Novinarka “Katoličkog tjednika” Josipa Miler, razgovarala je s Draženom Jankom, koordinatorom Radio Marije u BiH, magistrom povijesti i doktorandom na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, o simbolu čitave srednjovjekovne Bosne na koga svi polažemo pravo, ali smo za njega i odgovorni. Intervju prenosimo u cijelosti:

Foto: Davor Krajinović, Katolički tjednik

Naš sugovornik rođen je u Ozimici, općina Žepče, 4. siječnja 1995. Svoje akademsko obrazovanje započeo je 2013. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvi ciklus studija na Odsjeku za historiju završio je obranom diplomskog rada na temu Josip Stadler i franjevci, a na istom odsjeku magistrirao je 2019. na temu Pokret otpora u Sarajevu 1941.-1945. Svoj drugi magistarski rad obranio je na Međureligijskom studiju i izgradnji mira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2022. s temom Utjecaj migracija na redefiniranje obiteljskih odnosa: povijesni pregled i suvremeni izazovi. Iza sebe, u znanstvenom pogledu, ima objavljena dva članka te nekoliko prikaza knjiga u različitim časopisima. 
Godine 2021. upisao je doktorski studij iz povijesti za područje suvremene povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, s temom doktorske disertacije Djelovanje Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" u razdoblju 1990.-1996. Povremeno je radio kao nastavnik povijesti u Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu. Dugogodišnji je volonter Radija Marije u BiH, a danas njihov djelatnik na službi promotora i koordinatora.

S njim smo razgovarali u prigodi listopadskog hodočašća na Bobovac – prilike za vraćanje u prošlost i promišljanje o kolijevci roda i vjere Hrvata u BiH.

Poštovani, vjernici Vrhbosanske nadbiskupije više od dva desetljeća hodočaste na Bobovac, u čemu su im se pridružili i vjernici-katolici Ministarstva obrane BiH, Oružanih snaga BiH i redarstvenika sa županijskih, entitetskih te državne razine.Koji je razlog hodočašća na prijestolje bosanskih kraljeva?

Kao i svaka suvremena nacionalna državasa zavidno velikom prošlošću, Bosna se diči organiziranjem hodočašća na mjesta prijestolnica svojih vladara.

Kako je Bobovac bio kraljevski grad, administrativno mjesto iz koga se upravljalo državom, mjesto u kome su bosanski vladari stolovali, živjeli, umirali i pokapali se, bio je i okosnica političkog, kulturnog i društvenog života tadašnjeg vremena. Hodočašće je samo jedan od primjera poštovanja naših predaka koji su tada obitavali na našim prostorima.

Mislim da je Bobovac kao mjesto hodočašća i povezivanja kulta domovine uz kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić iznimno važno mjesto okupljanja nekada katolika, a danas katolika-Hrvata Bosne i Hercegovine. On bi trebao predstavljati spoj prošlosti i budućnosti Hrvata kao jednog od nasljednika velike srednjovjekovne države koja je u tim vremenima bila najjača balkanska država, što danas ne možemo reći.

Što se u njegovoj povijesti posebice izdvojilo čime je ovo stolno mjesto bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću otrgnuto zaboravu?

Podigao ga je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić u prvoj polovici XIV. stoljeća. Prvi pisani dokument koji govori o Bobovcu datira iz 1349. U Bobovcu su uživali i bosanski kraljevi poput StjepanaOstoje, Tvrtka II. i Stjepana Tomaša. Bobovac je bio sjedište Bosanke banovine i kraljevine od razdoblja osnivanja pa sve do pada pod Osmanlije 1463.

Položaj grada i konfiguracija terena na kome je smješten Bobovac onemogućavao je lako osvajanje i pad u neprijateljske ruke. Kao što sam i ranije rekao, grad je bio vojno i administrativno sjedište bosanskih kraljeva. U središtu Bobovca nalazila se i kraljevska grobna kapela u kojoj su bilapokopana tri bosanska kralja: Stjepan Ostoja, Tvrtko II. Kotromanić i Stjepan Tomaš Kotromanić, otac posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Poseban legitimitet nazivanja Bobovca kraljevskim gradom u punom smislu te riječi jest i činjenica kako su u njemu bilipokapani bosanske kraljice i kraljevi. Tako seu dvorskoj kapeli obitelji Kotromanić nalaze grobovi kraljice Kujave, supruge kralja Ostoje, i Doroteje, supruge kralja Tvrtka II., kćeri hrvatsko-slavonskog bana Ivana Gorjanskog.

