Zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) mons. Želimir Puljić u razgovoru za "Hrvatski tjednik" od 18. studenoga govorio je o aktualnom trenutku u društvu i Crkvi u kontekstu cijepljenja i provođenja epidemioloških mjera.

Foto: HRVATSKI TJEDNIK/IKA 

S nadbiskupom Puljićem razgovarala je novinarka Andrea Černivec. Razgovor s nadbiskupom Puljićem prenosimo u cijelosti.

Izazovna su vremena u kojima se nalazimo zadnje dvije godine. U posljednjih mjesec dana represivne metode kojima se koristi Vlada kako bi natjerala građane na cijepljene izazvale su još veći revolt onih koji to ne žele. Iako se mjesecima čekalo da crkveni vrh reagira, da se oglasi o situaciji u kojoj su se našli brojni hrvatski građani, tek je prije neki dan Stalno vijeće HBK izašlo s priopćenjem u kojemu među ostalim ističe da cijepljenje mora biti čin slobodne volje. Koliko se crkva snašla u ovim vremenima, je li na neki način ostavila vjernike, koliko je ova kriza donijela podjele među biskupima i svećenicima, očekuje li nas sličan scenarij kao u Sloveniji, što misli o cijepljenju, COVID-otvrdama te prosvjedima… za Hrvatski tjednik ekskluzivno govori mons. Želimir Puljić, predsjednik HBK i nadbiskup zadarski.

Crkva se trudila širiti optimizam

Povodom početka sinodalnoga hoda u Crkvi istaknuli ste kako „sinodalni hod daje dobru priliku da ‘postanete Crkva koja je kadra čuti i slušati’, ‘Crkva blizine, koja na sebe preuzima slabosti i siromaštvo našega vremena, liječi rane i ozdravlja slomljena srca ljudi Božjom utjehom’. Oče nadbiskupe, kad se osvrnete i pogledate zadnje dvije godine u kojima se suočavamo s COVID-19, koliko je Crkva u tim vremenima bila ‘Crkva blizine i ozdravljala slomljena srca ljudi Božjom utjehom’?

– Dobro ste prenijeli neke misli iz moje homilije za početak „sinodalnog hoda“ u Zadarskoj nadbiskupiji. Ovo što ste naveli uglavnom su riječi pape Franje koji je i odredio neka sljedeća sinoda biskupa za dvije godine (2023.) bude „o sinodalnosti“. A to znači neka članovi Crkve budu kadri razgovarati, čuti i slušati jedni druge. Ili još bolje neka se uče komunicirati, te pri tom budu osobito pažljivi i osjetljivi jedni prema drugima, kadri i govoriti i slušati. Dapače, Papa je poželio da „članovi Božjeg naroda budu stručnjaci u tome“. Jer, kad se to dogodi, svi se osjećaju blizu jedni drugih, pa su spremni „liječiti rane i ozdravljati slomljena srca ljudi“, svojom običnom ljudskom riječju, ali i Božjom utjehom.

Na Vaš upit „je li Crkva u zadnje dvije godine suočena s COVID-19 bila blizu i ozdravljala slomljena srca“, odgovorio bih pozitivno; trudila se u nenormalnim uvjetima živjeti vjernički, te širiti optimizam i nadu koju nam vjera pruža. Uz opravdani oprez pred nepoznatim virusom koji je bacio cijeli svijet na koljena, službenici Crkve nisu prestajali moliti i slaviti svete Tajne za one koje im je Providnost povjerila. Istina, spočetka su to činili bez uobičajenih okupljanja u crkvama i svetištima. Tada se pozvalo vjernike neka se molitva preseli u krug obitelji, jer obitelj se inače opisuje kao „mala, kućna Crkva“. Potaknulo se svećenike i katehete neka koriste moderna sredstva komuniciranja kako za pouku, tako i za molitvu i sudjelovanje medija na svetim slavljima. Usprkos stvarne distance i nemogućnosti okupljanja i slavlja, na terenu se očitovala silna kreativnost povezanosti koja je pomogla ljudima prevladati osjećaj samoće, straha i ugroženosti. I u tim danima određene distance službenici Crkve su bili blizu svojim vjernicima u duhu i molitvi, tješili ih i nastojali ozdravljati uplašena i slomljena srca ljudi.

