U djelu američkog autora Paula Austera spominje se priča o skijašu koji se izgubio u francuskim Alpama i progutala ga lavina. Spasilački napori ne uspijevaju ga pronaći. Nekih 25 godina kasnije, njegov sin - koji je bio tek dječak kad mu je otac umro i također postao skijaš - kreće na ekspediciju u istoj regiji. Sam na planini, miljama daleko od bilo kojeg drugog ljudskog bića, nailazi na tijelo svog oca. U savršenom je stanju jer je "zatočen" u ledu. Ono što najviše pogađa pripovjedača je činjenica da je sin stariji od oca...
Foto: Unsplash
U mojoj interpretaciji, narativ simbolizira kako mladić mora sam nastaviti svoj put preko leda i planina, poduzimajući korake u životu koje njegov otac nikada nije napravio, jer nikada nije stigao tako daleko. Nakon što je nadživio oca – nakon što je živio sve dulje – sin se osjeća usamljeno, uznemireno jer mora pronaći svoj put bez staze koju obilježavaju očeve skije, piše Octavio Messias s Aleteia.
Odnos oca i sina
Ova priča je analogija dubokog utjecaja koji otac može izvršiti na svoju djecu kao referentnu točku za njihov život. Mislim da čak utječe na naše poteškoće u ponovnom vrednovanju naših vrijednosti i prevladavanju zastarjelih paradigmi. Mnogo puta, kada preispitam određene stavove, duboko u sebi primijetim neke ostatke formacije koju sam dobio od oca. Prevladati neke stvari koje smo naučili od naših očeva jednako je stvaranju vlastitih staza na netaknutom snijegu.
To bi moglo pomoći objasniti zašto uvijek trebamo očevo odobrenje. Da bismo krenuli naprijed, potreban nam je stalan dokaz da smo na dobrom putu. To objašnjava zašto svom ocu i dalje šaljem, kao i već više od 15 godina, sve spise koje objavljujem u časopisima, novinama i knjigama. Približavam se 40. godini života, a još uvijek želim njegovo priznanje i odobrenje.
Očinsko prisustvo
Više od toga, shvaćam koliko je moj otac prisutan u tome tko sam pa i u svom svjetonazoru. “Moja bol je shvatiti da smo, unatoč tome što smo učinili sve što smo učinili, i dalje isti i živimo kao naši roditelji”, napisao je Antonio Belchior u stihovima Como Nossos Pais, koje je ovjekovječila Elis Regina 1976.
Naši roditelji su prošli put prije nas. To ne znači da ne možemo nastaviti tim putem na svoj način
Psihoanalitičarka Jen Laplanche napisala je knjigu Hölderlin i pitanje oca (1961.) u kojoj francuski intelektualac analizira život i djelovanje Friedricha Hölderlina (1770.-1843.)-lirskog pjesnika buntovnog i filozofskog duha koji je pomogao u mislima klasične antike — s gledišta utjecaja očinske figure na njegov život i rad. Laplanche ukazuje na Hölderlinove trenutke raskida s ocem kao temeljne za njegovo pronalaženje svog glasa i svog poziva, kao i njegove zaključke temeljene na reinterpretaciji ustaljene misli.
Učenje
Drugim riječima, njemački pjesnik naučio je “skijati vlastitim nogama” tek od trenutka kada je bio spreman napustiti udobnost koju su predstavljale vrijednosti koje je primio od svojih roditelja. Po mom mišljenju, to je nešto što bismo svi trebali asimilirati. Roditeljsku podršku i smjernice trebali bismo shvatiti kao početni poticaj. Na nama je da učimo od njih i pokušamo prilagoditi njihovu ulogu u našem životu dok se penjemo prema vrhu planine, koji nikad ne ostaje isti.
Izvor: HKM/Radio Marija BiH
Objavljeno: 27. listopada 2021.