Bobovac je zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značaja često bio cilj napada osmanske vojske i prije osvojenja. Koliko je on bio dobro utvrđen, govori činjenica kako ga je 1350. pokušao osvojiti tada najjači vladar Balkana srpski car Stefan Dušan, ali u tome nije uspio. Stjepan Tomašević je za vrijeme svoje vladavine preselio kraljevski dvor u Jajce.

Bobovac je slovio za neosvojivu utvrdu, štitile su ga čvrste zidine i brojne kule. Podsjetite nas ukratko kako je onda došlo do njegove opsade i pada i što bi se na osnovu toga moglo, kao pouka, izvući danas?

Dolazak Osmanlija, pobjedom kod bitke na Lašvi 1415., a na poziv Hrvoja Vukčića Hrvatinića jer je isti bio u sukobu s Ugarima, označio je početak kraja srednjovjekovne Bosne. Sve do pada Bosne 1463. Osmanlije su uveliko već bile nastanjene na njezinu prostoru. To je prvi kontekst koji trebamo znati kada pričamo o padu Bosne i Bobovca. S druge strane, posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević bio je okrunjen krunom izaslanika pape Eugena IV. od kojeg je ovaj očekivao pomoć u spašavanju svoga kraljevstva, a koju isti nije dobio. Također, isti je ranije protjerao patarene ili predstavnike Crkve bosanske, odnosno, kako ih starija historiografija naziva,bogumile tako da je ostao i bez toga stanovništva oslanjajući se samo na katolike, dok su se ovi prvi priklonili Osmanlijama, odnosno Stjepanu Vukčiću Kosači. I ono najvažnije što treba reći jest kako je Stjepan Tomašević bio kralj Bosne koji je imao svoj poseban teritorij kojim je upravljao dok su u ostatku zemlje vladali bosanski velikaši poput, u tom vremenu, Stjepana Vukčića Kosače koji je bio predstavnik Crkve bosanske i nije pružio pomoć u spašavanju srednjovjekovne Bosne (npr. Hercegovina kojom je i vladao Stjepan Vukčić Kosača je pod Osmanlije pala 1472.). To je kontekst prije samog pada Bosne.

Legenda kaže kako je Sultan Mehmed Fatih (Osvajač) 19. svibnja s vojskom, koja je brojala 150 000 konjanika, osim pješaštva, prešao Drinu bez ikakva otpora, a potom i rijeku Bosnu te napao Bobovac. Osmanlije nisu mogle osvojiti Bobovac pa je sultan knezu Radaku obećao golemo bogatstvo i čast u carskoj vojsci. Zapovjednik Bobovca Radak je izdao grad i on je osvojen tri dana poslije, 21. svibnja 1463. Činjenica je kako je Stjepan sa stricem Radivojem pobjegao iz Jajca u tome trenutku u Bilaj pod gradom Ključem. Legenda još kaže kako je Radak sultanu obećao i trajno služiti čitavog života, dok mu je sultan poručio „da onaj koji izda svoga kralja, ne može biti vjeran pripadnik njegova carstva“, te mu presudio da će mu odsjeći glavu. Kao posljednja Radakova želja bila je napiti se hladne vode koju je kroz život pio. To vrelo se i danas zove Radakovo vrilo, kao i stijena s koje je bačen, Radakova stijena. Osmanlije su u Bobovcu ostale sve do 1626. kada on počinje doživljavati svoju dekadenciju i gubi značaj kraljevskog grada.

Izdaja i razjedinjenost tadašnje srednjovjekovne Bosanske Države dovela je do pada iste pod Osmanlije. To je jedina poruka koja nam treba ostati kao poziv da ne pravimo iste pogreške koje smo radili u prošlosti, inače će nam se dogoditi ista sudbina.

