Europsko izdanje političkoga portala politico.eu objavilo je uoči Božića članak pod naslovom „Je li Isus bio ljevičar ili desničar?“ s podnaslovom „Vatikan se bori da zadrži politiku izvan vjere, a religiju izvan politike“ u kojem je svojim promišljanjima sudjelovalo više sugovornika, među kojima je bila i zastupnica u Hrvatskom saboru Marijana Petir.

MARIJANA PETIR

Da se Isusova učenja stara 2000 godina ne mogu svesti na političke kategorije koje su razvijene tijekom Francuske revolucije krajem 18. stoljeća, upozorio je u članku generalni tajnik Vijeća biskupskih konferencija Europske unije španjolski svećenik dr. Manuel Enrique Barrios Prieto, a slično mišljenje dijeli i zastupnica Petir.

U članku se navodi kako rasprava o Isusovu mjestu u sferi zemaljske politike traje još od biblijskih vremena te podsjećaju da je Isus Ponciju Pilatu odgovorio. „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.“ No, kako se navodi u tekstu autora Jacopa Barigazzija „kršćanstvo je uglavnom u modernom dobu postalo vezano pretežno za jednu stranu političkoga spektra, budući da su kršćanske demokratske stranke u zemljama poput Njemačke ili Italije nastojale zastupati vjerske vrijednosti, dok su u mnogim slučajevima socijalisti i komunisti prihvatili sekularnu, često antiklerikalni svjetonazor“.

Svećenik Manuel Enrique Barrios Prieto kazao je ta europsko izdanje američke novinske organizacije Politico koja izvještava o političkim poslovima Europske unije: „Istina je, možda se neki katolici ne osjećaju dobro zastupljenima u tradicionalnim strankama. Ali ono što je također vrlo važno je pitanje identiteta… Moramo izbjegavati vidjeti kršćanski identitet u sukobu s drugima.“

U nastavku donosimo integralnu verziju odgovora hrvatske zastupnice Marijane Petir koja joj je postavio Politico u kojima govori i o migracijama, kršćanskim korijenima Europe te drugim aktualnim europskim temama.

Neki političari poput malteškog Doma Mintoffa ili mađarskoga Pétera Márki-Zaya tvrdili su da je „Isus bio ljevičar“. No, je li doista moguće pripisati političku boju liku poput Isusa? I kako? Ono što bih trebao razumjeti su neka ključna pitanja: ljevica i desnica rođene su s Francuskom revolucijom, mogu li se onda religija, a posebno kršćanstvo, vidjeti kroz tu prizmu?

PETIR: Kršćanstvo ne možemo promatrati kroz prizmu političkih podjela na desno i lijevo jer Isus Krist nije bio niti desničar, niti ljevičar, a niti liberal. Isus nije imao politički program već je njegov život bio njegov program kojeg zorno oslikava Evanđelje, Govor na gori, Velikosvećenićka molitva, Zapovijed ljubavi… Isus Krist nije bio revolucionar niti politički teolog. Novi zavjet prikazuje ga na tragu Starozavjetne teologije o Sluzi Jahvinom koji ima ulogu uspostavljati pravo, a to znači razum, istinu i moralnost koji su utemeljeni u Bogu.

Isus je politički bio neutralan i jasno je rekao da treba dati caru carevu, a Bogu Božje. No, nije bio neutralan spram patnje ljudi, onih siromašnih, bolesnih, napuštenih, nevoljenih. Ljubav prema bližnjem nema veze s desnicom ili ljevicom, niti s pripadnošću nekoj političkoj stranci. Ljubav je dobrovoljna, ona je stvar vlastite odluke koja se donosi u slobodi i praćena je akcijom koja je djelo milosrđa. Isusov javni rad i akcije koje je poduzimao bile su motivirane ljubavlju jasno razlučujući ono što je dobro, od onoga što je zlo, stoga nam je Isus orijentir, on je naše središte u odnosu na koje određujemo sve drugo, pa i to jesmo li mi lijevo ili desno premda često mislimo za sebe da bi baš mi trebali biti u „centru“.

