Naš je svijet rasadnik priča o običnim ljudima neobičnih vještina. Tako smo u srcu Jajca, gdje se more niti ne naslućuje, pronašli pravu pomorsku flotu, djelo ruku Ante Svetinovića.
Foto: Nikona Marčić / Svjetlo riječi
Antine su ruke zlatne i sposobne poput ruku majstora Geppetta i premda drvetu neće udahnuti dušu zvrkastoga Pinokija, iza vrata njegove kućne radionice događa se prava čarolija. Drvo će tesati, brusiti, lijepiti, a sve u sitno, minijaturno. Iz prašine piljevine izranja pravi pravcati brod. Anti je pri izradi važno samo imati originalni nacrt broda, ali ipak ostaju važne sitnice: „Na nacrtu broda vidiš sve, ali postoje sitnice koje golim okom nikada ne možete vidjeti, a sitnice su važne jer su u njima tajne uspješne izgradnje broda”, govori nam.
Posjedovati originalni nacrt prava je sreća, a još veća je moći vidjeti živi primjerak broda. Tako je i počela Antina priča o izgradnji brodova. Bilo je to 10-ak godina prije zadnjega rata kad se Anto još kao mladić odlučio intenzivno baviti ovim hobijem. Iz tadašnje firme Tehnodidakta u Puli pribavio je prvi projekt za svoj prvi brod Santa Maria. Inače, tim je brodom slavni moreplovac Kristofor Kolumbo otkrio tada još nepoznati kontinent Ameriku. Iako mu je to bio prvi brod, nije mu trebalo puno vremena da ga izgradi u izvornom obliku u svojoj obiteljskoj kući u Mrkonjić Gradu gdje su prije rata živjeli i tvrdi kako je tada osjetio ljubav prema ovoj vrsti umjetnosti kojoj se planirao i ubuduće posvetiti. Međutim, nedugo nakon toga i u jeku ratnih zbivanja Anto je s obitelji bio prisiljen napustiti vlastiti dom. A brod? Brod je ostao i, gle čuda, netaknut ih je dočekao na istom mjestu u obiteljskoj kući na kojemu ga je i ostavio.
Bounty
Crni biser
Ovakva okolnost Anti je bila poticaj da ponovno oživi započetu prijeratnu ljubav prema izradi brodova iz čega je u samo nekoliko godina stasala impozantna pomorska flota u obiteljskom domu Svetinovića u Jajcu gdje imate osjećaj kao da ste upravo posjetili malu kućnu izložbu brodova. Za izradu jednoga broda potrebno je otprilike tri mjeseca, a nekada i više: „Izradom brodova se ne bavim profesionalno da bih svaki dan osam sati radio na tome, nego iz hobija pa se tako nerijetko dogodi da umjesto danju, brod pravim i noću. Ovo mi je hobi u kojemu uživam i koji ne zahtijeva posebno vrijeme. Radim onda kada to želim”, govori nam Anto.
Ipak, pipav je to posao, traži puno strpljenja i volje do u najsitnije detalje pa smo se u šali složili kako su njegovi brodovi, osim nacrta, 100 % domaći proizvod. A među njima izranjaju i svjetski poznati primjerci kao što je: Santa Maria, Bounty, Rimska i Dubrovačka galija, Sveti Ivan Krstitelj, Dubrovačka nava, Crni biser i mnogi drugi primjerci koji bi zasigurno osvojili zapažena mjesta kada bi se Anto prijavio na nekoj od izložbi brodomaketarstva. Ali Antini brodovi, umjesto na izložbe, plove brojnim prijateljima, članovima obitelji i rodbini otkrivajući priču o prošlosti nekada slavnih brodova. U tome duhu i Anto nastoji što vjerodostojniji brod izraditi i u njegovoj makar približno prirodnoj boji pa koristi materijale od različitih vrsta drveta kao što je američki orah, mahagonija, hrast i slično.
Sreća se ipak ne može kupiti novcem
U obitelji Svetinovića su svi sretni i ponosni na Antu koji, iako je bilo ponuda, nikada nije svoju ljubav prema brodomaketarstvu želio pretvoriti u biznis. Do sada od svih brodova, na zahtjev naručitelja, samo je jedan brod naplatio, a svi drugi su bili darovani. „Kada bih svoj talent iskoristio u svrhe profita, onda bi ovo sve izgubilo smisao i ja ne bih znao što znači biti sretan čovjek. Sve bi se pretvorilo u novac koji je ionako već uvelike narušio mnoge lijepe međuljudske odnose. Svaki brod koji sam do sada izradio ostao bi u kućnoj zbirci ili bi ga poklonio jer u njega unesem svoje srce i darujem svoje vrijeme za njegovu izradu, a najljepši mi je osjećaj kad vidim radost na licu osobe kojoj poklonim taj brod jer sam tada siguran da nisam promašio i srce mi je puno. Ima li išta ljepše od toga kada drugoga razveseliš, a da on za tu radost nije morao dati svoj novac? Sreća se ipak ne može kupiti novcem. Za nju se trebaš srcem pobrinuti”, kaže Anto.
Odlazeći iz njihova doma čovjeka obuzme misao kako smo odavno naučili da se najveća radost krije u malim stvarima, ali suvremeni čovjek okupiran svakodnevnim problemima i borbom za egzistenciju sve manje vjeruje u to. Ipak, ljudi poput Ante ovakvoj stvarnosti prkose poručujući da se može živjeti sretno onda kada radiš ono što voliš, kada daješ, a ne očekuješ ništa zauzvrat i kada živiš s onima koje voliš. Da, život ispunjen smislom. Zar to nije jedino što zapravo i trebamo?
Izvor: Nikolina Marčić / Svjetlo riječi
________
Objavljeno: 04. svibnja 2021.
