Promotrimo li povijest istraživanja križarskih ratova, razumijevanje tog fenomena bilo je uvelike uvjetovano stavom prema ratovima koji su uz sebe nosili epitet križarski. Donedavno se u historiografiji taj epitet koristio isključivo za ratove vođene na području Svete Zemlje, gdje je križarska namjera i ikonografija bila najjasnija. Prizma kroz koju su se ti sukobi promatrali odražavala je mentalitet i razdoblje povjesničara koji se bavio tom problematikom.

Piše: Ivan Prskalo

Tako pratimo početkom prošloga stoljeća rad Renea Grousseta (1885. – 1952.), koji je križarstvo držao prokolonijalnim pothvatom. Kenneth Setton (1914. – 1995.) sljedeći je značajni istraživač koji je prenaglašavao ekonomske čimbenike koji su utjecali na pokretanje križarskih ratova, zanemarivši tadašnju religioznost. Još jedan značajan autor sigurno je Sir Steven Runciman (1903. – 2000.), čije istraživanje također pati od ideološke vizure. Glavna je njegova mana uglavnom crno-bijela slika križarskoga pohoda u sklopu koje su sofisticirani Bizant i islamski svijet suprotstavljeni siledžijskim križarima.

Promjena trendova došla je 1980-ih pojavom grupe povjesničara, takozvanih pluralista, čiji je pristup istraživanju križarskih ratova znatno osvijetlio razdoblje srednjega vijeka, otkrivajući puno širi kontekst nastanka ideje križarstva. Najveće postignuće toga pristupa bilo je precizno definiranje pojma križarskoga rata, čime je stečen i stanovit uvid u srednjovjekovno poimanje duhovnosti, društva, dužnosti, nasilja i ratovanja koje je držalo križarsku vojnu pokorničkim i hodočasničkim događajem.

To nas ne treba čuditi, jer je prema srednjovjekovnoj moralno-političkoj koncepciji, nasilje samo po sebi neutralan pojam, i možemo govoriti samo o opravdanosti ili neopravdanosti nasilja. Nasilje je predstavljalo legitimni državnički alat za ponovnu uspostavu pravednoga poretka, što je križarsku vojnu činilo posebnim pothvatom s posebnim uvjetima za izvršavanje. To su sljedeći uvjeti: svečani zavjet svih sudionika i uzimanje križa, poziv na pohod kojeg je uputio papa, poseban privilegij za sve sudionike te potpuni oprost grijeha. Uvjeti sazivanja pohoda bili su opravdan razlog, valjan autoritet i ispravna nakana.

Ovakav koncept razvija se u kontekstu uzleta srednjovjekovne Europe tijekom 11. i 12. stoljeća. Bio je to prostor oblikovan naslijeđem propaloga Zapadnog Rimskog Carstva i vakuumom koji je nastao njegovim nestankom. Bizantski pokušaj restauracije vlasti u 6. stoljeću nije uspio, što je u konačnici omogućilo nastanak struktura moći koje će popuniti taj vakuum. To su institucije papinstva i svetih rimskih careva, koje su svoj ugled i moć dobile iz političkih odnosa uspostavljenih između karolinških vladara i rimskih biskupa u 8. stoljeću.

Tješnjim uvezivanjem ovih institucija, čiji je glavni vezivni čin bila krunidba Karla Velikog (747. – 814.) za rimskoga cara 800. godine, otvorila su se brojna pitanja o naravi svjetovne i duhovne vlasti. Nasljednici Karlove titule (sveti rimski carevi) držali su da glavnu političku riječ imaju oni, dok su pape njihovi štićenici i niži suradnici. Papinstvo je držalo kako se pravi izvor legitimacije zapravo nalazio u njihovim rukama i da oni imaju glavnu riječ i u sekularnoj i u religioznoj sferi. Ovo mimoilaženje obilježilo je sukobe između papinstva i sekularnih autoriteta praktički do kraja srednjovjekovlja.

Osim tenzija, iz ovog uvezivanja rađa se koncept Res Publica Christiana, odnosno kršćanske političke zajednice s transcendentnim karakterom. Kristijanizacijom monarhije, politički poredak postao je duhovno pitanje koliko i političko, a politički subjekti nisu bili samo podanici vremenite vlasti, nego i Kristovi podanici. Time bolje razumijemo uspon papinstva u 11. stoljeću, koji se događa na krilima samostanskih reformi pokrenutih u Clunyu, prema kojima se Crkva trebala osloboditi okova svjetovnog utjecaja kako bi vršila svoje poslanje. Nositelji ovoga pokreta bili su protiv dekadencije koja se pojavila u redovima hijerarhije, te protiv prakse laičke investiture i simonije. Njihov najveći uspjeh bilo je stvaranje kolegija kardinala koji će birati buduće pape, isključivši tako rimsku aristokraciju iz izbora pape. Osiguranjem papinstva bila je omogućena trajnija implementacija ovih reformi, a najveći od papa-reformatora bili su i prvi teoretičari križarskoga rata: Grgur VII. (1020. – 1085.) i Urban II. (1042. – 1099.).

