U promišljanju koje prethodi molitvi Anđeoskog pozdravljenja, papa Franjo se osvrnuo na negativan stav koji se u nama pojavi kada, dajući se za dobro, nailazimo na zatvorena vrata ili na neshvaćanje. Postajemo potom osvetoljubivi i netolerantni. Slijediti Isusa znači pak ići naprijed, odlučno, u našem zalaganju, mirno i strpljivo, ne popuštajući ni najmanje u činjenju dobra.

Kada nailazimo na zatvorena vrata, moramo se okrenuti kako bismo činili dobro negdje drugdje, bez optuživanja. Bog na taj način pomaže da postanemo spokojne osobe, sretne s ostvarenim dobrom, koje ne traže ljudsko priznanje.

Naglasio je to papa Franjo na današnjem nagovoru, osvrnuvši se na evanđelje nedjeljne liturgije, gdje Isus odlučno kreće putem Jeruzalema, kamo zna da ga čeka odbacivanje i smrt. Krist šalje glasnike pred sobom, a u jednome usputnome samarijskome selu ga ne prihvaćaju, upravo zato što ide prema Jeruzalemu, grad njihovih protivnika. Ogorčeni, Jakov i Ivan predlažu Učitelju neka ih kazni tako da „oganj siđe s neba i uništi ih“. No Isus odbija, prekori ih te nastavi putem. „Oganj“ koji Krist donosi na svijet je drugačiji, to je milosrdna Ljubav Očeva, naglasio je Papa. Kako bi taj oganj rastao potrebno je strpljenje, postojanost, potreban je pokornički duh, dodao je.Jakov i Ivan naprotiv, dopuštaju da ih obuzme srdžba.

„To se i nama događa kada činimo dobro, možda i sa žrtvom, te nailazimo na zatvorena vrata umjesto na prihvat. Stoga se ljutimo. Pokušavamo pritom uključiti samoga Boga, prijeteći nebeskim kaznama. Isus, pak, ide drugim putem.“

Ovladati sobom

Put je to koji se odnosi na smirenost, strpljenje, dugo trpljenje, ne popuštajući u činjenju dobra. Taj put ne znači slabost, već naprotiv, veliku nutarnju snagu. Jer dopustiti da nas obuzme srdžba pred protivljenjem je lako, instinktivno, kazao je Papa. Ono što je pak teško je ovladati sobom, djelujući poput Isusa koji, kako navodi evanđelje, odlazi u drugo selo.

Čvrsto slijediti Isusa na putu služenja

Isusov je stav polazište za Papina pitanja: a mi, suočeni s protivljenjem, nerazumijevanjem, obraćamo li se Gospodinu tražeći njegovu postojanost u činjenju dobra? Ili radije tražimo potvrdu putem pljeska, a na kraju bivamo ogorčeni kada ga ne čujemo?

„Ponekad mislimo da je naš žar posljedica osjećaja pravde za dobar cilj. Ali u stvarnosti, većinu vremena to nije ništa drugo doli ponosa, spojen sa slabošću, osjetljivošću i nestrpljenjem. Dakle, zamolimo Isusa za snagu da budemo poput njega, da ga slijedimo čvrstom odlukom na tom putu služenja. Da ne budemo osvetoljubivi, da ne budemo netolerantni kada se pojave poteškoće, kada se dajemo za dobro, a drugi to ne razumiju, dapače, kada nas isključuju. Ne: tiho i dalje.“

Izvor: KTA

Objavljeno: 26.lipnja 2022.