Vlada je od 15. studenoga 2021., krenula sa širom upotrebom COVID-potvrda, čime vrši segregaciju građana na one cijepljene, kojima je sve dopušteno, i necijepljene. Stalno Vijeće HBK prije koji dan ipak se oglasilo o ovome i jasno reklo da ne smije biti prisile?

-Tu problematiku prati Komisija Iustitia et pax koja će se o tomu oglasiti. Osjeća se u zadnje vrijeme da su brojni građani i vjernici zabrinuti zbog osjećaja prisile i uvjetovanja pa postoji bojazan da se naruši povjerenje. Smatram stoga korisnim istaknuti kako je važno trajno imati u vidu integritet i dostojanstvo ljudske osobe, kao i savjesti pojedinca. A mjere i odluke za sprječavanje širenja zaraze korona virusom trebaju izbjegavati prisilu i uvjetovanje, posebice kad je u pitanju pravo na rad, usluge i sudjelovanje u društvenom životu.

Biste li se složili s ocjenom kako je ‘Crkva šutke pala’ kada je prošle godine pristala na potpuno zatvaranje i glasnom šutnjom stala uz vladajuće? Smatrate li da se ipak moglo drugačije i koliko je to utjecalo na odnos vjernika i svećenika?

-Nikako se ne bih složio da je ‘Crkva šutke pala’ i ‘glasnom šutnjom stala uz vladajuće’. Iako osjećam iz pitanja određenu „političku intonaciju“, što je legitimno, osjećam potrebu reći dvije riječi o tome. Crkva u načelu „pada na koljena“ samo pred Onim koji ju je osnovao i ovlastio u Njegovo ime naviještati Radosnu Vijest i dijeliti Svete Tajne. Ovo je pomalo „teološki govor“ o Crkvi uz ovu „političku intonaciju“ iz Vašeg pitanja.

Drugo što bih htio korigirati jest  „usvojena vijest“ da su „crkve bile zatvorene“, a to ne stoji. Biskupi su u to vrijeme, razborito i u granicama svoje mjerodavnosti koje im daje Crkveni Zakonik, odlučili slaviti misu bez naroda. Ne znam koliko je to utjecalo na odnos vjernika i svećenika. Ali, odluka nije bila „zbog vladajućih“, već radi zaštite svećenika i vjernika pred opasnom zarazom virusa koji je nemilice harao diljem naše zemlje i svijeta.

Budući da Crkva nije „apstraktna institucija“, već konkretna ustanova među drugim institucijama u društvu, pojedine države nastoje protokolarno regulirati te odnose u duhu načela da „Crkva i Država, svaka u svom poretku, budu i ostanu neovisne i samostalne“. Budući da su jedna i druga u službi općeg dobra ljudi, pozvane su surađivati, posebice u teškim i kriznim trenucima. Suradnja, međutim, ne dokida njihovu samostalnost i neovisnost.

Trebamo poticati ljude da paze jedni na druge

Zašto je crkvena hijerarhija bez propitkivanja stala uz službeni, državni, odnosno globalni COVID-narativ i pored toliko znanstvenih i stručnih osporavanja koji daju sasvim drugi pogled na cijelu ovu priču? Je li se tada pristankom na COVID-narativ odrekla svoje proročke uloge u svijetu, pred njim pokleknula, okrenuvši leđa Božjem narodu?

-Ne slažem se s tvrdnjom kako je „crkvena hijerarhija tada bez propitkivanja stala uz službeni, državni, odnosno globalni covid narativ“. Prije donošenja odluke o crkvenim mjerama, konzultirani su predstavnici institucija Svete Stolice, a razgovaralo se i s odgovornima iz susjednih zemalja. Uglavnom svi su isto ili slično postupili glede donošenja mjera u zaštitu pred nepoznatim virusom.

