"Mi smo od Boga primili osobnu iskaznicu koja potvrđuje tko smo, a to je da smo njegovi i da smo građani neba. Bog nas je po krštenju „posvojio“. Postajemo njegova djeca i time i nama govori ove riječi: Ovo je sin moj ljubljeni, ovo je kći moja ljubljena u njemu/njoj mi sva milina. Ovo su riječi potvrde i za nas. Bog i nas potvrđuje i govori da njemu pripadamo i da njemu idemo. Svjedočimo to svakoga dana kako bi se za nas mogla reći ona izreka: Kakav otac, takav sin/ takva kći, jer kad oponašamo Boga tada nam nitko ne može ukrasti naš identitet jer je izgrađen na čvrstom temelju krštenja". Piše vlč. Mario Žigman, studentski kapelan u Osijeku.
Foto: Unsplash
Moj identitet
Često sam znao čuti kako mladi čovjek od svojih roditelja traži priznanje. U konačnici, nije li da svatko od nas voli čuti da se otac ili majka ponose nama? Zapravo, kao da od njih želimo čuti riječi: „ovo je sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina“. U današnjem evanđelju čujemo kako Bog Otac izgovara ove riječi za Isusa. Zapravo, ovo su riječi potvrde. Bog Otac potvrđuje Isusa svojim. Današnjim blagdanom Gospodinova krštenja želimo razmišljati o svome krštenju. Kakvo ono ima značenje za moj život?
Često se susrećemo s površnim pristupom sakramentu krštenja. Mnogi mu pristupaju iz tradicije i običaja, a poneki, usudim se reći, pristupaju na način police životnog osiguranja. To znači za svaki slučaj. Ako Bog postoji, idem krstiti svoje dijete kako bi izbjeglo vječnu osudu. Nažalost, polako postaje rijetkost susresti mlade ljude koji tome sakramentu pristupaju sa svom ozbiljnošću i dubinom. Možda i ja površno pristupam ovom sakramentu koji sam nekoć primio. Možda ne shvaćam njegovu dubinu i ono što se u njemu dogodilo.
Idemo vidjeti što se događa po sakramentu krštenja. U krštenju mi primamo svoj identitet. Vidite, svatko od nas ima osobnu iskaznicu kojom možemo potvrditi svoj identitet. No, što bismo napisali na osobnu iskaznicu duhovnoga života? Danas živimo u krizi identiteta. Vjerujem da smo gledali film Ukradeni identitet. Radnja se odvija u Berlinu gdje je glavni glumac imao prometnu nesreću. Nakon što se probudio shvaća da su mu ukrali identitet. Cijela radnja prikazuje muku i bol koju prolazi kako bi potvrdio svoj identitet. I danas mnogi ne znaju tko su, odakle dolaze i zbog toga prolaze kroz muku i suze. Mnogi se definiraju prema onome što drugi govore o njima ili što očekuju i pri tome izgube sebe.
Sa svih strana bivamo bombardirani porukama koje nas tjeraju da vjerujemo kako je naš identitet u našem izgledu, ugledu, popularnosti. Još je bolnija spoznaja da svaki dan dolazimo do toga da je kod nebrojenih ukraden identitet koji imaju kod Boga. Tko nam krade identitet? Sveto pismo svjedoči i opisuje Sotonu kao lopova koji dolazi „da ukrade, zakolje i uništi“ naš život, a time i našu sliku onoga što jesmo. No, bez obzira na Sotonine zamke Isus nam nudi novi život i obnovu identiteta. Nije li to ono što se događa po sakramentu krštenja? Po krštenju Bog ti govori da si željen. Ti nisi plod nekog projekta. Želi ti reći da si prekrasno i čudesno stvoren, da si stvoren sa svrhom. Govori ti da pazi na tebe i brine za tebe, da ti je sve oprošteno i da ti sve može biti oprošteno, da si njegovo ljubljeno dijete… Po krštenju Bog opovrgava laži i etikete s kojima se mnogi bore čitav svoj život. Zbog toga je potrebno da se svakoga dana prisjetimo onoga što smo primili po krštenju.
Mi smo od Boga primili osobnu iskaznicu koja potvrđuje tko smo, a to je da smo njegovi i da smo građani neba. Bog nas je po krštenju „posvojio“. Postajemo njegova djeca i time i nama govori ove riječi: Ovo je sin moj ljubljeni, ovo je kći moja ljubljena u njemu/njoj mi sva milina. Ovo su riječi potvrde i za nas. Bog i nas potvrđuje i govori da njemu pripadamo i da njemu idemo.
Svjedočimo to svakoga dana kako bi se za nas mogla reći ona izreka: Kakav otac, takav sin/ takva kći, jer kad oponašamo Boga tada nam nitko ne može ukrasti naš identitet jer je izgrađen na čvrstom temelju krštenja.
Promišljanje nad evanđeljem vlč. Maria Žigmana
