Odmarati bismo trebali jer nas na to i sam Bog potiče. No, kako doista kršćanski provesti odmor i odmoriti u Bogu, a ne od Njega? Na tu je temu progovorio Matija Ricov, nacionalni koordinator za mlade Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom.

Foto: Matija Ricov, nacionalni koordinator za mlade Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom

Naš sugovornik, koji je i predsjednik civilne udruge Nanovo rođeni koja djeluje pri istoimenoj zajednici, Matija Ricov rođen je 1. lipnja 1991. u Zagrebu. Ovaj magistar agronomije, odnedavno suprug i budući otac, osam je godina bio i voditelj zajednice Nanovo rođeni.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Poštovani, vjera je (bitna) sastavnica života vjernika u svim njegovim segmentima, pa tako i odmora. Kako bi, prema Vašem mišljenju i iskustvu, trebao izgledati ljetni odmor jednog vjernika?
Vjera je bitna. Usudio bih se reći najbitnija sastavnica u životu vjernika, baš zato jer prožima sve segmente čovjekova života pa tako i odmor. Ono što bih vjernicima savjetovao glede ljetnog odmora jest da se ne idu odmoriti od Boga, nego da se odmore u Bogu. Zapravo često je ta neka slika koju vjernici imaju kada idu na odmor – nije toliko bitna ni sveta misa, ni  molitva jer se idu odmarati – povezana s krivom slikom o Bogu. Jer kada bismo doista poznavali Boga kakav je, onda bismo ozbiljno shvatili onu Isusovu rečenicu: „Dođite k meni svi umorni, opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Znači, susret s Bogom osobu odmara, obnavlja snage. A isto tako ona iz Poslanice Hebrejima: „Uđi u moj počinak...“ Tako da je molitva mjesto prikupljanja snage i za svakodnevicu. Svaka duhovna aktivnost pojačava taj odmor i daje mu smisao.

Također, ovdje bih citirao dogmatsku konstituciju Drugog vatikanskog koncila Lumen Gentium broj 34 o apostolatu laika, odnosno čak o toj svećeničkoj službi laika koju svi imamo po krštenju, i koja kaže: Sva njihova djela – govori o laicima koji žive bračnim životom – naime molitve, apostolski pothvati, bračni, obiteljski život, svagdašnji posao, odmor duha i tijela ako se vrše u Duhu, štoviše životne poteškoće ako se strpljivo podnose, postaju duhovnim žrtvama Bogu milima po Isusu Kristu, a one se u euharistijskom slavlju zajedno s prinosom Gospodinova tijela pobožno prikazuju Ocu. Tako i laici kao klanjatelji koji posvuda sveto postupaju, posvećuju Bogu sam svijet. Ovdje, dakle, vidimo kako je sveti papa Pavao VI. uvrstio i odmor duha i tijela također u zapravo čin jedne duhovne žrtve – ako se čine u Duhu i ako se prikazuju u sv. misi. Ovo je poticaj da ne zaboravimo svetu misu jer osobno puno putujem, često sam na raznim mjestima svijeta gdje nije ni tako lako doći do mise, ali nastojim svaki dan biti na istoj. Tako i na godišnjem ljetnom odmoru.

Vaša Katolička karizmatska obnova u Duhu Svetomu također djeluje i na tom „polju“ – nedavno ste organizirali kamp za djecu i mlade Teen H Spirit. Što nam možete reći o tom projektu?
Projekt Teen H Spirit nastao je zapravo iz jednog nadahnuća. Jedan od nacionalnih koordinatora Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom Lordan Ljubenkov nazvao me i rekao kako je primijetio da zapravo s tom generacijom mladih ljudi – negdje iza svete pričesti kroz krizmu do studentskih dana – nema pravog pastoralnog rada, posebno onog dubinskog. S mladima se najčešće zapravo počinje raditi u studentskoj dobi kada su već ušli u razne poroke od kojih se trebaju očistiti i to je onda mnogo godina rada na sebi kako bi se došlo do nekog pravog kršćanskog života.

Primijetili smo po onoj logici – bolje spriječiti nego liječiti, kako bi bilo dobro ponuditi mladim ljudima već od 10. godine da imaju cjelovitu formaciju po uzoru na Bl. Ivana Merza –što znači iduhovnu, i socijalnu, i intelektualnu i fizičku. Zapravo smo ove godine, dok je još bila zima, pokrenuli taj projekt Teen H Spirit gdje smo okupljali djecu te dobi na Zoom susretima, a odlučili smo okruniti godinu baš jednim kampom koji je trajao pet dana na moru u Segetu Donjem. Tu su se sva ta djeca koja su se družila virtualnim putem i upoznala i stvorila jedno čvrsto zajedništvo i doživjela susret i sa živim Bogom.