Ne znam što mislite pod riječima „globalni COVID-narativ“?! Istina, ima ljudi koji misle, govore i pišu da je „korona virus izmišljotina“ koju treba odbaciti. Crkveni službenici, biskupi i svećenici nisu stručnjaci za mikrobiologiju, pa ne mogu meritorno govoriti o COVID-19.

Ali, kad se sjetim slika vojnih kamiona koji su u ožujku prošle 2020. godine dnevno prevozili stotine mrtvačkih sanduka iz Bergama, teško mi je prihvatiti da bi to bio „neki covid narativ“. U tom gradu od 120 000 ljudi nije bilo stanovnika koji nije izgubio člana iz obitelji ili iz svoga susjedstva. Isto tako, teško mi je prihvatiti Vašu prosudbu da se „Crkva odrekla proročke uloge u svijetu okrenuvši leđa Božjem narodu“.

Naprotiv, i nakon godinu i pol dana od te odluke o „mjerama i ograničenjima“, koje biskupima nije bilo lako donijeti, uvjeren sam da se u onom trenutku postupilo razborito i odlučno, pa i proročki. Naknadno su se javljali pojedini vjernici, pa i neki teolozi, koji su „osporavali pravo biskupima uskratiti vjernicima sakramente“. Ponavljam što sam kazao, odluka je za ono vrijeme bila razborita i u granicama mjerodavnosti koje Crkveni Zakonik daje biskupima.

Pomalo je nevjerojatno da Crkva u ovom trenutku nema jasan i čvrst stav oko ove situacije s obzirom na disonantne tonove koje dolaze? Krije li se u tome možda veliki dio problema i je li se to moglo izbjeći da su ljudi Crkve bili odlučniji?

-Rekao sam da crkveni službenici, biskupi i svećenici, nisu stručnjaci za mikrobiologiju da mogu meritorno govoriti o COVID-19. Tu su prvenstveno pozvani znanstvenici koji su bili zatečeni nepoznanicom novog virusa, pa je u javnosti, kako velite, bilo dosta „disonantnih tonova“. No, posljedice tog virusa ubrzale su i traženje sredstava za njegovo sprječavanje.

Jasno je da praksa uvođenja novog lijeka traži primjenu i provjeru, kako bi imala sigurnost kod njihove upotrebe, kao i korisnost od samog liječenja. Crkva, dakle, nije mogla imati „jasan i čvrst stav“ oko nepoznatog, ali opasnog virusa. Stoga su hrvatski biskupi u svom pismu ove godine napisali kako „u razumijevanju bolesti s velikim poštovanjem i otvorenošću posežemo za vrijednom riznicom znanosti, misaonih sinteza i stručnih odgovora, pretočenih u sasvim konkretne sustave i korake pomoći…“

Fraza kako ‘moramo čuvati druge’, danas je pomalo klišej… Nije li apsurdno da i dalje pod tom sintagmom pozivate ljude na pridržavanje mjera, bez obzira što su dosadašnje analize pokazale kako većina mjera nije učinkovita, kako se treba naučiti živjeti s virusom i vratiti u normalu, a na što upućuju i mnogi znanstvenici?

-Ne vidim što bi tu bilo loše ako se potiče ljude da „paze jedni na druge“, da „koriste preporučena sredstva i mjere“ u sprječavanju virusa i moguće zaraze. Nismo, naime, sami u ovom svijetu, već plovimo „u zajedničkoj lađi“, kako slikovito govori papa Franjo. I nastavlja da se „nitko neće sâm spasiti“. Nije, dakle, „ni fraza, a ni klišej“ čuvati jedni druge, već je to snažna poruka Isusa iz Nazareta koji je sav Zakon i Proroke sveo na dvije zapovjedi: Ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga. Stoga, poput roditelja koji se ne umaraju svoju djecu upozoravati i poticati neka paze dok prelaze ulicu i neka se čuvaju, i mi u Crkvi ne smatramo suvišnim reći vjernicima neka se pridržavaju mjera i uputa koje ograničavaju njihovu slobodu i uhodane navike, ali čini mi se da mjere i upute nisu skroz suvišne i beskorisne.

