Izravni povod za ovo pisanje jest tužna vijest, koju upravo pročitah: da je u Berlinu postavljen kamen temeljac za „Hram Jednome“ – koji bi trebao istodobno služiti i Židovima kao sinagoga, odn. starozavjetni hram, i kršćanima kao Kristova crkva, a i muslimanima kao džamija

Foto: Hram Jednome

Nikad se nisam želio baviti profesionalno ni filozofijom, ni teologijom. Svoj, od Boga darovani životni poziv, shvatio sam isključivo kao pastoralni rad, a to je svjedočenje i prenošenje vjere Božjem narodu – vjere u jednog jedinog živog Boga: Oca i Sina i Duha Svetoga. 

A da bih to mogao činiti, bio mi je nužno potreban i određeni studij i filozofije, i teologije. Pa ipak, filozofija i spekulativna teologija mi nikad nisu bile cilj. Cilj je jedino Bog, ali ne kao neka ljudska ideja, a pogotovo ne kao djelo ljudskih ruku (kao idol, odn. kumir), nego isključivo živi Bog. 

Taj Bog nam je sam sebe objavio prije svega svojim djelom stvaranja, a potom i svojom riječju, upućenom svome narodu preko starozavjetnih proroka, te konačno svojom vječnom Riječju, svojim jedinorođenim Sinom, utjelovljenim u Isusu Kristu. Isus nam je daleko savršenije objavio Boga kao svoga i našega nebeskog Oca, s kojim je On u neraskidivom jedinstvu i od kojeg nam je – deset dana nakon svoga uzašašća na nebo – poslao Duha Svetoga, da nam objavi svu istinu o Bogu i o našem spasenju. A ta je istina: da je Bog jedan jedini, ali u tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti, pa ga stoga zovemo i Presveto Trojstvo. 

Svatko tko bi pokušao širiti nekakvu drugačiju vjeru, koja se ne bi slagala s ovom Božjom samo-objavom u Isusu Kristu, jest Antikrist – neprijatelj pravoga Boga i Isusa Krista, u kojem se pravi Bog utjelovio i nama se objavio. 

Takvo jedno Antikristovo djelo jest i sotonska varka, koja se danas sve više širi u svijetu, s ciljem da se osnuje neka nova zajednička religija, koja bi obuhvaćala sve ljude i ne bi isključivala nikoga. Svatko bi imao pravo vjerovati u što god hoće i raditi što god hoće – i nitko mu ne bi smio prigovoriti da nije u pravu, niti mu zabraniti njegovo nakaradno ponašanje. To može izgledati simpatično za čuti, ali to je u sebi zlo, jer isključuje i zabranjuje Istinu, a uključuje i podržava laž. Stoga je to u punom smislu riječi djelo sotone! 

„Hram Jednome”
Izravni povod za ovo pisanje jest tužna vijest, koju upravo pročitah: da je u Berlinu postavljen kamen temeljac za „Hram Jednome“ – koji bi trebao istodobno služiti i Židovima kao sinagoga, odn. starozavjetni hram, i kršćanima kao Kristova crkva, a i muslimanima kao džamija. 

Velim da je to „tužna vijest“, jer je zaista tužna. Naime, tu se neće slaviti Bog, živi Bog, Bog Isusa Krista, Bog Stvoritelj, Uzdržavatelj, Sudac i Spasitelj svijeta – nego idol, tj. lažni bog, kumir, djelo ljudske mašte i ljudskih ruku. To je isključivo neka filozofska ideja Boga, a ne pravi Bog. 

Svi oni za koje se taj „hram“ gradi znaju sasvim dobro da je Bogu najodvratnije i najmrže djelo upravo idolopoklonstvo, idololatrija. Naprotiv, najdraža Mu je čovjekova iskrena vjera u pravoga, živoga Boga, praćena dubokom nadom i sveobuhvatnom ljubavlju prema Njemu. 