Kako komentirati istodobno pozivanje na srednjovjekovnu Bosansku Državu i slavljenje onoga tko je to kraljevstvo uništio?

U Bosni i Hercegovini mi nerijetko čujemo, ali ću ja otići još dalje i slobodno reći, kako svjedočimo dijametralno suprotnim vrijednostima. Prema nekima, njezina povijest počinje padom Bosne, prema mišljenju drugih prestaje. Jedni danas njeguju uspomenu na posljednjeg bosanskog kralja i njegovo pogubljenje, drugi pak podižu ploču gdje je sultan ušao u Bosnu. Dobar primjer tomu je crkva u Jajcu koja je danas kamen spoticaja u međunacionalnim odnosima, a ne sjecište zajedničke povijesti što bi trebala i biti. Pojmovi zajedništva danas u Bosni i Hercegovini su nažalost veoma labilni. Zajednička povijest koja treba biti naša prednost često niječe jedna drugu. Stoga se moramo pitati imamo li uopće zajedničku povijest ako stalno ističemo različitosti? Jesu li današnje nacionalne skupine u Bosni i Hercegovini u punom smislu te riječi nasljednice nekadašnje srednjovjekovne Bosne? Kada na ova dva pitanja budemo znali dati odgovor, nećemo morati ni komentirati pitanje koje ste postavili.

Koji je razlog različitih interpretacija prošlosti – neznanje ili zloporaba povijesti?

Male nacionalne države poput Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije imaju kompleks manje vrijednih. To nije primjer samo s našim državama, već svim koje su posljednjih godina dobile neovisnost. Žele se u što skorijem vremenu riješiti prošlosti koja im je bila teret, odnosno breme pošto-poto. Akademska zajednica u Bosni i Hercegovini danas nije ujedinjena oko mišljenja, odnosno interpretacije povijesnih činjenica jer nisu neovisne o političkim subjektima. Dok god znanost nije neovisna o politici, ne možemo očekivati objektivnost i sukladnost činjenica. Kada će se to dogoditi u kompleksnoj Bosni i Hercegovini, teško je reći. Bobovac je samo jedan u nizu primjera latentnih činjenica koje treba otkloniti. Već sam kazao apsurd za crkvu Sv. Marije i zvonik Sv. Luke u Jajcu, koja treba nažalost propasti kako bi se politike dogovorile kako očuvati, odnosno konzervirati crkvu Sv. Marije.

Na koji način Bobovac pokazuje kako je važno njegovati baštinu naroda?

Sjedište bilo koje države u jednom povijesnom razdoblju ima superiorno značenje za taj isti narod. Napose ako su u tom razdoblju tu državu priznale velesilei ako je sudjelovala u kreiranju povijesnih odluka na mapi u Europi.Ako je u taj isti grad dovodila majstore iz Venecije i Dubrovnika, pokazuje koliko je on bio razvijen. Ne treba zaboraviti da je tada Bobovac bio rijedak grad u srednjovjekovnoj Bosni koji je imao npr. staklo na prozorima svojih kuća. Kako onda očekivati da Bobovac ne pokazuje zajedničku baštinu svojih naroda? Pitanje je koliko narod pokazuje poštovanje prema Bobovcu i svojim predcima koji su ostavili zavidnu povijesnu sliku u Europi o srednjovjekovnoj Bosni.

Kakvo je stanje grada danas i njegovih ostataka? Čini li se išta za njihovo očuvanje?

Bobovac je bio opasans 1 100 metara zidina. Također su u Zemaljskom muzeju izloženi određeni pronalasci s područja Bobovca, te su danas od brojnih kula nažalost ostali samo ostatci palače i mauzolej u kome su 1950-ih i '60-ih godina rađena arheološka istraživanja. Najstariji nalazi na samom Bobovcu su iz brončanog doba, dakle 2 000 godina pr. Kr. U blizini Bobovca su veliki rudnici, a za vrijeme srednjovjekovne Bosne najveće kraljevsko blago u njegovu posjedu bili su rudnici, zapravo rude, najčešće metal.