Podjela na desno i lijevo postoji od kada je čovjek počeo koristiti ruke. Podijelio je čovjek čovječanstvo i prije Francuske revolucije. Vidjeli smo tu podjelu i na brdu Golgoti. Isus Krist bio je smješten na najvišu točku brda, dok mu se s boka smjestilo čovječanstvo već tada podijeljeno na lijevo i desno. Oba razbojnika imaju svoje sljedbenike u čovječanstvu i obojica su nepogrešivi prvaci te podjele. Onaj s desna vidi u Isusu Sina Božjeg, traži oprost grijeha i dobiva ih, a onaj s lijeva svjestan je svojih grijeha ali u Kristu ne vidi Spasitelja i ne kaje se.

Mi sami u slobodi biramo hoćemo li biti desno ili lijevo u odnosu na Isusa koji je središte. Uostalom, ne leže li život i smrt u odgovoru na pitanje koje Isus postavlja svojim učenicima u Cezareji Filipovoj pa onda posredno i nama: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Priznajemo li mi Isusa Krista kao Boga? Ako da, onda nam je Bog u kojeg vjerujemo iznad politike, a naša religija kojoj pripadamo ne može biti predmet političkih podjela na desno i lijevo.

Ratzinger je u jednoj od svojih knjiga rekao da se marksizam kvalificira kao „potpuna antiteza“ Crkvi. Može li se onda Isus kvalificirati kao ljevičar? Istodobno, može li se Isusov poziv na solidarnost primijeniti na retoriku protiv migracija?

PETIR: Isusa ne može smjestiti u političke podjele jer su pojmovi desno i lijevo, u matrici suprotstavljanja i međusobne isključivosti, zatomili sposobnost za šire simboličko tumačenje koje se oslanja na smještenost i odnose lijevo ili desno spram onoga što je u središtu – Isus Krist. Štoviše, zahtijevana „politička korektnost“ sve manje dopušta takvo tumačenje jer svaka od suprotstavljenih strana želi prisvojiti mjesto i zadaću „središta“. Pritom je manje poznato da je današnje razumijevanje pojmova desno i lijevo u samoj političkoj povijesti doživjelo više zaokreta, preobrazbi i proširenja.

Kada pak govorimo o problemu migracija, slijedeći primjer Isusa Krista, kršćani ne mogu drukčije odgovoriti na probleme izbjeglica i migranata nego milosrđem, u teološkom i socijalnom vidu. Oni su pozvani nastojati shvatiti uzroke migracija i predložiti rješenja. Najvažniji doprinos kršćana prevladavanju migrantske krize je u isticanju prvenstva i dostojanstva ljudske osobe, u priznavanju toga dostojanstva svakome strancu, izbjeglici i migrantu, bez obzira na sve različitosti među njima. A različitosti postoje i ne smiju se zanemariti, posebice sa razine onih koji donose odluke. Neupitno je da oni koji bježe od rata, progona i drugih nevolja (izbjeglice) da bi spasili vlastiti život i legalni su tražitelji azila trebaju dobiti svu potrebnu pomoć. Ljudski život je svetinja i treba ga štiti u njegovoj punini. Ima i onih drugih koji u potrazi za boljim životom (migranti) napuštaju svoje domove i dolaze u druge države. Među njima treba razlikovati one koji ulaze legalno i one koji pokušavaju ući ilegalno u neku državu i ne žele se identificirati. U tom smislu zadaća je i uloga svake države štiti svoje vlastite granice, svoje državljane i njihovu sigurnost, sukladno međunarodnom pravu. To otvara i novo pitanje ako govorimo o solidarnosti i učinkovitom rješenju problema. Ne bi li države članice Europske unije trebale bolje i ciljano koristiti humanitarnu i razvojnu pomoć koju šalju u treće države i omogućiti stanovnicima tih država da se tamo ostvare, u svom domu, sa svojom obitelji? Možemo li stvarno, a ne samo deklarativno pomoći im u izgradnji demokratskoga društva u kojem će se svatko moći školovati i napredovati, dobiti radno mjesto sukladno svojim kvalifikacijama bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi? Jesmo li svjesni da jedan od sedam kršćana živi u zemlji u kojoj vjera u Isusa Krista dolazi s rizikom od proizvoljnoga raseljavanja, uhićenja, različitih kršenja ljudskih prava, pa čak i smrti? O tome da su kršćani najprogonjenija religija na svijetu izvještavaju organizacije Aid to Church in Need i Open Doors i upravo to je bio razlog zašto sam predložila, a Vlada Republike Hrvatske je usvojila moj prijedlog da se mladim ljudima koji su progonjeni zbog svoje vjere te im je onemogućeno školovanje u njihovim državama, omogući da studiraju u Hrvatskoj i steknu potrebna znanja i da se potom vrate u svoju domovinu gdje će pomoći u izgradnji svojih zajednica, te demokratskoga i tolerantnoga društva. Osim, pomoći oko stipendiranja, potrebno je u nadolazećem razdoblju usmjeriti se i na socioekonomski razvoj i izgradnju uništenih kršćanskih zajednica kako bi se kršćane ohrabrilo da ostanu živjeti u svom domu.