Koje su odlike, ali i aktivnosti koje predstavljaju Vašu zajednicu, te što nam općenito možete reći o njoj, njezinu nastanku, misiji, strukturi, članovima i djelovanju?
Katolička karizmatska obnova u Duhu Svetom jedna je platforma koja okuplja više od 80 molitvenih karizmatskih zajednica koje djeluju u Republici Hrvatskoj i nastoje okupiti sve zajednice koje njeguju posebnu pobožnost prema Duhu Svetom i rastu karizmatskim darovima. Zajednice su vrlo različite – neke su zajednice mladih. (Ja sam koordinator za mlade.) Imamo zajednice i starijih ljudi i obiteljske te zajednice koje su više usmjerene borbi za nerođene. Konkretno, zajednica koja je bila vrlo uključena u ovaj Teen H Spirit je zajednica Nanovo rođeni čiji sam voditelj bio dugi niz godina. Naša temeljna misija je upravo cjelovita formacija mladih ljudi po uzoru na Bl. Merza. Najprije duhovna kako bi se došlo do obraćenja i susreta sa živim Bogom; nakon toga, naravno, asketski molitveni život kod mladih ljudi što se najviše očituje redovitom, svakodnevnom euharistijom, svakodnevnim euharistijskim klanjanjem, molitvom svete krunice i proučavanjem Svetog pisma – što naši članovi redovito čine. Inače zajednica broji 300 članova od kojih je 250 mladih ljudi.

Druga dimenzija u našoj formaciji mladih je ona fizička – priređujemo sportske aktivnosti, ali isto tako ih poučavamo teologiji tijela kako bi zdravo živjeli svoju spolnost i kroz predbračnu čistoću se pripremali za brak. Plod toga je 30-ak mladih bračnih parova koji su živjeli u čistoći, a koji su prošle i ove godine stupili u brak ili će to učiniti sljedeće godine. Isto tako, tu je i sedam duhovnih, redovničkih zvanja.

Treći stup, odnosno treća formacija je ona intelektualna – djecu se potiče da budu što izvrsnija u svojim staleškim dužnostima, na svojim fakultetima, školama, ali i u proučavanju duhovnog štiva, kako bi i na taj način svjedočili.

Zadnja dimenzija formacije je socijalna, dajemo neke osnove mladim ljudima da se uključe u ekonomiju i u politiku kako bi kao katolici bili nositelji evanđelja u svjetovnim strukturama, te postali „Sol zemlje i Svjetlo svijeta“.

Osim ove formacije po Bl. Ivanu Merzu bavimo se i evangelizacijom, stvaramo sličnu mrežu zajednica po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Vojvodini, gdje nastojimo osnivati molitvene zajednice koje bi bile usko vezane uz župu i koje bi ju zapravo duhovno probudile, aktivno sudjelovale u pastoralu, pomagale svećeniku, s evangelizacijskim skupinama koje bi privukle Crkvi one koji su se udaljili.

To je jedna dosta snažna i široka vizija zajednice Nanovo rođenih koja se sve više širi.

Odmor je „propisan“ odmah i na početku Biblije – u Knjizi Postanka (2,3). Što nam je Bog time želio poručiti?
Bog nam je htio poručiti propisivanjem odmora već na početku Biblije da je rad ono što nas čini sličnima Njemu jer radom stvaramo. Međutim, rad ne smije postati bog. Postoji velika opasnost – mnogi smo i iskusili težinu i muku koju je donijelo vrijeme komunizma koji je uzdigao rad na razinu boga. Rad je taj koji spašava. Zapravo radom se sve postiže i Bog nas želi zaštiti od tog idola i zbog toga propisuje jedan neradni dan u kome ćemo se posvetiti Bogu. Bogu koji je osoba. Danas u ovom užurbanom načinu života, u toj hektičnosti u kojoj živimo, ljudi se ne znaju odmarati. U trenutku kad prestanu sa svojim aktivnostima redovito ostaju napeti, stalno su uključeni preko mobitela na vijesti, prate što se događa, tako da bi trebala jedna redefinicija i obnova odmora, a odmor je zapravo ponovno stvaranje duše i tijela.