Danas je situacija posve drugačija. Bobovac je ostao samo simbol toga svega. Prvi radovi u suvremenoj Bosni i Hercegovini na Bobovcu rađeni su 2002. kada su konzervirani zidovi SG Bobovca, Gornja kapela, te postavljena stolarija na istoj;nadstrešnica je urađena na zaravni ispod „Kule na Visu“ 2003./2004.; Stalna postavka Grobne kapele i interijer 2005.;prilazni put u dužini od 250 metara napravljen je 2008. – iste godine kada je uređen plan razvoja Bobovca za općine Kakanj i Vareš;godine 2010. dovedena je voda u Bobovac koja se pokazala kao potrebita za turiste koji dolaze na mjesto kraljevskog grada. Veći i značajniji radovi osim navedenih nisu rađeni. Nažalost, Bobovac od tada stoji samo kao simbol obilježavanja određenih svetkovina, odnosno blagdana i ništa više. Svakako da bi trebalo ponovno aktualizirati priču oko Bobovca na državnoj razini i ne očekivati samo od Općine Vareš kojoj pripada Bobovac svojim skromnim sredstvima u nekoliko faza dorađivati ili uređivati ovaj srednjovjekovni grad. On je simbol prošlosti čitave srednjovjekovne Bosne na koju svi polažemo pravo. Stoga moramo imati i svi odgovornosti za isto.

Je li danas izražena njegova važnost kroz turističku djelatnost, u smislu promidžbe lokacije kao vrijedne za pozornost turista?

Prije 16 godina, 6. studenoga 2006., Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine nacionalnim spomenikom proglasilo je povijesno područje – srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac, smješten nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, općina Vareš. Najviše je zabilježeno domaćih turista s područja Kaknja, Visokog, Sarajeva, Zenice i Vareša. Zanimljivo je kako baštinu srednjovjekovne Bosne želi vidjeti stanovništvo iz Češke, Poljske, Francuske, Španjolske pa čak i iz Tanzanije, Amerike, Kanade, Australije i Rusije, o čemu govore podatci na službenoj stranici Udruge građana Čuvari bosanske krune Bobovac iz Mijakovića. No, ono na čemu treba raditi jest digitalizacija objavljenih radova kraljevskog grada, uređenje pristupa i infrastrukture pri dolasku na Bobovac te bi se tako moglo očekivati i povećanje broja turista iz čitavog svijeta.

Od 2014. na Bobovcu u vrijeme sezone od svibnja do prosinca postoje turistički vodiči koji mogu turistima temeljito opisati povijest srednjovjekovnog grada. Otprilike za obilazak Bobovca s turističkim vodičem potrebno je oko dva sata temeljna teorijskog upoznavanja kraljevskog grada.

Što za Vas kao Hrvata-katolika, povjesničara predstavlja Bobovac?

Ja sam imao sreću dok sam još studirao povijest u Sarajevu, posjetiti Bobovac u razdoblju kada smo baš učili o istom. To je posebno iskustvo. Kada si u teoriji spoznao veličinu toga grada kroz izvore i literaturu, znaš kroz što je sve prošao u povijesnom kontekstu i onda dođeš na mjesto na kome su se vodile politike koje su obilježile, mogu slobodno reći, događaje na Balkanu. To je poseban osjećaj, posebno iskustvo. Nažalost, nisu svi te sreće. Ne mogu svi studirati povijest i posjećivati Bobovac kako bi spoznali značaj toga grada. No, ono što mogu jest povjesničarima dati slobodu, ali i sredstva u promidžbi srednjovjekovne Bosne. Za mene osobno Bobovac je simbol opstojnosti katoličke vjere koji je prolazio razne turbulentne događaje, isto kao i mi danas. Ipak, Bobovac je još tu, kao i mi. Stoga je na nama koji najviše baštinimo Bobovac da ga očuvamo kao takva i pružimo, odnosno pokažemo svima drugima kako se čuva vlastita povijest.

Izvor: KT

Objavljeno: 31.listopada 2022.