Crkva nije u službi novoga svjetskog poretka

Nije li u najmanju ruku neobično da nam za ulazak u bilo koju crkvu, pa i u baziliku sv. Petra u Rimu, treba COVID-putovnica? Ne pretvara li to Crkvu u Orwelovu podružnicu novoga svjetskog poretka za nadzor i praćenje vjernika u maniri komunističke Kine?

-Vaše pitanje potvrđuje činjenicu kako je pandemija koronavirusa otvorila i donijela neka etička i pravna pitanja, ne samo u Hrvatskoj već i diljem svijeta. Mi smo pola stoljeća živjeli pod diktaturom komunizma pa nas plaši „svaki miris“ i pomisao na to vrijeme.

U tom vidu Komisija Hrvatske biskupske konferencije, „Iustitia et Pax“ (još 17. rujna 2020.), u svojoj Izjavi između ostalog je napisala: „Europske države kao i Hrvatska uvele su niz izvanrednih mjera za zaštitu građana od širenja pandemije uzrokovane korona virusom, čime su ograničena neka ljudska prava. No, zaštita zdravlja pučanstva preteže nad neograničenošću slobodâ i nekih drugih prava pojedinaca“. Izjava uz to prenosi kako je „Europski sud za ljudska prava utvrdio da države imaju pozitivnu obvezu osigurati odgovarajući pravni i institucionalni okvir za zaštitu javnog zdravlja“. Nešto slično izjavio je i Ustavni sud RH (14. rujna 2020.) kad je presudio da su „odluke Stožera civilne zaštite RH bile u skladu s Ustavom i da su za njihovo donošenje postojali objektivni i racionalni razlozi“.

Crkva otklanja i primisao „biti nečijom podružnicom“, posebice „podružnicom novog svjetskog poretka za nadzor i praćenje vjernika“. Ona također otklanja i svaku anarhiju ili „revolucionarne čine“, te podržava demokraciju i vladavinu prava. Imajući u vidu pozitivne obveze države da „osigura odgovarajući pravni i institucionalni okvir za zaštitu javnog zdravlja“, biskupi su za svoje područje izdavali konkretne upute vjernicima glede slavlja svetih sakramenata. Bile su to za ono vrijeme razborite odluke i u granicama mjerodavnosti koje Crkveni Zakonik daje biskupima, a nikako u službi „Orwelova novog svjetskog poretka“.

Video zapis Braća svećenici upućuju vapaj u istini u ljubavi, u kojemu svoje stavove oko nastale situacije iznose četiri svećenika, prof.dr.sc. don Jozo Mužić, fr. Nikola Leopold Noso, dr. med i dominikanac, dr.sc.br. Dražen Marija Vargašević i dr. fra Mario Knezović, ohrabrio je vjernike kako nisu sami i kako ima onih koji svojim poslanjem doprinose istini, poštivanju savjesti i autentičnoj slobodi. Zašto se danas u Crkvi marginaliziraju i napadaju oni koji imaju drugačija mišljenja?

-Nastup spomenute četvorice svećenika stavio bih u kontekst „sinodalnog hoda“ kojim smo krenuli polovicom listopada na poziv pape Franje. Vi ističete da su svojim nastupom „hrabrili vjernike i pomogli da se dođe do istine, da se poštuje savjest i sloboda“. Pa, to spada u njihovo poslanje, tješiti uplašene i hrabriti one koji dvoume ili su malodušni itd.

Dogodi se, međutim, da nastup i govor nekih crkvenih ljudi u medijima gledatelji ponekad ocjenjuju više „politički i stranački“, ili pak „navijački“ („bolji naši nego vaši“), nego duhovan i evanđeoski.

Prije nekoliko dana, u slučajnom susretu na Kalelargi reče mi jedan pravoslavac kako je njihov „patrijarh zabranio pravoslavnim parosima nastupati na radiju i televiziji“. Ne znam koji su bili razlozi takvoj zabrani. Ali, kad se prisjetim medijskih istupa pojedinih klerika, žao mi je kad su premalo zborili o duhovnim, a previše o svjetovnim i političkim temama.

