Zahvalno Euharistijsko slavlje, 23. listopada u banjolučkoj župnoj crkvi Pohoda BDM, koja se nalazi pokraj sestarskog samostana u središtu grada, predvodio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica u zajedništvu s pomoćnim biskupom mons. Markom Semrenom

U povodu 150. godišnjice neumornog i blagoslovljenog djelovanja sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskog na području grada Banje Luke, zahvalno Euharistijsko slavlje u nedjelju, 23. listopada 2022. u banjolučkoj župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije, koja se nalazi pokraj sestarskog samostana u središtu grada, predvodio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica u zajedništvu s pomoćnim biskupom mons. Markom Semrenom i uz koncelebraciju župnika i banjolučkog dekana preč. Žarka Vladislava Ošapa i drugih svećenika te sudjelovanje brojnih sestara Milosrdnica i drugih redovnica, župljana i ostalih vjernika. Propovijed biskupa Komarice prenosimo u cijelosti:

Drage sestre Milosrdnice sv. Vinka,

drage sestre drugih redovničkih Družbi,

draga braćo svećenici,

dragi župljani ove i susjednih župa,

draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,

poštovani prijatelji naših sestara Jubilarki!

1. U ovoj su se župnoj crkvi, najstarijoj bogomolji u našem gradu i kraju, već više od 130 godina okupljali Kristovi vjernici, predvođeni svojim duhovnim pastirima, na sakramentalni i molitveni susret s Tojedinim Bogom. Bili su poučavani – kao što smo i mi poučeni – da molitva nas, članova Kristova Mističnog Tijela, Njegove Crkve – ima sveopće značenje, tj. da vrijedi za sve ljude – ne samo u ovom gradu, kraju i zemlji, nego i za cijeli ljudski rod! Kako? Pa tako što naše molitve hvaljenja, slavljenja, zahvaljivanja, kajanja ili prošnje preuzima Isus Krist, Veliki Vječni Svećenik i kao naš Božanski Posrednik prenosi ih pred prijestolje svoga i našeg nebeskog Oca. A Otac nebeski želi da se svi ljudi, sva njegova ljubljena bića spase. Zato je i poslao k nama na zemlju svoga jedinorođenoga Sina, iz čije se poslušnosti i žrtve na križu rodio novozavjetni Božji izabrani narod – Kristova Crkva.

Kristova Crkva ima na zemlji zadaću da bude svjedočka, misionarska. Ne samo ova naša generacija, nego i prijašnje generacije redovnica Milosrdnih sestara sv. Vinka, osjećale su svoj redovnički poziv kao poslanje, kao misiju. Bile su spremne poći onamo kamo ih je slala Crkva po njihovom redovničkim poglavarima. Tako su došle k nama, u Bosnu i Hercegovinu i u ovaj naš grad, iz drugih sredina, krajeva, pa i naroda, još dok je u ovoj zemlji bila otomanska, tj. azijska vlast, a s njom i adekvatna kultura, civilizacija.

2. Sestre su svojom vjerom, nadom i ljubavlju, svojom molitvom žrtvom i radom, vođene i pomagane svjetlom i snagom Duha Svetoga, tijekom 15 desetljeća svoga življenja i djelovanja u ovom gradu, kraju i biskupiji, zajedno s drugim Bogu posvećenim osobama, redovnicama, redovnicima i svećenima te Kristovim vjernicima laicima nesebično izgrađivale civilizaciju ljubavi.

Trajno su – ne samo u svoje ime, nego i u ime drugih svojih suvremenika – zahvaljivale Bogu, hvalile Ga i molile Njegov blagoslov i pomoć – ne samo za sebe nego i za druge svoje bližnje, za sve svoje sugrađane i suvremenike.

Bezbrojnim svojim žrtvama, svojim samozatajnim radom, velikom ljubavlju i brojnim djelima milosrđa – tijekom mnogih desetljeća one su se bile osobito posvetile odgoju i obrazovanju djece i mladih, te stručnom, profesionalnom radu u ovdašnjoj bolnici, te u župnom katehetskom i pastoralno-liturgijskom angažiranju.

Više generacija sestara je doživjelo i brojne trenutke patnje, obespravljenosti, totalnog osiromašenja oduzimanjem od strane protuvjerske vlasti skoro cjelokupne njihove imovne; – dokidanje njihovih djelatnosti i sprječavanje da čine djela milosrđa i ljubavi, što je bio njihov životni poziv i program.

Osobito dramatičan vremenski period za tadašnju generaciju sestara bile su godine zadnjeg rata, koje smo i mi mnogi, zajedno s njima, proživljavali. Pri kraju rata su one – kao i skoro svi drugi, ovdašnji katolici, te druge redovnice i svećenici, bile prisiljene napustili svoj stoljetni samostan, koji je bio nakon toga ostavljen na milost i nemilost, te konačno onesposobljen za daljnji život u njemu. Nakon rata i povratka prvih sestara, samostan se morao graditi iz temelja. Hvala Bogu, opet je sagrađen i predan svojoj prvotnoj svrsi.

