Đurđica Mađar je unatoč urednoj trudnoći zbog komplikacija tijekom poroda rodila dijete s cerebralnom paralizom. To ju je iskustvo provelo kroz tamu samoće, oholosti i narušenih odnosa do konačnog ozdravljenja njenog srca i cijele obitelji.

Najbolnije je vrijeme prihvaćanja istine

Marko, moj sin, rođen je iz uredne trudnoće, na dan predviđen za porod. Liječnici su satima čekali trudove kojih nije bilo i u tom čekanju Marko je ostao bez kisika. Trebale su mi godine da oprostim liječnicima te prihvatim i shvatim da je to dijete uistinu Božja volja. Fra. Stanko Mijić jednom mi je prilikom poslao poruku koju ću zauvijek nositi u srcu: „Tvoj Marko krije tvog Isusa.“

Prvi šok koji smo doživjeli bila je izjava liječnice da je naš sin imao krvarenje u mozgu. Nismo znali što to znači i kakve su posljedice. Najbolnije je vrijeme prihvaćanja istine i rješavanja pitanja kako se s time nositi. U prve dvije godine silno sam se trudila proučiti što više, tražila sam spas u literaturi i na internetu, nadala se da će uskoro prohodati. To mi je bilo najvažnije. Postala sam stijena koja ide glavom kroz zid. Moja agresija bila je samo paravan iza kojega se krila unutarnja bol. Osjećala sam bijes i gorčinu prema svima oko sebe. Nisam mogla prihvatiti da je moje dijete invalid jer invalidi su bili „oni tamo“ od kojih svi okreću glavu i zaobilaze ih. Duga je priča o pokušajima socijalizacije, o pokušaju upisa u vrtić i školu… Bila je to rana na ranu mome srcu.

Nisam vidjela izlaz

Teško sam podnosila sliku sretnih obitelji čija djeca bezbrižno trčkaraju u parku, teško su mi padali sažalni pogledi na moje dijete. Dijagnoze su se slagale jedna na drugu. Težak čekić bolne istine iz dana u dan udarao je u moju dušu. Raspadala sam se i emotivno i kao žena. Iz dana u dan tonula sam u očaj, u suze. Nisam vidjela ni izlaz ni budućnost. Moji su dani bili tuga, očaj i suze.

Marko je počeo puzati s tri i pol godine, a sjedao je s oko četiri godine, no do šeste godine nije mogao sjediti samostalno. O procesu motoričkog oporavka i osobama koje rade s invalidnom djecom, o borbi s vjetrenjačama u sustavu ne ću govoriti jer je to svima poznato. Prvo ga nije htio primiti nijedan vrtić, a poslije ni susjedna škola.

Prvenstveno želim progovoriti o značaju muža i žene, o bračnoj zajednici i o srcu tog zajedništva u vjeri. Mi smo postali okrnjena, ranjena i invalidna obitelj. Supruga sam izbjegavala jer sam mislila da sve moram sama i da samo ja mogu i moram sve činiti. Davala sam mu do znanja da je nepotreban i nesposoban i da sve što napravi nije dobro. Poželjela sam da je što dalje od mene i od djeteta. Otvoreno sam mu to pokazivala ne obazirući se na njegove pružene ruke. Što bi god učinio, nije bilo dovoljno dobro, što bi god rekao, nije bilo pametno… I tako unedogled. Poslije naporna dana zatvarala sam se sa sinom u sobu i tonula u samosažaljenje. Osjećala sam se napuštenom i osamljenom, a iznad svega umornom jer sam sve oko djeteta organizirala sama.

Kleknula sam i plakala

Kada je Marko imao šest godina, odlučila sam hodočastiti u Međugorje jer sam bila istrošila sve svoje nade u medicinu, u svoje ruke i u svoje strpljenje u vježbanju. Išla sam jer sam čvrsto mislila: Gospa će tamo mom djetetu dati ozdravljenje. Ona je držala izranjeno tijelo svoga Sina, Ona zna, Ona razumije… Očekivala sam čudo. Otišla sam gotovo i ne pozdravivši supruga koji mi je silno išao na živce. Nadala sam se da će čuvati sina barem upola dobro kao ja.

Na Križevcu sam, iznutra sva izranjena i istrganih emocija, kleknula i plakala. Molila sam i vapila Bogu i Gospi da ozdravi moje dijete. Molila sam svim srcem. Šaputala sam Bogu da mi oprosti vrijeme od sedam godina provedeno bez vjere, vrijeme bez Boga, vrijeme tame. U suzama, na koljenima i laktima utisnutih u kamen okajavala sam sve svoje propuste, vapila i molila kao da je to moj posljednji dan i čas. Molila sam da moj Marko prohoda, ozdravi i bude kao sva zdrava djeca. Odjednom su prestale moje molitve. Nastao je muk, a kroz misli mi se provuklo pitanje: – Što će ti sinovi koraci ako je muževa duša izgubljena?

Na trenutak sam prestala plakati, šokirana jer sam se sjetila čovjeka od kojeg sam napravila stranca, koji je sve te godine sa mnom, koji je šutke vozio mnoge kilometre i kilometre po raznim vremenskim prilikama, nosao sina i torbe po gradovima u kojima smo tražili spas, trpio moja raspoloženja, bio moja prva ljubav… Otkud mi je sad on na pameti? Pa on mi ide na živce!?

Vapila sam: – Kako, Bože, da molim za njega? Kako? Pa on mi govori da sam dosadna i naporna. Kako?

Isto pitanje, poput pokvarene ploče, strujalo je kroz moje srce i moj um. – Što će ti sinovi koraci ako je muževa duša izgubljena? – odzvanjala je u mojoj glavi rečenica. A onda je nastupio muk… tišina… Sve su emocija nestale, sva traženja, svi vapaji za djetetovo zdravlje.