S druge strane, bio sam radostan kad sam „osjetio“, u pisanom ili u govornom obliku, da sudionik razgovora „voli Crkvu, Bibliju, molitvu i sakramente“. Posebice ako zbori „žarom vjerničkog“, a ne samo svjetovnog duha. Stoga, veseli me kad na koncu emisije „osjetim nutarnje zadovoljstvo“ da sam nešto lijepo čuo i osjetio. Jer, Crkva kao „mistično Tijelo Kristovo“, sveta je i otajstvena stvarnost. Ne priliči, stoga, da službenici Crkve unose na medijsku platformu duh „stranačkog, političkog ili navijačkog razmišljanja“. Njihovo nije zastupali neku političku opciju i širiti „svjetovni duh i nazor“, već duh radosti, mira, ljubavi i tolerancije. Takvim stavom i vjerom oni su kadri „uljem evanđelja zalijevati ljudske rane“.

Vatikanska Kongregacija za nauk vjere krajem prošle godine očitovala se o cjepivu i navela kako ‘cijepljenje nije moralna obaveza i zato mora postojati dobrovoljnost’, kao i ‘da se moraju izbjegavati pritisci bilo kakve vrste koji bi doveli u pitanje slobodu građana i dobrovoljnost’. Ako je tu sve jasno, čemu potreba ljudi iz Crkve, pojedinih biskupa, da propagiraju cjepivo kao ‘čin milosrđa’ pri svakom istupu? Nije li i to suptilan način prisile, i u suprotnosti s naputkom Kongregacije koja daje pravo izbora?

-Dobro ste prepričali bilješku Kongregacije za nauk vjere koja je 21. prosinca 2020. naznačila da je „moralno prihvatljivo primiti cjepiva protiv COVID-19” (br. 2). I dodala „cijepljenje ostaje sredstvom prevencije i suzbijanja transmisije zaraznog agensa“, ali po naputku Kongregacije ono „mora biti dobrovoljno” (br. 5).

U početku je cjepivo predstavljeno kao jedini lijek

Nije li cjepivo nemoralno, bez obzira što ga je i Papa u svom naputku ‘odobrio’, ako su za pripravu cjepiva korištene fetalne stanice pobačene djece, što priznaju i proizvođači,  a potvrđuju i brojna neovisna istraživanja?

-Baš zbog toga problema Kongregacija je u istoj bilješci (br. 4) potaknula „na proizvodnju, odobravanje, distribuciju i ponudu etički prihvatljivih cjepiva koja ne stvaraju konflikt u savjesti, kako kod zdravstvenih djelatnika, tako i kod onih koji će se cijepiti“.

Više puta ste u razgovoru istaknuli kako biskupi i svećenici „nisu stručnjaci za mikrobiologiju da mogu meritorno govoriti o COVID-19“. Kako je onda došlo do toga da pozivaju na cijepljenje, kako znaju da je korisno i da ne donosi ozbiljne posljedice, unatoč podacima o raznim nuspojavama, pa i smrti? 

-Poznato je kako se u stanju pandemije tražilo lijeka. Kad se najavilo da su znanstvenici na putu pronalaska cjepiva, svi smo odahnuli. Kad je cjepivo bilo pušteno u promet, cijepljenje je bilo predstavljeno kao jedini lijek i učinkoviti izlaz iz pandemije. U tom vidu poticalo se ljude neka se posluže tim sredstvom. I Papa je u više navrata poticao na cijepljenje. U tom početnom razdoblju ljudima je bilo jedino pitanje koje cjepivo uzeti, jer bilo ih je nekoliko.

Jasno je da Crkva postoji zbog spasenja ljudskih duša za vječnost. Odakle odjednom tolika skrb biskupa i svećenika za tjelesno zdravlje kao da je ono jedino i najviše dobro? Je li to cjepivo neko zamjensko ‘spasenje’, pa sad možemo kroz život i u nebo bez sakramenata i Crkve, jer su oni mnogima danas teško dostupni?

