"Isus je jednom zauvijek ugasio mrak. Zapravo, upalio je svjetlo vječnoga života, a time se dogodila smrt Isusove smrti. Bio je to i početak umiranja svakog umiranja"
USKRSNU! NIJE OVDJE! NEK SE RADUJE I ZEMLJA TOLIKIM OBASJANA BLJESKOM
Sarajevska katedrala; Vazmeno bdijenje 3. travnja 2021.
Za razliku od svih ostali kršćanskih svečanosti, čiji početak je uvijek u osvijetljenom prostoru, slavlje uskrsnoga bdijenja zajednica vjernika svaki put započinje u mraku. I dok se kod svih ostalih svečanosti posebna pozornost posvećuje osvjetljenju molitvenoga prostora, na početku uskrsnoga bdijenja sve se odvija u tami. Večeras smo započeli obred u kojemu je i velika uskrsna svijeća na početku bila bez plamena.
Od pripravljenog ognja u jednom trenutku upalili smo uskrsnu svijeću čiji plamen je simbolično razbio tamu. Dogodilo se to uz poklik „Svjetlo Kristovo“, koje ta velika svijeća naznačuje, te smo od njezina plamena, od toga „Svjetla Kristova“, svi upalili svoje svijeće tako da je „Svjetlo Kristovo“ zasjalo i u našim rukama.
Uskrsna svijeća, koja naznačuje Krista, bila je ugašena na početku ovog obreda zato što je zemaljski život Krista, kojega ta svijeća naznačuje, bio ugašen na Veliki Petak. A tama, u kojoj smo započeli ovo slavlje, naznačuje upravo taj ugašeni život. Još više, ta tama naznačuje mrak groba u koji je bilo položeno Isusovo tijelo bez života.
Grobovi su mjesta u koja polažemo mrtva tijela svojih dragih pokojnika, kojih se rado sjećamo i čija počivališta posjećujemo. I činimo to s velikom zahvalnošću. Naročito prema roditeljima koji su nam dali život, kao i prema onima koji su nam na neki drugi način bili blizu. A da zaborav ne bi oteo sjećanje na njih, pa ni onda kada nas više ne bude na ovoj zemlji, ustalio se lijep običaj uklesavanja nadgrobnih natpisa u tvrdi kamen. Tako, uvjereni zajedno s pjesnikom da: „Tko na tvrdoj stijeni svoju povijest piše / tom ne može nitko prošlost da izbriše“, mnogi ljudi njeguju plemenit ljudski spomen, uspomene i zahvalnost. Osobito kršćanski vjernici uz imena svojih pokojnika ispisuju i naznaku: Ovdje počiva. Ili: Ovdje čeka uskrsnuće.
I.
Za razliku od svih ostalih ljudskih grobova, pored kojih čitamo tko u njima počiva, na jednom grobu takav natpis ne bi odgovarao istini. Zapravo na tom grobu takva natpisa nikada nije ni bilo. Dapače, na tom grobu prikladan bi bio natpis: Ovdje ne počiva! Ili: Ovdje ne čeka uskrsnuće!
Nije ovdje!
„Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa. I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob. I razgovarahu među sobom: 'Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?' Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše doista veoma velik. I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna. I preplaše se. A on će im: 'Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje!'“ (Mk 16,1-6).
U tom grobu nema više pokojnikova tijela. Nema ni grobnoga mraka. Grob je prazan. Isusa nema u njemu.
Isus je jednom zauvijek ugasio mrak. Zapravo, upalio je svjetlo vječnoga života, a time se dogodila smrt Isusove smrti. Bio je to i početak umiranja svakog umiranja.
II.
U Isusu su se susreli, zagrlili i sprijateljili Bog i čovjek. Zauvijek! A Isusovo uskrsnuće je najava da se taj susret nastavlja i u vječnosti. Ono je njegov početak. Jer, uskrsnuo je Isus čovjek, prvi od svih umrlih, odnosno „prvina usnulih“, a potom će uskrsnuti svi koji su njegovi, kako bi rekao sveti Pavao. Isusovo uskrsnuće je tako ispunjenje tog biblijskog obećanja i početak čovjekova života vječnoga. Uostalom, Isus je samo zato postao čovjek i uskrsnuo! Radi nas i radi našega spasenja, kako to izgovaramo u svojim molitvenim obrascima.
To je razlog što Crkva za vrijeme ovoga slavlja kliče: „Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Božji, i s pobjede tolikoga Kralja neka jekne trublja spasenja. Nek se raduje i zemlja, tolikim obasjana bljeskom, i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mraka“ (Vazmeni hvalospjev).
III.
Ove godine slavimo uskrsne blagdane u sjeni, u zabrinutosti, a time i u nekoj vrsti mraka, zbog širenja zarazne bolesti i opasnosti od osiromašenja mnogih pojedinaca i društava u cijelomu svijetu. Ipak, najteže je onima koje je smrt rastavila od njihovih najdražih. Jer, prestanak njihova zemaljskoga života je gubitak koji uvijek ostavlja duboku bol. Pri tomu, kao kršćanima, nikako nam ne dolikuje biti dio pandemije straha, koji sve više postaje ružna stvarnost već, u doprinosu za rješenje toga problema, svima nam je potrebno još više razboritosti i odgovornosti. I osjećamo da nam je u ovom trenutku posebno poslanje u širenju Radosne vijesti da je smrt umrla.
Sigurno je da će doći „uskrs“ i izlazak također iz ove prijetnje, jer će se dragi Bog poslužiti, i već se poslužio, umom i sposobnostima odgovornih i pametnih ljudi, koji su našli lijek i za ovu bolest. No, kao vjernici ispovijedamo i navješćujemo da je smrt, kao pojava, trajan virus, čak pandemija, koju nitko ne može spriječiti ili zaustaviti. A naše je poslanje navješćivati i ponavljati da je Isusovo uskrsnuće jedini lijek s trajnim učinkom protiv bola od virusa smrti. Zato je i ove godine naša radost velika, a utjeha još veća, jer, kako piše sveti Pavao, Isus je po svom uskrsnuću, ponovimo to još jednom, „prvina usnulih“. To jest, Isus je prethodnik svih koji će usnuti, umrijeti, i svima je otvorio vrata života u vječnosti.
Vjerujemo, naime, u uskrsnuće tijela i život vječni. U uskrsnuće Isusova tijela i njegov život vječni. Ali također uskrsnuće svoga tijela i svoj život vječni. Tu vjeru ispovijedamo, njome se dičimo i u njoj se nadamo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Izvor: KTA