Koliko je na tom tragu, prema Vašem mišljenju, čovjek današnjice – vjernik svjestan nužnosti odmora, jer se nerijetko može susresti one koji ili „ne znaju“ odmoriti ili ne mogu jer, primjerice, imaju loše uvjete na poslu?
Cijeli način života onemogućuje čovjeku da se odmori. I kad dođe kući nakon posla, hvata se mobitela, prati neke informacije koje mu zapravo nisu važne, postaje ovisan o društvenim mrežama. Glavna stvar koju nam odmor i rekreacija omogućuju je uspostavljanje odnosa: razgovora supružnika među sobom, razgovora roditelja s djecom, razgovora s prijateljima... I u ovom svijetu individualizma, kroz društvene mreže i kroz taj tehnološki napredak zapravo čovjek i taj odmor utroši na takva surfanja koja ne obogaćuju njegovu dušu, ne izgrađuju odnose. Zbog toga postaju sve prazniji i to dovodi do psihičkih oboljenja kao što je pošast depresije koja je najraširenija bolest. Mislim da bi se u Crkvi puno više trebalo govoriti o tim problemima i ponuditi neke alternative u vidu seminara, gdje bi ljudi prolazili određenu tehnološku detoksikaciju, ponovno naučili ući u mir svoga srca, pronaći Boga... Kad pronađu Boga, vrlo brzo bi tražili i zajedništvo s bližnjima.

Koje bi sve mogućnosti bile za jednog vjernika da provede ljetni odmor i u zajedništvu s Bogom, vođen Duhom Svetim?
Svakako bi trebalo odvojiti neko vrijeme za Boga, pa je poticaj da se organiziraju neke vikend ili, tko može, tjedne duhovne vježbe; otići na određeni duhovni seminar gdje bi čovjek našao Boga. Ono što je još i važnije zapravo je kada se ide na godišnji odmor s obitelji i s prijateljima da ga se osmisli tako da postoji i vrijeme za Boga. Evo, i sami ste napisali vođeni Duhom Svetim – treba moliti Duha Svetog za vodstvo i onda dopustiti da nas On iznenadi.

Godišnji odmori su često za mene bili vrijeme kada bih susretao ljude koji nisu upoznali Boga i u nekom neobveznom druženju smo žena i ja ili moji prijatelji iz zajednice i ja imali priliku posvjedočiti vjeru i dovesti neke ljude doslovno da se kasnije na jesen priključe zajednici.

Ono što možemo ljeti učiniti ako želimo biti vođeni Duhom Svetim – a to sam sam iskusio mnogo puta, kao i članovi naše zajednice – jest da dopustimo biti Božjim „tajnim agentima“.

Mi se često, zbog toga što smo nekako sličnog svjetonazora, držimo svojih molitvenih zajednica, i evangeliziramo isključivo putujući, a ovdje imamo priliku biti bačeni među mnogo ljudi koji su svjetovni, koji još nisu susreli Boga na istim mjestima. To je idealna prilika da im se navijesti Riječ. Tako da aktivni odmor koji uključuje evangelizaciju najbolje je rješenje za ljeto.

Dolaskom ljeta rastu i temperature, te se nosi laganija odjeća. Svjedoci smo tako nerijetkih „opomena“ svećenika i crkvenog osoblja turistima na prikladno odijevanje pri ulasku u crkvu i sudjelovanju u bogoslužjima. Kako kod vjernika stvoriti ispravnu svijest i o tomu? Kako stati u kraj neprikladnu odijevanju u sakralnom prostoru?
Da, neprikladno odijevanje u sakralnom prostoru sve je veći problem, međutim to je pokazatelj još veće krize, a to je kriza u kojoj ništa nije sveto. Izgubio se osjećaj za sveto. Katoličke svetinje se redovito gaze po medijima. Katolici, za razliku od muslimana, na to ne reagiraju. I stoga nije čudno da se ljudi, možda čak bez zle namjere, na taj način ponašaju.

No, svijet koji je izgubio osjećaj za sveto nema budućnosti zato jer ne časti svoju prošlost, ne časti vječne vrjednote, živi za osjećaj sadašnjeg trenutka – gradi kuću na pijesku. Tako da mislim kako je takav odnos prema svetom zapravo posljedica jedne opće krize osjećaja za sveto i uopće moralne krize. Međutim, mi tu trebamo mudro pristupiti. Postoje ljudi koji to čine iz neznanja i tu ih uvijek treba blago opomenuti. Isto tako kada je riječ o mladim ljudima. Ja konkretno radim s mladima koji su tek pristupili Crkvi, tek doživjeli obraćenje – ne bi ih trebalo odmah „udaviti“ s prestrogim zahtjevima, nego ih u ljubavi poučavati. Kad dođe do tog susreta s Bogom – On u duši budi strahopoštovanje i to nekako samo dođe, prirodno. Tako da smo mi u zajednici uvijek birali taj postupni put. Kao što kaže papa Franjo – u odgoju uvijek dopusti mladim ljudima da im jedna noga ostane na starom, a druga na novom. Zašto? Ako im jedna noga ostane na starom – to je dobro; ako im obje ostanu na starom, nema napretka, međutim ako mi se obje noge stave na novo, to će biti preteško za nositi i opet će prezreti.