-Kršćanski život kao i pojam osobe ne može se promatrati bez tijesne povezanosti duše i tijela. Takve nas je Bog stvorio kad je Adamu ‘načinjenom od zemlje udahnuo dušu’. I odredio da zemlju obrađuje i o sebi brigu vodi. I to u tri smjera: da ‘zemlju sebi podredi’, da njegov ‘odnos s drugima budu uljudni obredi’, i konačno da se ‘Stvoritelju podredi’. I to po dihotomiji duše i tijela. Kršćanstvo je u tom vidu razvilo cjelovitu antropologiju u kojoj se ne zanemaruje ni jedan dio njegovoga bića. Zato se i Bog utjelovio kako bi nas kao ‘zemljana i krhka bića’ spasio i otkupio. Cjepivo ne spada u sferu ‘zamjenskoga spasenja’. Ali, za sada je korisno i potrebno ‘sredstvo prevencije i suzbijanja transmisije zaraznoga agensa COVID-19’.

Pribojavam se određene krize i poslije pandemije

Koliko je ova korona, kako kažu mnogi svećenici, pokazala jednu dublju krizu – krizu poslušnosti, krizu vjere i krizu autoriteta?

-‘Pandemijsko doba’ za nas koji to proživljavamo prepuno je izazova i pitanja. A prati ga i kriza koju nismo očekivali. Kad je prošao rat u Dubrovniku, izrazio sam svoju bojazan kako bi moglo ‘doći do rata poslije rata’. Ljudi ranjeni, opljačkani, izgubili što su za života stekli ili naslijedili. Hvala Bogu, nije se ostvario taj moj strah, iako se posljedice rata još osjećaju. Slično bih mogao reći da se pribojavam određene krize i poslije pandemije. Moram ipak priznati da me iznenadila kreativnost i domišljatost koju je kriza proizvela, kako među svećenicima, tako i među vjernicima laicima, ponekad popraćena i smislom za humor. Uz to pokazala se i naša poslovična blizina i solidarnost. U tom vidu naši junaci ovog ‘pandemijskog doba’ jesu liječnici, medicinske sestre i bolničko osoblje, kao i odgovorni iz državnih institucija koji su vodili dodatnu brigu o mjerama i prevenciji u borbi s opakim virusom. Njihova predanost službi i pomaganju ugroženih ispunja me nadom u bolje sutra. Istaknuo bih uz to i brojne svjedoke vjere koji su svojim stavom i ponašanjem davali do znanja da je ovaj svijet u našim, ali i Božjim rukama. Pojedinci i skupine molitelja zazivali su zaštitu neba i nebeskih zagovornika pa tako služili općem dobru svih. To su pokazatelji divnih vrlina koje čovjeka nose i bude nadu, usprkos određenoj krizi poslušnosti i povjerenja u autoritet. Vjerujem kako će sve to pripomoći u istinskoj preobrazbi pojedinaca i rastu društva. I ‘hoće, ako Bod da’, rekli bi Konavljani.

Pozvani smo gajiti jedinstvo u bitnim stvarima

Nedavno je jedan svećenik rekao da katolički biskup ne može biti liberalan. Ako bi to bio, prestao bi biti katolički… Da Crkva treba kritike vratiti u vlastiti prostor te da svi oni pozvani biti Kristovi, a ne Benediktovi ili Franjini… Njegovi argumenti stoje jer su zbog korone podjele i među klerom i među vjernicima. Kako se riješiti toga fundamentalističkoga naboja s jedne i druge strane? U kojoj je mjeri liberalizam danas uopće poželjan u Crkvi?

