Prije samog euharistijskog slavlja održana je pobožnost euharistijskog klanjanja koju je predvodio mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić, te su se na taj način vjernici u katedrali pridružili molitvi Crkve u Europi za mir u Ukrajini i u svijetu.

Izvor: Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija

Na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, 14. rujna, obilježena je obljetnica posvete katedrale Marije Majke Crkve u Mostaru, izvijestila je mrežna stranica Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije.

Prije samog euharistijskog slavlja održana je pobožnost euharistijskog klanjanja koju je predvodio mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić, te su se na taj način vjernici u katedrali pridružili molitvi Crkve u Europi za mir u Ukrajini i u svijetu.

Prigodne tekstove su čitali bogoslovi Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije.

Nakon euharistijskog klanjanja misno slavlje u mostarskoj katedrali predvodio je biskup Petar, u zajedništvu s don Nikolom Menalom, generalnim vikarom, don Stipom Galom, biskupijskim kancelarom i drugim svećenicima.

U pozdravu na početku mise biskup Petar je spomenuo da danas slavimo obljetnicu posvete katedrale Marije Majke Crkve i današnjom euharistijom želimo Bogu zahvaliti za sve one, koji su sebe ugradili u izgradnju ove katedrale.

Nadalje, spomenuo je da je danas i 30. obljetnica biskupskog posvećenja biskupa u miru Ratka Perića i pozvao vjernike na molitvu za njegovo dobro zdravlje i potrebne milosti.

Budući da je danas i blagdan Uzvišenja svetog Križa pozvao je vjernike da u svom životu posvijeste značenje drva križa, koje od drva sramotne smrti Isusovom smrću i uskrsnućem postaje drvom života.

Na misi je pjevao katedralni zbor „Marija“ pod ravnanjem mo. don Dragana Filipovića, a posluživali su bogoslovi mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske biskupije.

Misu su uživo prenosile Maria vision i Radio Marija u BiH.

Biskupovu homiliju donosimo u cijelosti:

Draga braćo svećenici,

Sestre redovnice,

Poštovani bogoslovi,

Draga braćo i sestre!