Tako da, eto, postupno dovesti čovjeka do susreta s Bogom, a Božja veličina i to strahopoštovanje koje izazivaju u duši će dovesti čovjeka da se na kraju prikladno i odijeva. Tu trebamo biti mudri.

Što nam svetci i duhovna štiva poručuju o ljudskom odmoru, kako zapravo u tom razdoblju „ugoditi“ i Bogu i čovjeku?
Svetci i duhovna štiva nas potiču na odmor, ali meni je posebno upečatljiv prizor pape Ivana Pavla II. koji unatoč toj zahtjevnoj službi, odabire odlaske u planine...

Kroz taj aktivni odmor zapravo često dođe do slijeganja i nekih dobrih rješenja. Zato čovjek dok je u napetosti i grču službe, jednostavno ne može sagledati neke stvari iz ptičje perspektive i donijeti mudru odluku.

Kad se čovjek odmori tjelesno, kad se dobro naspava, kad se napuni u molitvi, može iz drugih kutova sagledati određene probleme, krize i situacije i vratiti se osnažen s bržim rješenjima. Odmor nam omogućuje da iziđemo iz tog grča svakodnevice i uspijemo iz jedne ptičje perspektive sagledati neka goruća životna pitanja.

Ono što je u svijetu današnjice izazov za sve nas jest kako privući i zadržati odrasle, ali i djecu, te poglavito mlade u vjeri. Koja je Vaša „tajna“ te što biste Vi poručili onima koji se još uvijek „traže“?
Za privlačenje je potrebno prestati pametovati i vratiti se biblijskim savjetima, savjetima svetaca.

Mi smo konkretno na župi Botinec – kada sam počeo sa zajednicom Nanovo rođeni – imali neke ljudske pokušaje. Međutim, to sve djeca imaju u svijetu, još bolje razvijeno i posloženo. Tada sam shvatio onu Isusovu rečenicu iz Sv. pisma – da se ovaj „rod“ izgoni jedino postom i molitvom, i mi koji smo bili u župi pokrenuli smo godinu dana Post o kruhu i vodi – za dvije nakane: duhovnu obnovu župe i povratak mladih.

Već na isteku te godine bilo bi 50-60 mladih Nanovo rođenih, a sad je zajednica narasla do 300 članova. Za privući mlade ljude bitan je post i molitva onih koji su već iskusili živog Boga i iskustvo susreta s Bogom koji je osoba.

Ja podržavam i tradiciju i napjeve, sakramenti su važni naravno i ključni, međutim Katekizam Katoličke Crkve u br. 1072 jasno nam kaže da sakramentalizaciji treba prethoditi evangelizacija, odnosno da razumijevanju liturgije nužno mora prethoditi evangelizacija – obraćenje srca. Tako da za privući ljude jako je važno da oni iskuse susret sa živim Bogom, s Njegovom silom i čuju svjedočanstva onih koji su to isto iskusili.

Puno teži dio je zadržati ih. Zadržati ih se može ako pastiri – bilo svećenici, bilo voditelji molitvenih zajednica – znaju odabrati programe koji će pratiti duhovni rast njihovih vjernika. Kao što kaže Knjiga proroka Ezekiela – dobar je pastir onaj koji zna dovesti zalutalu, koji zna povit ranu ranjenoj, koji zna bdjeti nad onom koja je pretila. Znači, to je pastir koji prati duhovne stadije svojih vjernika. Tako trebamo razvijati programe za novoobraćenike – da oni zacijele, pristupe sakramentu ispovijedi, upoznaju svoju vjeru; ali isto tako moramo razvijati odvojene programe – kao što je kamp za djecu gdje će se oni od 10 do 15 godina osjećati ugodno. Zatim, to su kampovi za mlade koji se bave temama spolnosti, teologije tijela, zasnivanjem obitelji i izborom životnog poziva, to je njima vrlo potrebno; potom, kad se ulazi u brak – to trebaju biti obiteljske zajednice; ljudi koji ostaju u celibatu kao samci posvećuju se molitvi – za njih moraju također postojati radionice zagovorne molitve kako bi oni postali vješti molitelji i apostoli u skrovitosti. Zapravo se mora pristupiti cjelovito, to je ono što nas je poučavao Ivan Merz. I moramo imati programe koji prate duhovni rast. Kada to budemo imali, onda ćemo uspjeti zadržati mlade ljude, ali i ostale u Crkvi.

Izvor: Katolički tjednik/Radio Marija u BiH
Objavljeno: 30. kolovoza 2021.