I baš tada kao da se otvorilo nebo iznad mene i u meni. Shvatila sam. Odjednom sam još gorče i jače zaplakala i osjetila na čelu, koljenima i laktima tvrdoću hercegovačkog kamena. Plakala sam punim glasom ne obazirući se na ljude oko sebe. Bože moj, pa ja sam Te iznevjerila. Dao si mi čovjeka s kojim sam na Tvom raspelu dala zakletvu: U dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti… Sve sam pogazila svojim egoizmom, svojim sebeljubljem. Pa ja ni djetetu nisam davala šansu… Postojala sam samo ja, moja bol i moja tuga. Suprugu i djetetu uskratila sam ono najvrijednije na ovome svijetu: uz sve terapije, uz sva liječenja i trud uskratila sam im ljubav!

Dragi Bog i Gospa uslišali su naše molitve

Otada sam često hodočastila i prvo sam molila za svoga supruga pa tek onda za dijete. Shvatila sam da su njegove ruke temelj naše budućnosti i zajedništva, da su suprugove ruke naši koraci. Shvatila sam da su njegova leđa šest godina nosila naše dijete i moju bol. Zagledala sam se u njegove oči i vidjela čovjeka, oca i supruga puna boli. I on je bio na izmaku snaga. Bile su to oči koje vape za Bogom, za ljubavlju i mirom. U njemu je duša od umora bježala čudnim stazama… U tišini svoje odbačenosti, on je… čekao. Čekao je mene. Bože, hvala ti na njegovu strpljenju jer da nije tako, naš bi sin odrastao bez jednog roditelja i imao dodatan i velik hendikep.

Marko je bio plačljivo dijete. Danas mislim da je osjećao ponor između oca i majke. Odlučila sam promijeniti sebe, voljeti i poštivati svoga supruga, gledati u njegove oči. Šalica kave, ponuđena i pružena iz ljubavi i u ime ljubavi, bila je korak naprijed. Prestala sam istraživati cerebralnu paralizu, prestala sam se zatvarati s djetetom i okretati suprugu leđa. Pružila sam šansu suprugu da mi pomogne, a on je to s radošću prihvatio. Molila sam sve jače, vapila i plakala, ali ne više zbog djeteta nego zbog supruga, zbog našega braka. Molila sam Boga da njega, da nas vrati u svoje krilo. Znala sam da je djetetovo ozdravljenje vezano za naše zajedništvo i našu čvrstu vjeru u kojoj se kroz trpljenje i pokoru rađa ozdravljenje nas samih i našega sina. Dragi Bog i Gospa uslišali su moje molitve. Nedjeljna Misa, a ponekad i tjedna, naš su izvor snage.

Čvrsta vjera i ljubav prema invaliditetu našega sina pokazala su se kao najboljim lijekom. Neke od Markovih bolesti počele su se ublažavati te gotovo nestale. Pet je godina bio na lijeku za epilepsiju, dvije i pol godine na pumpicama za bronhijalnu astmu, četiri je godine teško podnosio ljeto i jesen zbog alergije na ambroziju, imao je česte bronhitise, upale grla, uha, operacije… Često smo i iznenada odlazili u bolnicu. Sve je to vrijeme iza nas. Vjera, molitva i ljubav ušle su u naš dom. Gospa nas je ozdravila, Bog je obrisao moje suze. Zahvalna sam što mi je dopustio osjetiti dno duše i svu patnju da bih spoznala pravi put.

Doživjeli smo divan dar

Kako smo mi ozdravljali naš odnos, tako je i naš sin napredovao. U zajedništvu smo doživjeli divan dar: naš je Marko u desetoj godini prohodao! Nije to hod kao moj ili vaš, ali je samostalan. Naša radost bila je neopisiva. Nema riječi kojima bih opisala osjećaje dok gledam sina kako korača, a da nismo iza njega… Možete li zamisliti moju radost dok gledam dijete koje nakon deset godina samo ide po čašu vode?

Često hodočastimo u Međugorje. Sin je u desetoj godini. Držeći se za tatinu ruku, bio je na Križevcu i Podbrdu. Često se pitam kakav bi bio naš život da nije bilo Međugorja? Da, čudo se nije dogodilo odmah i sada, kako sam to ja zamišljala. čudo koje je obujmilo moju obitelj skrivalo se u našim srcima, u našoj ljubavi, obnovljenu braku, u vjeri u Isusa Krista i Blaženu Djevicu Mariju. Oni su nam otkrili gdje je čudo.

Kao majka djeteta s invaliditetom susrela sam mnoge samohrane majke. Vidjela sam tugu i očaj u njihovim očima. Na trenutak njihov je pogled postao zrcalo u kojem sam vidjela sebe, ponor koji sam izbjegla. Samohranim roditeljima djeteta s invaliditetom život je pun boli i ograničenja. Za spašavanje braka često je prekasno jer su očevi osnovali nove obitelji. Najveću patnju podnose djeca koja su već ranjena. Oni su anđeli slomljenih krila koji vole i trebaju oba roditelja…

I ako supruga i kao majka danas sam sretna jer sam naučila da je suprug na prvome mjestu pa tek onda dijete, da postoji ozdravljenje braka, da je potrebna osobna obnova, da bez zajedništva i ljubavi u obitelji nema radosti i napretka djeteta, da se rješenja naših boli nalaze upravo u nama. Naučila sam da treba biti radostan i svjestan ljepote u malim stvarima. Shvatila sam da treba biti na korist drugima kojima je teže nego meni te da su vjera i zajedništvo obitelji temelj zdravlja duše i tijela.

Izvor: Bitno.net

Objavljeno: 21. listopada 2021.