A to dovodi do drugih pitanja: koju bi ulogu religija trebala igrati u politici EU? Je li rasprava o korijenima EU-a gotova? Ili je Konferencija o budućnosti Europe trenutak za ponovno pokretanje?

Iako je Unija zakazala u službenom određivanju kršćanstva kao glavne sile koja je utjecala upravo na vrijednosti koje danas živi, mora se napomenuti kako su upravo razgranati kršćanski korijeni utjecali na priznavanje vrijednosti ljudske osobe s njezinim neotuđivim dostojanstvom, svetosti ljudskoga života sa središnjom ulogom obitelji, važnosti obrazovanja i slobode misli, slobode govora i vjeroispovijesti, kao i zaštiti prava pojedinaca i skupina, na promicanje solidarnosti i općega dobra te na priznavanje dostojanstva rada. Na kršćanskim korijenima temelji se i nastojanje da se politička moć podvrgne zakonu i poštivanju prava pojedinaca i naroda. Gledano u cjelini, dosadašnja europska civilizacija pokazala je, među svim civilizacijama, najveći stupanj adaptacije i prihvaćanja elemenata iz više kultura ili civilizacija, postajući tako svojevrsna civilizacija s veoma rastezljivim identitetom i šarenilom kulturnih elemenata, na relativno malom zemljopisnom prostoru.

Ipak valja upozoriti da, iako je prijeđeni put velik, treba se usmjeriti na ono što preostaje, a to je izgradnja političke dimenzije Europe. Važno je ovdje naglasiti da u Europi mnogo toga nije zauvijek osigurano; da su konkretni simboli njezina postojanja rijetki (novac, zastava, himna); da nitko ne može jamčiti da je Europa osuđena na uspjeh; da je Europa ustvari krhka – ekonomski snažna, a politički slaba; i da se Europa, ako želi utjecati na budućnost svijeta, ali i na vlastitu budućnost, mora politički organizirati i profilirati. Ostaje međutim, da se kršćani trebaju osjećati odgovornima za Europu kao jedinstvenu ljudsku i etičku zajednicu. Oni su odlučujuće sudjelovali u njezinu rađanju, oni su je nosili na krštenje, oni su njezinu rastu dali bitan doprinos i zbog toga itekako u raspravi o budućnosti Europe trebaju dati svoj doprinos. I ta rasprava treba nas podsjetiti da je europske vrednote potrebno štiti u njihovom izvornom obliku poštujući temelje na kojima su i nastale. Potrebno je posebnu pozornost obratiti kako se ekonomski razvoj ne bi događao pod cijenu razvodnjavanja temeljnih vrednota ili pak, kako se ne bi pristupilo krivom tumačenju i neprihvatljivom proširenju osnovnih vrijednosti EU različito od onoga kako su to htjeli njezini temeljni osnivači koji su bili praktični vjernici. Za Adenauera, kao i za Roberta Schumana, Alcidea de Gasperija i Jeana Monneta – nije bilo sumnje da Europska unija prije svega mora biti zajednica vrijednosti. Kako bi proces europskih integracija i rasprava o budućnosti Europe bio uspješan, Europa se treba vratiti svojim kršćanskim korijenima i vrijednostima na kojima je Europska unija stvorena.

Izvor: IKA

Objavljeno: 19. siječanja 2022.