Pravi, živi Bog, u Svetom pismu (i u Bibliji, a i u Kuranu) izričito i strogo zabranjuje ne samo klanjanje djelima ljudskih ruku, nego i djelima samoga živoga Boga. Tako strogo zabranjuje štovanje neba, Sunca, Mjeseca, zvijezda, Zemlje, mora ili bilo kojeg drugog stvorenja kao božanstva, jer ta stvorenja nisu bogovi. Tim više Bog zabranjuje štovanje djela ljudskih ruku kao Boga i umjesto Boga: štovanje raznih slika i kipova, pa i ljudskih ideja o Bogu, umjesto pravog, živog Boga. 

Stoga je jako ružno i grešno reći da netko „obožava“ bilo što, osim živoga Boga, kao npr. glazbu, sport, nekog pjevača, pjevačicu – ili bilo što drugo, što nije živi Bog, kojega nam je objavio Njegov Sin Isus Krist i za kojega nam je rasvijetlio pamet njegov Duh Sveti – Duh Oca i Sina. Uostalom, riječ „obožavanje“ je u sebi pogrešna, jer se čak ni Bog ne „obožava“. On je Bog, pa ga ne treba obožavati, nego treba u Njega vjerovati, ljubiti Ga i klanjati Mu se. 

Kao što se pozlaćuje ono što nije zlatno, i kao što se boji ono što nije obojeno, tako se i „obožava“ samo ono što nije Bog – ali to je onda idololatrija, to je onda krivoboštvo, to je onda smrtni grijeh i izravno, svjesno suprotstavljanje pravomu i živomu Bogu, u kojega mi vjerujemo, u kojega se uzdamo, kojega ljubimo, kojega častimo i kojemu se klanjamo, a to je jedan jedini istinski Bog – Presveto Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti. 

Presveto Trojstvo je najuzvišenija tajna naše svete vjere, neshvatljiva za naš ograničeni ljudski razum, ali vjerodostojno objavljena od samoga Boga i potvrđena čudesima Isusa Krista, te svjetlom Duha Svetoga. 

Znanost, filozofija i teologija 
I prirodne, odn. eksperimentalne znanosti mogu se približiti Bogu kao Začetniku i Stvoritelju svega što postoji, ali ne mogu reći ništa više o Njemu, jer se baziraju isključivo na osjetnoj stvarnosti. Da bismo mogli nešto više shvatiti o Bogu, u pomoć nam priskače filozofija. 

Filozofija (od grčke riječi: philo-sophia, što znači: „ljubav prema mudrosti“) pomaže ljudskoj pameti, tj. prirodnoj, eksperimentalnoj znanosti, da shvati stvarnosti, koje zaista postoje, iako nadilaze ljudska osjetila, pa se ne mogu ni vidjeti, ni čuti, ni okusiti, ni namirisati, niti opipati, niti se njima može eksperimentirati. Takve su stvarnosti: istina, pravda, vjera, nada, ljubav, dobrota, mudrost, svetost – i sve ono za što se isplati živjeti i bez čega ljudski život ne bi imao smisla. Filozofija može doprijeti čak i do ideje o Bogu, kao onomu od kojega sve potječe i kojemu sve vodi – ali ta ideja još uvijek nije Bog. Tu je granica filozofije. Ona ne može dalje. 

Budući da i filozofija ima svoje granice, jer je čovjek u svemu ograničeno biće, njoj priskače u pomoć teologija, koja se služi filozofijom u razjašnjavanju i tumačenju svojih pojmova, ali nadilazi filozofiju vjerom u ono što nam je sam Bog objavio – bilo preko svoga djela stvaranja (koje može studirati i znanost), bilo preko ljudskog razuma (kojim se služi i filozofija), bilo preko Svetoga Pisma, a osobito preko Isusa Krista – a time se bavi isključivo teologija. 