1. Nakon euharistijskoga klanjanja i molitve za mir u Ukrajini i u svijetu, okupljeni smo pod svodovima ove naše katedrale, posvećene Mariji Majci Crkve, čijeg se dana posvete danas spominjemo. Što ovu katedralu, ali i svaku crkvu čini Očevom kućom? Je li to čudan namještaj, hijerarhijski raspored, čudna atmosfera? Ili dojam neke teatralnosti koju ponekad stvara sama veličina crkve, tornjevi koji sežu do neba i kupole koje obavijaju zemlju, kipovi i vitraji, mramor i ostalo? Ništa od toga. Iako je estetika važna, ono što crkvu čini svetim mjestom je liturgijski čin posvete i obredni čini koji se događaju nakon toga ili nekoliko godina kasnije. Dakle, crkva nije toliko zgrada koliko prostor, izdvojen od običnog prostora rada i igre i posvećen Bogu. Moramo paziti da naše građevine, građene ljudskim rukama, ne pomiješamo s Onim koga u njima želimo susresti. Naše crkvene zgrade trebale bi nam pomoći da svoje živote usredotočimo na Boga. Okupljamo se da slavimo Boga. Dolazimo čuti Njegovu Riječ i primiti Njegovu milost, oprost i ljubav. Dolazimo učiti i rasti u našem hodočašću s našim Gospodinom. Dolazimo izgrađivati jedni druge i radovati se što je Bog među nama, što je živ i prisutan u našim životima. Dolazimo se hraniti kruhom života, koji nam daje snagu za putovanje ovim svijetom. Okupljamo se u ovom hramu kao Božji ljudi, slabi i bespomoćni kakvi jesmo. I znamo da će nas ovdje dočekati iscjelitelj naših duša. Bez obzira na priliku koja nas dovodi ovamo, Bog je s nama, kada iščekujemo susret s Njim skrušena srca i uzdignute hvale. Bog nas čuje i oprašta nam, čak i sada dok molimo i slušamo njegovu riječ. Kad je u 17. stoljeću u Engleskoj sve što je bilo sveto u kraljevstvu oskvrnjeno ili srušeno, na jednoj crkvi je ostao sljedeći natpis: „Ova je crkva sagrađena činiti ono najbolje u najgorim vremenima.“ Ove nas riječi podsjećaju da i onda, kada se uvjeti čine apsolutno beznadnima, kršćani imaju velike mogućnosti. Ovaj nas dan posvete ove crkve podsjeća na poziv svima nama, koji smo otajstveno Tijelo Kristovo, da donesemo ozdravljenje i nadu u ovaj ranjeni -svijet. Jedan je teolog napisao: “Crkva trči poput vjesnika da prenese poruku. Nije puž koji svoju kućicu nosi na leđima i tako mu je dobro u njoj da tek tu i tamo ispruži pipala. Tamo gdje Crkva živi, mora se zapitati služi li ovoj zadaći ili je samoj sebi svrha.”(Karl Barth)
2. Danas je blagdan Uzvišenja svetog Križa, koji se slavi u spomen na pronalazak relikvija Isusova križa 326. godine. Sveta Jelena, majka cara Konstantina, čeznula je pronaći Kristov križ. Otputovala je u Jeruzalem i organizirala iskapanje na Kalvariji. Kopači otkrivaju tri drvena križa. Bilo im je teško razlikovati koji je Kristov križ. Zatim su donijeli bolesnu ženu i mrtvog čovjeka koji je trebao biti ukopan. Tri križa stavljali su jedan za drugim na bolesnu ženu i na mrtvaca. Dva križa nisu imala nikakav učinak, ali u dodiru s trećim križem žena je ozdravila od svoje bolesti, a mrtvac je oživio. Ta su čuda pokazala da je treći križ sveti križ.
3. U evanđeoskom izvješću koji smo upravo čuli susrećemo se sa zanimljivim Nikodemovim likom. Nikodem je bio jedan od vodećih Židova i pripadao je vodećoj skupini koja se zvala Veliko vijeće, ali je želio upoznati Isusa. Očito ga je nešto pogodilo u Isusu ili nešto u onome što je čuo s usana ovog novog rabina. Zato odlazi pod okriljem mraka jer se boji što će drugi misliti. To je zato što Veliko vijeće želi uhvatiti Isusa, a uhvatit će ga tako što će ga privezati na križ kao pogubljenog zločinca. Dakle, Nikodem mora šutjeti o svom posjetu i stoga odlazi pod okriljem mraka. I prima mnogo više nego što je očekivao. Kada Nikodem susreće Isusa u noći, naziva ga “Rabbi” – “Učitelju”. Ipak, Isus govori o sebi ne kao o učitelju, nego kao o onome koga je Bog podigao kao što je bila brončana zmija u pustinji – ne da osudi svijet. Bog na takav način ne osuđuje svijet, njegova je želja spasiti svijet. Ovaj dirljivi i dojmljivi izljev božanske ljubavi sve stvorenje izvodi iz smrti i njezinih okova u puninu života. To je objava koja dolazi Nikodemu s Kristovih usana u srcu tame. On susreće Isusa u tami i tamo vidi blistavu vječnu svjetlost Onoga koji je uzdignut. Sinedrij, vrhovno tijelo vlasti, je Isusa uhvatio, ali su ga uspjeli samo uzdići kao znak vječne pobjede savršene samopožrtvovne ljubavi koja je Bog.
4. Braćo i sestre! Ovdje danas u katedrali svatko od nas dolazi kao Nikodem. Svatko od nas traži Isusa. Negdje, nekako, dotaknuo je dubinu našega bića, pogodio je žicu u našim srcima. Zato smo ovdje i poput Nikodema Isusa ćemo pronaći samo u tami. Naše crkve i ova naša katedrala su lijepo osvjetljene, ali u isto vrijeme nalazimo svjetlo, Krista, samo u srcu tame. Mrak nije uvijek lijep. I različite su okolnosti tame u našim životima: siromaštvo, bolesti, obiteljske svađe, zlostavljanja ove ili one vrste. To je tama u kojoj je moguće pronaći svjetlo – Isusa, raspetog i uskrslog. U tu tamu kročimo i svi mi, u ime Kristovo i susrećemo Isusa Krista gdje bismo ga najmanje očekivali pronaći. I tko bi mogao zamisliti da ćemo ga naći prikovanog na križ? Ali On je tu i zauvijek, Isus, čija je krv prolivena za naše spasenje i koji nas je svojim križem otkupio.
5. Osobno danas Gospodinu zahvaljujem za dvije godine služenja u Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Zahvalan sam Gospodinu za sve svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce i za sve vas, Kristove vjernike laike diljem naših biskupija. Gospodinu Isusu sam zahvalan na svim trenucima milosti, kao i na izazovima i kušnjama, koje su sastavni dio ljudskog života. Jučer smo liturgijski proslavili spomendan sv. Ivana Zlatoustog, biskupa i crkvenog naučitelja, koji je na današnji dan, 407. godine, preminuo slomljen od progona carskog dvora i zavidnika.

Njegove riječi, koje je uputio u jednoj homiliji svojim vjernicima, danas u ovoj prigodi činim svojima:

„Krist je sa mnom, koga da se bojim? Pa uzdigli se protiv mene i valovi, i mora i bijes prvaka, sve je to za mene slabije od paučine. I da me nije zadržala vaša ljubav, ni danas ne bih odbio da otputujem drugamo. Uvijek naime kažem: Gospodine, budi volja tvoja, da činim što hoćeš ti, a ne što hoće ovaj ili onaj. To je moja utvrda, nepomična stijena i štap koji se ne savija…

Gdje sam ja, ondje ste i vi; gdje ste vi, ondje sam i ja: jedno smo tijelo, a tijelo se ne odjeljuje od glave niti glava od tijela. Rastavljeni smo mjestom, ali smo povezani ljubavlju.“ (Sv. Ivan Zlatousti, Prije progona, br. 1-3: PG 52, 427-430)

Neka nas Isus Krist, dobri Pastir, po zagovoru svoje i naše nebeske majke Marije, Majke Crkve, iz dana u dan učvršćuje u zajedništvu vjere i ljubavi. Amen.  

Izvor: KTA

Objavljeno: 15.rujna 2022.