-Razni ‘izmi’, koje su ljudi kroz povijest susretali i usvajali, bili su za vjernike i Crkvu kušnja i izazov pa je trebalo junački s njima se hrvati. Tu su između ostalih fundamentalizam i liberalizam koje spominjete. Ali ni ‘unitarizam’ koji ne priznaje razlike, nije daleko od njih. Tako bismo mogli u nedogled nabrajati razne filozofske, ideološke ili neke druge pravce u povijesti koji su usvojili i prakticirali neki od ‘izama’. Dakle silno šarenilo nazora, pogleda, viđenja i stavova. Bit ću malo osoban pa reći kako sam ‘ našao ključ za pomirenje tih skrajnosti’ u jednoj rečenici splitskog nadbiskupa Markantuna De Dominisa. Ta rečenica glasi: ‘U bitnim stvarima jedinstvo, u nebitnim sloboda, a u svemu ljubav’. Ovu sam rečenicu (radi riječi ‘sloboda’ koja je simbol Dubrovnika) uzeo kao svoje biskupsko geslo. Ono mi je pomagalo izbjegavati ekstreme u bilo kojem segmentu života. Ne kažem da sam u tome uvijek uspijevao. Ali, kad nije bilo u duhu toga gesla, uvijek sam zažalio. Pozvani smo, stoga, gajiti jedinstvo u bitnim stvarima, dopustiti razlike i toleranciju u nebitnim a u svemu njegovati ljubav, dobrotu i solidarnost. Izgleda kao ‘mala prodika’, ali neka bude i toga u ovom razgovoru.

Nadam se da se kod nas neće dogoditi scenarij iz Zrenjanina i Slovenije

Nedavno je biskup zrenjaninski dr. Ladislav Nemet najavio da samo cijepljeni svećenici mogu obavljati svoj posao, a ostalima će biti ‘zabranjen rad s ljudima i dijeljenje sakramenata te će se morati iseliti iz svećeničkih domova’. I slovenski su biskupi donijeli odluku da svi stariji od 12 godina u crkve mogu uz predočenje covid potvrde. Očekuje li nas sličan scenarij i u Hrvatskoj i što će to značiti za necijepljene svećenike?

-Ne bih mogao komentirati odluke biskupa iz Slovenije ili iz Zrenjanina. Nisam ni s kim o tome razgovarao pa ne bi bilo uputno na to se osvrtati. Živo se nadam da toga kod nas neće biti.

Diljem Hrvatske održavaju se prosvjedi protiv COVID-mjera, podjela…, pale se svijeće, mole krunice pred katedralama… 

-Vi ste, možda, željeli čuti moju reakciju na mirne prosvjede, koje prati moljenje krunice i paljenje svijeća. Svaki oblik mirnoga druženja treba pozdraviti, pa i kad je u znaku protesta. Jer to je razina civilizacije jednoga kraja i naroda. Neprimjereno je kad se protesti pretvore u rušenje, razbijanje, vrijeđanje ili tučnjavu.

Što se tiče molitve i paljenja svijeća, ni to mi ne smeta. Ali volio bih kad bi se taj molitveni duh preselio i u obiteljsko okružje. Već 30 godina kao biskup neumorno govorim svećenicima i vjernicima: Želimo li sretnu i blagoslovljenu budućnost svojoj djeci i svojoj Domovini, moramo vratiti liturgiju u obitelj. A molitva se već desetljećima ‘iselila’ iz naših domova. Bilo zbog nemara ili nebrige; ili pak zbog ‘pokornog slušanja programa s medijskih kanala’ koje nismo kadri ugasiti i dati malo prostora duhu i molitvi. Stoga bih poželio da se taj molitveni žar ne ugasi njihovim s prestankom prosvjeda. Jer moglo bi se onda reći kako se ‘molitvu izmanipuliralo u društvene, političke ili neke druge svrhe’. Molitva je žarka potreba duše. Valja joj, stoga, pružiti priliku da zaživi, kako u osobnom i privatnom životu, tako i u onom obiteljskom. Dao Bog da se to dogodi u Godini obitelji koja uskoro započinje, na svetkovinu Bezgrešne, 8. prosinca 2021., a završava 26. lipnja 2022. uz planirani X. svjetski susret obitelji u Rimu, zaključio je mons. Želimir Puljić.

Izvor: IKA

Objavljeno: 24. studenog 2021.