Kao prvi kanonizirani par u povijesti Crkve, Louis i Zelie Martin, roditelji sv. Terezije od Djeteta Isusa, proživjeli su avanturu svetosti, bili svjedoci Evanđelja u svom svakodnevnom životu i proživjeli neizmjerne radosti i tuge (četvero djece umrlo je u dojenačkoj dobi, Zelie je patila od raka dojke i prerano umrla, djeca bez roditelja, očevo udovištvo, a zatim i njegova demencija).
Unatoč stoljeću koje ih dijeli od današnjih parova i roditelja, oni nam i dalje pokazuju način na koji Boga stavljamo u središte našega života. Biograf Martinovih govori nam više o ovom izvanrednom bračnom paru, piše Aleteia. U ovom intervjuu Hélène Mongin, biograf bračnog para Martin i autorica knjige „Louis et Zelie Martin: Les saints de l’ordinaire” (Louis i Zelie Martin: obični sveci) odgovara na pitanja o svetom paru.
Kako biste definirali obrazovanje koje su Louis i Zelie Martin pružali svojoj djeci?
Bilo je to nježno, zahtjevno i duhovno obrazovanje. Voljeti: ovo je očito kada pročitate Zelieina pisma u kojima opisuje svoj svakodnevni život u obitelji. Ljubav koju imaju prema svojoj djeci … Louis i Zelie to nikad ne prestaju govoriti i pokazivati na tisuće nježnih načina. Zelie je vrlo spremna dati kćerima ono što nije imala u djetinjstvu: ozračje povjerenja i nježnosti. Što se tiče Louisa, morate pročitati početak Povijest jedne duše (Histoire d’une âme), autobiografiju svete Terezije iz Lisieuxa, da biste vidjeli kako je kao otac izuzetno ljubazan i pažljiv.
Međutim, Louis i Zelie nisu roditelji „prijatelji”. Često ih vidimo kako snažno grde svoje kćeri. Zelie je jasno opisala njihov cilj: „Odgajati [našu djecu] za Nebo.” Njihov prioritet nije da njihove kćeri „uspiju” ili budu „dobro uravnotežene”, već im je prioritet povesti ih na put svetosti.
Louis i Zelie Martin odaju dojam da su moderan par. Ona, istodobno aktivna žena i majka, a on vrlo zabrinut za obrazovanje svojih kćeri. Ne odgovaraju tipičnoj slici katoličke obitelji u to vrijeme.
„Da, zapravo, za posao je zadužena Zelie, dok je Louis napustio vlastiti posao da bi pomagao supruzi. Mogli biste pomisliti i da je njihova obitelj pseudo-samostan, u kojoj se djevojke tjera na vjerski život. Roditelji velikih obitelji koji ovo pročitaju dobro će znati da petero djece teško daje samostanski ugođaj kući. Štoviše, Louis i Zelie, unatoč visokom mišljenju o svetom životu, nikada nisu gurnuli svoje kćeri u tom smjeru. Da biste otkrili ovu obitelj u svoj njezinoj složenosti i ljepoti, snažno vas potičem da pročitate Obiteljsku prepisku.
Leonie Martin je bila uzrok mnogo brige i tjeskobe. Martinovi nisu bili savršena obitelj, bez problema.
Louis i Zelie nisu bili savršeni roditelji. Svaki od njih imao je svoju omiljenu kćer, a Zelieino pikantno pismo u kojem povjerava Pauline, još uvijek tinejdžerici, kako „manipulirati” svojim ocem, natjerat će više majki da vide kako nisu same u pogreškama! Kao i svi roditelji, i oni su imali svoj dio neprikladnih stavova i uvredljivih riječi. Ali biti svetac ne znači da ste savršeni i godinama su se suočavali sa svojim nedostacima kao roditelji sa svojom kćeri Leonie.
Otkako se rodila, Leonie je patila od lošeg zdravlja i bila je intelektualno ograničenija od ostalih djevojčica. Zbog toga se izolirala i postala vrlo teško dijete. Domaćica, Louise Marais, počela ju je maltretirati dok su Louis i Zelie toga bili potpuno nesvjesni, što objašnjava zašto bi se Leonie trznula kad bi se netko približio. Zelie kaže da joj je to jedna od najvećih patnji u životu. Louis i Zelie odgovorili su dvostranim povjerenjem. Prije svega povjerenje u svoje dijete koje su odbili označiti kao „ružno pače”. Svaki put kad Zelie spomene nešto što je Leonie učinila pogrešno (a pisma su joj puna primjera!), Uvijek doda: „ali znam da je dobra, vjerujem da ima dobro srce.” I prije svega, pouzdati se u Boga, kojeg Louis i Zelie neprestano mole s molitvom za svoje dijete. I pogledajte rezultat: Leonina beatifikacija započela je 2015. godine.
U kojoj mjeri ovaj način obrazovanja može biti primjer koji slijede drugi roditelji?
U praksi ne postoji „recept” za odgoj vaše djece. Zapanjujuće je vidjeti kako Louis i Zelie daju različitu metodu odgoja svakoj od svojih kćeri, u skladu s njihovom osobnošću. Za Pauline, koja ima vrlo asertivan karakter, Zelie kaže da joj nikada nije dopustila da se izvuče ni sa čim, čak i ako ju je to boljelo u srcu. Za Tereziju, s druge strane, vrlo osjetljivo dijete koje je plakalo zbog najmanjih stvari, a zatim je plakalo zbog toga što je plakalo (!), Louis nije ništa drugo do nježnost i ohrabrenje. Mogli bismo umnožiti primjere: dirljivo je čitati kako je Zelie pažljivo proučavala karakter svake svoje kćeri kako bi vidjela što bi svakoj najbolje odgovaralo. Nema gotovog ili savršenog odgoja, ali ono što možemo uzeti od Martinovih jest njihova želja: hodati zajedno, sa svojim voljenima i s Bogom – kojega su Louis i Zelie smatrali članom svoje obitelji – na putu prema svetosti. Svetost koju su kao roditelji živjeli ovdje na zemlji.
Izvor: HKM
Objavljeno: 14. srpnja 2021.