Općedruštveni značaj reformi

Osim crkvenih i političkih učinaka, ove reforme su imale i općedruštveni značaj, potaknuvši širu duhovnu obnovu i rast pobožnosti u svim slojevima društva. To stanje bilo je uvjetovano i relativnom stabilnošću nastalom nakon turbulencija zbog raspada Franačke i upada Vikinga, Normana i Arapa tijekom 9. i 10. stoljeća. Stvorili su se uvjeti za znatniju gospodarsku i društvenu obnovu, i ovaj reformatorski impuls dodao je žara tim procesima.

Ova nova duhovnost nastojala je prekinuti političke sukobe i ratove između kraljeva i plemića i učvrstiti duh Res Publicae Christianae koja se počela nazirati. To će uvjetovati i preoblikovanje njezine vojne moći i preusmjeravanje prema restauraciji Kristova zemaljskog kraljevstva na prostore koje su njegovi neprijatelji uzurpirali. Tu već nalazimo klice budućih križarskih pohoda. Pri opisu srednjovjekovnoga europskog društva ne smijemo se zadovoljiti analizom da je Crkva dominirala društvom ili da su Crkva i država bile uklopljene zajedno. Srednjovjekovni društveno-politički poredak bio je uvelike oblikovan idejom sakramentalnoga poretka svijeta, koji je imao jasnu hijerarhiju na čelu sa samim Bogom.

Kategorije sekularnoga i religioznoga u takvom kontekstu nisu bile oprečne, nego su odgovarale različitim aspektima odnosa prema stvarnosti, tj. odnosa prema vremenitom i prema vječnom. Izvorište cijeloga poretka, nositelj svih njegovih vrijednosti te konačni teleološki cilj bio je Isus Krist, što znači da se svaki vid društvene i političke aktivnosti odvijao kroz prizmu Krista-izvorišta i Krista-konačnog cilja. Zbog toga Res Publica Christiana za srednjovjekovnoga čovjeka nije bila tek misaona apstrakcija, nego konkretan politički entitet koji predstavlja Kraljevstvo Božje na zemlji, a žitelji toga kraljevstva bili su konkretni Kristovi vazali. Tako je Prvi križarski rat bio shvaćen kao pothvat obnove Kristovoga poretka na području koje se iz njega otrgnulo.

Pohod na Jeruzalem

S postojanjem konkretne političke zajednice došli smo do pitanja nasilja. Kao što je ranije rečeno, nasilje je u srednjovjekovnom kontekstu bilo neutralan pojam. Ono se moglo u opravdanim razlozima koristiti kao alat za obnovu poretka u smislu pravednoga. Te ideje našle su svoje izvorište u spisima sv. Augustina koji je bio jedan od glavnih filozofskih autoriteta srednjega vijeka.

Grgur VII. bio je prvi koji je taj koncept pravednoga rata primijenio u kontekstu Res Publice Christianae, uvidjevši potencijal u poletu kojeg je izrodio clunyevski pokret. Počeci Rekonkviste sedamdesetih i osamdesetih godina 11. stoljeća predstavljali su prve pokušaje artikuliranja šireg kršćanskog pokreta koji je nastojao pokoriti vanjske Kristove neprijatelje, što je osokolilo Grgura VII. u pokušaju organizacije pohoda na Jeruzalem. On za života nije uspio ostvariti taj plan, ali ga je u nešto izmijenjenom obliku ostvario njegov nasljednik Urban II. Pozvavši 1095. godine na opću vojnu za oslobođenje Jeruzalema, Urban II. je okupio najmoćnije europske magnate svoga vremena te je uspio organizirati vojni pohod koji je poprimio karakter sveopćeg duhovnog pokreta.

Uspješnica Prvoga križarskog rata, koji je nominalno ispunjavao sve uvjete pravednoga rata, postavila je presedan za druge pohode koji se nisu odvijali samo u Svetoj Zemlji, nego i u Španjolskoj, Baltiku, te čak kasnije protiv Osmanlija, potrajavši sve do kraja 18. stoljeća.

Članak je nastao u okviru natječaja za Drugi broj Časopisa Hrvatske zajednice Pleter.

Izvor: Hrvatska zajednica Pleter

Objavljeno: 9. rujan 2025