Jedna od vodećih ličnosti moderne duhovnosti, Etty Hillesum otkrila je Boga tijekom nacističke okupacije. Ubijena u Auschwitzu 1943. u dobi od 29 godina, Etty je postigla nevjerojatan duhovni rast u posljednje tri godine svoga života. Njezin primjer može nas nadahnuti na život molitve.

Otkako su 1980. objavljena njezina pisma i dnevnik, Etty Hillesum ne prestaje izazvati divljenje i postala je sjajan primjer za naše vrijeme. Dominikanski redovnik Yves Beriault objašnjava zašto i kako nas ova mlada Židovka iz Nizozemske može naučiti moliti.

Razgovarao: Luc Adrian

Kako je Etty Hillesum, mlada židovska agnostikinja, otkrila Boga i ovo zajedništvo s Njim?

Etty je bila inteligentna, kulturna „moderna" mlada žena. Osjetila je duboku egzistencijalnu prazninu da je bila u iskušenju da sve to okonča, odnosno da pobjegne od ove unutarnje stvarnosti koja je postajala nepodnošljiva utoliko više, jer su se događaji neovisni o njoj pogoršavali. Postala je svjesna svoje nesposobnosti da voli kako bi željela, sukoba s roditeljima - posebno majkom. Željela se riješiti sebičnosti, nedostatka smjera, što ju je plašilo i deprimiralo, ali nije znala kako. Stoga je odlučila potražiti pomoć. I upravo je na zahtjev svog terapeuta počela svako jutro meditirati pola sata. Julius Spier potaknuo ju je da istraži taj unutarnji život koji ju je zaokupljao, iako je u to vrijeme to bio izvor njezinih strepnji i strahova.

Jesu li joj ove meditacije bile korisne?

Da, meditacija ju je navela da isproba stvari, iskusi ih i prihvati život oko sebe umjesto da ga analizira i prosuđuje. Ti su trenuci postali svojevrsna svakodnevna gimnastika, što joj je omogućilo da ozdravi. Nazvala ih je svojim „vremenom mira”.

Ali ovo još nije bila molitva?

Još ne, ali ovo prihvaćanje života postupno bi se pretvorilo u prihvaćanje Boga koji je Život. Prema njezinim vlastitim riječima, cilj ove vježbe bio je „pustiti malo Boga u sebe”. Etty je sumnjala u svoju sposobnost ljubavi, i upravo će tu okusiti ljubav koja ju je izvukla iz ljuske i postupno joj otvorila oči za patnje svijeta. Ta je preobrazba bila pravo obraćenje: Etty se postupno prepustila Bogu koji djeluje u njoj, toj novoj prisnosti koja ju je na neki način spasila od nje same i od smrtonosne spirale koja ju je vukla prema dolje.

Je li joj molitva postala prijeko potrebna?

Molitva je za Etty postala vitalna. Bila je to revitalizacija iz koje je neprestano crpila snagu: „Kao da je nešto u meni koncentrirano u neprekidnoj molitvi, molitva u meni ne prestaje, čak i kad se šalim i smijem.” Molitva srca, intenzivna i neprekidna, natjerala ju je da žarko traži Boga u trenucima odmaranja od tragedije koja se odigravala oko nje. Tada bi Etty pronašla hrabrost i unutarnji mir koji su joj omogućili da se suoči s preokretima kakve Europa nikada prije nije vidjela.

U kojim aspektima njezina molitva govori kršćanima?

Etty je bila nepraktična Židovka. Nikada ne bi spominjala Kristovo ime iako možemo pretpostaviti da ju je On animirao. Ipak, u njezinoj molitvi možemo pronaći sve naglaske i razne „načine" kršćanske molitve. Najviše me dirne to što vidim da se molitva dizala iz nje jer je priznala svoju jednostavnost: bila je svjesna vlastite ranjivosti, nedostatka svojih sposobnosti. Zbog toga se stavila u Božje ruke.

Je li se molila u svako doba i svugdje?

Gotovo bilo gdje. Spomenula je to nakon što je čula razgovor grupe karmelićanskih fratara i časnih sestara, uključujući Edith Stein, njemačku Židovku preobraćenu na katoličanstvo, koja je stigla u Westerbork. Čuvši za redovničko lutanje po barakama i molitvu krunica, napisala je: „A nije li istina da se možemo moliti bilo gdje – u baraci od drvenih dasaka, kao i u samostanu od kamena, i općenito u bilo kojem mjestu na Zemlji gdje je Bogu ugodno, u ovim nemirnim vremenima, kada su njegova stvorenja uništena?"

Duboko unutar nje, kao da Etty nije recitirala molitve, ona je postala molitva...

Možemo reći da se molila svakim svojim dahom! I unatoč potresima, radost je postala jedna od bitnih sastavnica ove molitve: „Vjerujem da je život lijep i osjećam se slobodno. U meni se nebesa šire, golema poput nebeskog svoda nada mnom.” Kad je Etty napustila kamp u Westerborku za Auschwitz, postala je mističarka, pijana od Boga. „Aleluja" se neprestano dizala s njezinih usana poput refrena. Bila je to istančana svijest da je Bog s njom i da je s Njim do svoje posljednje žrtve, bez obzira u koliko zastrašujuću tamu ulazila.

Izvor: Aletheia
Objavljeno: 8. lipnja 2021.