Neprestana borba između dobra i zla
Jedno staro filozofsko načelo kaže: „Unum, bonum et pulchrum convertuntur“ („jedno, dobro i lijepo se zamjenjuju“). To znači: što je jedno, to je i dobro i lijepo. Što je dobro, to je i jedno i lijepo. Što je lijepo, to je i jedno i dobro. Npr. prava, iskrena ljubav je jedna, lijepa i dobra. Bog je jedan, lijep i dobar. Vječno postoji samo Bog, koji je prava i beskrajna ljubav, samo jedan jedini, apsolutno lijep i apsolutno dobar. 

Drugo jedno filozofsko načelo kaže: „Bonum per integritatem; malum per defectum, vel per excessum“ („Dobro je ono što je cjelovito; zlo je ono čemu nešto nedostaje ili mu je nešto suvišno“). Prema tome: razdor u sebi ne postoji, ali postoji manjak jedinstva; zlo u sebi ne postoji, ali postoji manjak dobra; ružnoća u sebi ne postoji, ali postoji manjak ljepote. 

Dva su načina da nešto bude zlo, odn. ne jedno, ne dobro i ne lijepo. Jedan način je „per defectum“ – zbog manjka (kao kad netko nema pet prstiju, nego samo četiri, tri, ili čak ni jednog); a drugi način je „per excessum“ – zbog pretjeranosti (kao kad netko ima šest ili više prstiju, umjesto pet). 

Od početka stvaranja, pa sve do svršetka svijeta, postoji i trajat će stalna borba između dobra i zla. Zlo je od početka osuđeno na propast, jer niti je bilo od početka, niti će ostati zauvijek. Sotona, personificirano zlo, nije postojao od početka, nego je nastao Božjim djelom stvaranja. Stvoren je kao dobar, kao anđeo – ali je, kao biće obdareno slobodnom voljom, zbog zloupotrebe svoje slobode postao zao. Zao je i „per defectum“ – jer je odbacio ljubav i poštovanje prema Bogu, svome Stvoritelju, i „per excessum“ – jer je pokušao zauzeti Božji položaj, koji mu ne pripada. Stoga je sotona unaprijed osuđen na propast, a ostaje i opstat će vječno samo ono što je jedno, lijepo i dobro, a to je samo Bog i oni koji su sjedinjeni s Bogom – po vjeri, nadi i ljubavi. 

Sotonsko djelo 
Sotona sa svojim suradnicima od početka ratuje protiv Boga i protiv svakoga tko Boga ljubi i tko Mu služi. Iako zna da nema šanse u borbi protiv Boga, zbog svoje slijepe mržnje prema Bogu i svemu što je Božje, on želi barem uništiti to Božje djelo, prije svega čovjeka. 

Tako je i gradnja onoga masonskog „Hrama Jednome“ – ustvari djelo sotone, s ciljem kako bi se relativiziralo i zabacilo slavljenje jednog jedinog živoga Boga. Sugerira se i nameće se vjerovanje da su sve vjere iste i jednako vrijedne ili nevrijedne; da su sve jednako dobre ili loše; da su sve jednako istinite ili lažne. – A to je laž. To je Antikristovo, sotonsko djelo! 

Uostalom, tu se i ne spominje Bog, nego samo neko bezlično, neosobno „Jedno“. Bog jest jedan, ali „Jedno“ nije Bog. „Jedno“ je i neka viša, nadnaravna sila, u koju na neki način vjeruju i budisti, hinduisti, animisti i drugi pogani. To može uključivati i filozofsku ideju božanstva, ali to nije živi Bog. To je ljudska, filozofska ideja. To je idol, a služenje toj ideji je idolopoklonstvo, što znači: najteži mogući grijeh – i za Židove, i za kršćane, i za muslimane. 

Jao onome tko se dadne zarobiti i upregnuti u sotonin jaram! 

Blago onome tko ne nasjedne na sotonske zamke!


Izvor: fra Lovro Gavran/Svjetlo riječi
Objavljeno: 31. svibnja 2021.