Jedna od sestara, koja je pripadala ovdašnjoj samostanskoj zajednici, sestra Cecilija Grgić je – zajedno sa župnikom susjedne župe Presnače u toj župi – iz mržnje na vjeru – pod kraj rata bila mučena, ubijena i spaljena, zajedno sa spaljivanjem župne kuće i rušenjem župne i hodočasničke crkve.

Kad sve to imamo na umu, kako trebamo razumjeti Božju poruku iz malo prije saslušanih svetopisamskih odlomaka?

3. Želim dati kratko tumačenje tih odlomaka.

Najprije odlomak iz knjige starozavjetnog proroka Sefanije, koji je živio u sedmom stoljeću prije Krista.

Prorok tješi dramatično ugrožene svoje sunarodnjake, da će Bog, u kojega oni vjeruju i trebaju vjerovati, također i u tadašnjoj njihovoj nevolji i bijedi, ponovno obnoviti – najprije njihovo srce, njihovu nutrinu – njihovu vjeru i nadu, te će oni, uz Njegovu pomoć, može obnoviti i mnogo od svoga materijalnoga, što im je bilo otuđeno ili uništeno. Zato ih potiče na optimizam, na radovanje, na utemeljeno iščekivanje Božje utjehe i svoje sigurne budućnosti.

Ovo i ovakvo vjerničko uvjerenje, koje je, zahvaljujući i djelovanju ovog i drugih proroka, prožimalo starozavjetni Božji narod – židovski narod, prenošeno je i nakon dolaska na zemlju obećanog Mesije, Spasitelja, u osobi utjelovljenog Sina Božjega, Isusa Krista. Namijenjeno je njegovom novozavjetnom izabranom narodu – Kristovoj Crkvi, tj. i nama.

Dakle, Bog Čovjekoljubac – isti je i jučer i danas i sutra i uvijek; On je živi i djelotvorni Bog!

Mi smo također, svjedoci te istine! Zato imamo pravo i dužnost i danas i sutra radovati se, klicati i ispunjeni utemeljenom nadom ulaziti u svaki novi dan našeg ovozemaljskog životnog hoda prema sretnoj vječnosti, za koju smo svi stvoreni.

Sv. apostol Pavao u odlomku svoje 1. poslanice Korinćanima (3-9), koji smo malo prije saslušali, ističe – njemu svojstveno duboko sadržajnim riječima – naše pravo i našu obvezu da – kao Kristovi učenici – budemo sigurni i radosni, smireni i ispunjeni nepokolebljivom nadom, da nas je sve Krist uzljubio; da nam je namijenio sve potrebne nam darove i milosti za naš uspješni hod kroz vrijeme prema sretnoj vječnosti. Ali, trebamo pri tom imati na umu da ovdje vrijede Isusove riječi koje nam donosi sv. Luka u svome evanđelju: „Komu je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati“ (Lk 12,48b).

Riječi iz evanđelja po Marku, koje smo također čuli, označavaju jednu – mnogima od nas iskustvenu istinu – da ćemo od Boga biti mnogo obilnije i dragocjenim dobrima obdareni – već na ovom svijetu, a pogotovu na drugom, vječnom, nego što smo ostavili i čega smo se odrekli zbog Kraljevstva Božjeg, a za koje smo se Kraljevstvo na njegov poziv odazvati, radili i žrtvovati se.

Bog se u svojoj velikodušnosti doista ne da nadmašiti! Upamtimo to!

4. Drage sestre jubilarke, sestre Milosrdnice

danas svi mi, zajedno s Vama uzdižemo svoje usrdne molitve Trojedinom Bogu – u duhu zavaljivanja i prošnje.

Zahvaljujemo Bogu za postojanost i vjernost u izvršavanju evanđeoskih savjeta i redovničkih svojih obećanja – zavjeta brojnih generacija Vaših susestara, redovnica Milosrdnica u ovdašnjem Vašem samostanu. Njihova postojanost i vjernost urodile su brojnim dragocjenim plodovima duhovnih i tjelesnih djela milosrđa velikom broju naših sugrađana.

Uzdižemo i molitve prošnje za Vas sadašnje kao i za buduće članice ovog samostana, da bi i Vama odn. njima – uz Božju pomoć uspjelo – nepodijeljena srca – hoditi trajno stopama Isusa Krista, kao što je to uspjelo i svetim utemeljiteljima njihove redovničke Družbe, sv. Vinku Paulskom i sv. Louisi de Marillac, te tolikim drugim sestrama, koje su već prešle u vječnost ili se još nalaze u redovima putujuće Crkve na ovom svijetu.

