dramatičnoj, ali duboko istinitoj sceni: trenutku tijekom pashalne večere kad Isus otkriva da će ga jedan od Dvanaestorice izdati: „Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati – koji sa mnom blaguje“ (Mk 14, 18).

Snažne su to riječi. Isus ih ne izgovara radi osude, već zato da bi pokazao kako ljubav, kada je istinska, ne može se odreći istine. Blagovalište na katu, gdje je nedugo prije toga sve bilo brižno pripremljeno, odjednom se ispunjava tihom boli, punom pitanjâ, sumnjî i ranjivosti. To je bol koju i mi dobro poznajemo kad se u odnose s nama najdražim osobama uvuče sjena izdaje.

Ipak, način na koji Isus govori o onome što će se dogoditi iznenađuje. Ne podiže glas, ne upire prstom, ne izgovara Judino ime. Govori tako da se svaki pojedini od njih može zapitati. I upravo se to i događa: „Ožalošćeni, stanu mu govoriti jedan za drugim: ‘Da nisam ja?’“ (Mk 14, 19).

Dragi prijatelji, to pitanje – „Da nisam ja?“ – možda je jedno od najiskrenijih koje si možemo postaviti. To nije pitanje nevinog, već učenika koji otkriva vlastitu krhkost. To nije krik krivca, već šapat onoga koji, iako želi voljeti, zna da može povrijediti. Upravo u toj svijesti počinje put spasenja.

Isus ne prokazuje zato da ponizi. On govori istinu jer želi spasiti. A da bismo bili spašeni, moramo osjećati: osjećati da smo uključeni, osjećati da smo voljeni usprkos svemu, osjećati da je zlo stvarno, ali nema zadnju riječ. Samo onaj tko je upoznao istinu duboke ljubavi može prihvatiti također ranu izdaje.

Reakcijâ učenika nije ljutnja, već tuga. Nisu ogorčeni, već ožalošćeni. To je bol koja se rađa iz stvarne mogućnosti da budu vinovnici toga. I upravo ta tuga, ako se iskreno prihvati, postaje izvor obraćenja. Evanđelje nas ne uči da niječemo zlo, već da ga prepoznamo kao bolnu priliku za ponovno rođenje.

Isus, zatim, dodaje rečenicu koja nas uznemiruje i potiče na razmišljanje: „jao čovjeku onomu koji ga [Sina Čovječjeg] predaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije!“ (Mk 14, 21). To su svakako oštre riječi, ali ih treba ispravno shvatiti: nije to prokletstvo, već krik boli. Na grčkom taj „jao“ zvuči kao tužaljka, taj „jao“ je usklik iskrenog i dubokog suosjećanja.

Mi smo naviknuti suditi. Bog, međutim, prihvaća patnju. Kad vidi zlo, ne osvećuje se, već se ražalošćuje. I to: „bolje da se ni rodio nije!“ nije osuda nametnuta a priori, nego istina koju svaki od nas može prepoznati: ako zaniječemo ljubav koja nas je stvorila, ako izdajom postanemo nevjerni samima sebi, tada istinski gubimo smisao svog rođenja na svijetu i isključujemo sami sebe iz spasenja.

Pa ipak, upravo tamo gdje je tama najveća, svjetlo ne prestaje sjati. Naprotiv, počinje blistati. Jer ako prepoznamo svoju ograničenost, ako dopustimo da nas dotakne Kristova bol, tada se konačno možemo ponovno roditi. Vjera nas ne štedi mogućnosti grijeha, već nam uvijek nudi izlaz – milosrđe.

Isusa ne sablažnjava naša krhkost. On dobro zna da nijedno prijateljstvo nije lišeno opasnosti izdaje. Ali on nastavlja vjerovati. Nastavlja sjediti za stolom sa svojima. Ne odustaje od lomljenja kruha također za onoga koji će ga izdati. To je tiha snaga Boga: nikada ne napušta stol ljubavi, pa ni kad zna da će ostati sam.

Draga braćo i sestre, i mi se danas možemo iskreno zapitati: „Da nisam ja?“ Ne zato da se osjetimo optuženima, već zato da otvorimo prostor istini u našem srcu. Spasenje počinje od toga: od svijesti da bismo mi mogli biti ti koji će kršiti svoje povjerenje u Boga, ali da mi isto tako možemo biti ti koji će ga uzdići, sačuvati i obnoviti.

To je, u konačnici, nada: znati da, čak i ako nam se može dogoditi promašaj, Bog nikada neće iznevjeriti. Iako možemo izdati, On nas ne prestaje voljeti. I ako dopustimo da nas dotakne ta ljubav – ponizna, ranjena, ali uvijek vjerna – tada se zaista možemo ponovno roditi. I početi živjeti ne više kao izdajice, već kao zauvijek voljena djeca.

Izvor: IKA
Objavljeno: 13. 08. 2025.