Papa Lav XIV. na redovnoj općoj audijenciji u srijedu 14. siječnja održao je katehezu posvećenu dokumentima Drugog vatikanskog koncila na temu "Bog se obraća ljudima kao prijateljima". Katehezu, u kojoj je Sveti Otac obrađivao dogmatsku konstituciju Dei Verbum, prenosimo u cijelosti.

Foto: snimka zaslona

LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Dvorana Pavla VI.

Srijeda, 14. siječnja 2026.

Čitanje: Iv 15, 15

[Isus reče učenicima]: „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar;
vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“.

Kateheza. Drugi vatikanski koncil preko njegovih dokumenata. 1. Bog se obraća ljudima kao prijateljima

Braćo i sestre, dobar dan!

Započeli smo ciklus katehezâ o Drugom vatikanskom koncilu. Danas počinjemo dublje proučavati dogmatsku konstituciju Dei Verbum o božanskoj objavi. Riječ je o jednom od najljepših i najvažnijih dokumenata koncilske skupštine i, kao uvod u to, može nam biti od koristi podsjetiti na Isusove riječi: „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“ (Iv 15, 15). Ovo je temeljna točka kršćanske vjere, koju nam Dei Verbum doziva u pamet: Isus Krist stubokom preobražava odnos čovjeka s Bogom, odsad to će biti odnos prijateljstva. Stoga, jedini uvjet novoga saveza je ljubav.

Sveti Augustin, tumačeći taj odlomak iz četvrtog Evanđelja, insistira na perspektivi milosti, jedinoj koja nas može učiniti Božjim prijateljima u njegovu Sinu (Tumačenje Ivanova Evanđelja, Homilija 86 [Commento al Vangelo di Giovanni, Omelia 86]). Naime, jedna drevna krilatica glasi: „Amicitia aut pares invenit, aut facit“, „prijateljstvo se ili rađa među jednakima ili nas čini jednakima“. Zato, kao što možemo vidjeti u čitavom Svetom pismu, u Savezu postoji isprva kao neka distanca, jer je savez između Boga i čovjeka uvijek asimetričan: Bog je Bog a mi smo stvorenja; ali, dolaskom Sina u ljudskom tijelu, taj Savez se otvara svoj krajnjem cilju: u Isusu nas Bog čini djecom i poziva nas da postanemo slični njemu u našoj krhkoj ljudskosti. Naša sličnost s Bogom, dakle, ne postiže se kršenjem zapovijedi ili grijehom, kao što zmija došaptava Evi (usp. Post 3, 5), nego u odnosu sa Sinom koji je postao čovjekom.

Riječi Gospodina Isusa na koje smo podsjetili – „vas sam nazvao prijateljima“ – preuzete su upravo u konstituciji Dei Verbum, u kojoj se kaže: „Tom objavom, dakle, nevidljivi Bog (usp. Kol 1, 15; 1 Tim 1, 17), iz preobilja svoje ljubavi, oslovljava ljude kao prijatelje (usp. Izl 33, 11; Iv 15, 14-15) te s njima druguje (usp. Bar 3, 38) da ih pozove i primi u zajedništvo sa sobom“ (br. 2). Bog u Postanku već druguje s praroditeljima, razgovarajući s njima (usp. Dei Verbum, 3). A kada je taj dijalog prekinut grijehom, Stvoritelj ne prestaje tražiti susret sa svojim stvorenjima i s vremena na vrijeme uspostavljati iznova savez s njima. U kršćanskoj Objavi, to jest kad nas Bog dolazi tražiti utjelovljujući se u svom Sinu, taj dijalog koji je prekinut obnavlja se jednom zasvagda: taj Savez je nov i vječan, ništa nas ne može odijeliti od njegove ljubavi. Božja objava, dakle, ima dijaloški značaj prijateljstva i, upravo kao što to biva u iskustvu ljudskog prijateljstva, ne trpi muk, nego se jača razmjenom istinitih riječi.

U konstituciji Dei Verbum doziva nam se u pamet i ovo: Bog nam govori. Važno je uočiti razliku između riječi i brbljanja: ovo potonje je površno i ne uspijeva ostvariti zajedništvo među ljudima, dok u istinskim odnosima, riječ ne služi samo razmjeni informacija i vijestî, već i otkrivanju tko smo. Riječ posjeduje objaviteljsku dimenziju koja stvara odnos s drugim. Tako, govoreći nam, Bog se objavljuje kao Saveznik koji nas poziva na prijateljstvo s njim.

U toj perspektivi, prvo umijeće koje nam valja odnjegovati jest slušanje, kako bi Božja riječ mogla prodrijeti u naše umove i srca. Istodobno, pozvani smo razgovarati s Bogom, ne zato da mu priopćimo ono što On već zna, već zato da sebe otkrijemo samima sebi.

Otud potreba za molitvom, u kojoj smo pozvani živjeti i njegovati prijateljstvo s Gospodinom. To se u prvom redu ostvaruje u liturgijskoj i molitvi zajednice, gdje nismo mi ti koji odlučuju što će se od Božje riječi slušati, već nam On sâm govori po Crkvi. To se, nadalje, ostvaruje u osobnoj molitvi, koja se odvija u nutrini srca i uma. U danu i tjednu kršćanina ne smije izostati vrijeme posvećeno molitvi, razmatranju i razmišljanju. Samo kad razgovaramo s Bogom, možemo također govoriti o njemu.

Naše nas iskustvo uči da prijateljstva mogu okončati zbog eklatantnog čina prekida, odnosno zbog niza svakodnevnih propusta, koji rastaču odnos do te mjere da ovaj biva nepovratno izgubljen. Ako nas Isus poziva da budemo prijatelji, nemojmo se oglušiti na taj poziv. Prihvatimo taj poziv, njegujmo taj odnos i otkrit ćemo da je upravo prijateljstvo s Bogom naše spasenje.

Izvor: IKA
Objavljeno: 14. 01. 2026.