Tijekom proteklih petnaest desetljeća, a osobito zadnjih osam desetljeća sve su se članice Vaše Družbe u ovom gradu i biskupiji – slično kao i drugi članovi Crkve – morale konfrontirati s različitim i mnogim promjenama, kako u redovima Crkve tako i u ovdašnjem društvu.

Bile su i bile ste prisiljene doživjeti i proživjeti dramu koju je prouzročio bezbožni komunizam.

A došle su i određene promjene unutar same Crkve nakon Drugog vatikanskog koncila 60-ih godina prošlog stoljeća. Te su promjene tražile i od Vas savjesno i odgovorno uključivanje u provođenje crkvenih smjernica. Prijašnje generacije sestara – kao i sadašnja generacija – već tijekom svoje formacije primile su i primile ste na znanje i ravnanje ono što su koncilski oci zajedno bili zaključili, a sv. papa Pavao VI. odredio da se provede u cijeloj Katoličkoj Crkvi.

Tako ste na djelu mogle pokazati da – dubući je ljubav najveća od svih Božjih darova, od svih karizmi u Crkvi u svijetu, kako to ističe i apostol Pavao u 1. poslanici Korinćanima (13,13), – svaka redovnička zajednica – pa tako i Vaša, obogaćuje Crkvu prvenstveno preko Vaše djelotvorne ljubavi. Svaka redovnička zajednica voli i opću Crkvu i svaku Mjesnu Crkvu, svaku biskupiju u kojoj se ona nalazi i kojoj ona pripada. Ona voli Mjesnu Crkvu i obogaćuje ju svojim – od Boga dobivenim darovima i pomaže joj da se i ona otvara prema sveopćoj Crkvi; da bude solidarna s drugim biskupijama, u drugim krajevima i narodima.

5. S velikim poštovanjem i iskrenom zahvalnošću Bogu i Vama redovnicama Milosrdnicama sadašnje generacije i svih ranijih generacije u ovom gradu, biskupiji i zemlji, želim Vas svojom usrdnom molitvom Gospodinu Bogu poduprijeti da ostanete postojane u ispunjavanju svojih redovničkih zavjeta, te da s radošću svakodnevno prihvaćate svoje – od Krista – u Njegovoj Crkvi – dobiveno zvanje duhovnog majčinstva. Što je veća vrijednost žene, redovnice i majke u obitelji, to je veća vrijednost i Kristove Crkve kao Božje obitelji, obitelji uzora za cijeli ljudski rod!

Vi ste se, drage sestre Milosrdnice, već tijekom prošle godine – jubilarne za Vaš dolazak u ovu našu zemlju, tada izrazito misijsku – podsjećale odn. proučavale brojne zapisane riječi Vaših svetih utemeljitelja, ali i brojnih sestara ranijih generacija, koje su zapisivale barem manji dio od onoga, što su – poticane Božjim Duhom –doživljavale u proživljavanju svoje uloge i svoga redovničkog zvanja u Crkvi naše zemlje, naše biskupije pa i ovoga grada.

Dobro ste znale da je Isus Krist, jedini Spasitelj svih ljudi, svih generacija i svih naroda, isti i tijekom svih proteklih desetljeća bio – i da je takav i danas i da će isti takav biti i tijekom idućih godina i desetljeća, odn. uvijek. Njegovo Evanđelje ljubavi i milosrđa je trajan izazov za sve Vas, da mu budete rječit, sjajan i privlačan primjer. Valja Vam se – surađujući uz njegovu pomoć i pomagane zagovorom Presvete Djevice i Bogorodice Marije te Vaših svetih susestara i drugih Vaših svetih Zaštitnika – truditi davati do znanja i našoj Crkvi i našem društvu – kako ste i ovdje među nama, kao i svagdje drugdje, gdje ste prisutne – Vi i Vaša Družba uistinu Božje djelo, namijenjeno za izgradnju Božjeg kraljevstva i spasenju duša Vaših odn. naših suvremenika.

6. Blagoslivljaj dušo moja Gospodina i ne zaboravi dobročinstava njegovih!

Ove riječi iz psalma 103 (r. 2) neka budu svakodnevni zahvalni i hvalbeni usklik svake od Vas – i sadašnjih i budućih članica Vaše drage mi Družbe.

Zajedno s Vama zahvaljujem dobrom Bogu za sva njegova dobročinstva, koja su dobile sve ranije generacije ovdašnjih i svih drugih članica Vaše Družbe.

Vjerujem da i mnogi naši vjernici katolici – Banjolučani – kako ovi preostali u našem gradu, tako i oni, daleko brojniji koji su bili prisiljeni napustiti naš grad tijekom ratnih zbivanja, također Vam zahvalni i da Bogu zahvaljuju za Vas i mole za Vas i za budućnost Vaše redovničke Družbe njegov blagoslov. Neka obilje Božjeg blagoslova i utjehe bude sa svakom od Vas i sa cijelom Vašom Družbom. Amen.

Izvor: KTA

Objavljeno: 24.listopada 2022.