Blagdan svetog Franje Ksaverskog obilježava se 3. prosinca. To je blagdan koji bismo svi mi koji volimo naš popodnevni čaj, trebali dobro zabilježiti. Svjetska najciviliziranija navika duguje veliku zahvalnost Franji Ksaverskom i njegovim isusovačkim misionarima koji su putovali u Japan 1549. godine.

Izvor: Bitno.net

Kako bismo pravilno cijenili ovu priču, koju donosi portal Bitno net, moramo znati da je među Japancima čaj skoro pa sakrament. Ne samo da ga piju, već imaju cijeli ritual i filozofiju posvećenu konzumaciji, razumijevanju i poštivanju čaja: Japanska čajna ceremonija. Vjerojatno bolje nego itko, Japanci razumiju paradoks čaja: za razliku od svih ostalih pića i obroka koje dijelimo, čaj je skromno, a opet vrlo veliko zadovoljstvo.

Jedan od najljepših opisa čaja i kulture koju je stvorio nalazimo u djelu "Historia" isusovačkog svećenika i misionara Joãoa Rodriguesa. On je volio čaj i dosta je pisao o njemu. On i njegovo isusovačko društvo ubrzo su prepoznali da je to prekrasni dio japanske kulture u kojem bi japanski obraćenici mogli u potpunosti uživati jer je to poticalo njihovu vjeru, a nije ju kvarilo.

Rodrigues postaje rječit kada piše o društvenim, duhovnim i zdravstenim koristima čaja. Zabilježio je da poboljšava probavu i otvara um za više pojave. Potiče tihu meditaciju, rustikalnu jednostavnost, estetsku prosudbu, poštovanje prema prirodi i važnost sadašnjeg trenutka. Također, zahtijeva uljudnost, dobar odgoj, umjerenost u djelovanju te čistoću duha.

Jedno kasno jesenje popodne prije nekoliko godina gledao sam obrazovni dokumentarac “Daimyo” – “dvojni način” japanskih feudalnih ratnika-pjesnika. Postoji dio filma u kojem u gotovo potpunoj tišini gledate čovjeka kako obavlja ceremoniju čaja.

Čovjek simbolično pere ruke u maloj zdjeli. Klečeći drži posudu čaja gore iznad glave u zahvalnoj molitvi. Pokloni se. Njegov pratilac pokloni se još niže, naginje se prema njemu. Ispravlja se i popije čaj u jednom činu. Kada završi, pažljivo očisti rub zdjele. Gledao sam to s drugog kraja sobe u potpunom oduševljenju. Bože moj, pomislio sam, ovo izgleda kao misa.

Bilo je previše svojstveno da bi bilo ikakve sumnje. Ako ste ikada vidjeli misu slavljenu na starom latinskom obredu, u njenom izvanrednom obliku. Sličnosti su nevjerojatne! Svaka ceremonija čaja koju sam od tada vidio potvrđuje to s još i više detalja.

Kako može biti tako slično?

Ako dublje uronite u povijest ceremonije čaja, a posebno u povijest čovjeka Sen no Rikyua, čija je filozofija oblikovala ceremoniju čaja u 16. st., počinjete otkrivati neke stvari. Tri (a neki kažu pet) od sedam Sen no Rikyuovih učenika bili su pobožni katolički obraćenici. Također, njegova je žena bila katolkinja i s njom je bio na misi u Kyotu, što je bilo iskustvo koje ga je duboko obilježilo.

Njegovu filozofiju jednostavnosti zena učenici zapadnog misticizma lako bi mogli prepoznati kao kršćansku nenavezanost na svijet.

Foto: Flickr.com/Mauro

Ceremonija čaja bila je nečuveno ravnopravna. Morali su je služiti i biti služene sve klase muškaraca i žena. Osoba je morala vježbati poniznost kako bi mogla pravilno slaviti ceremoniju. Kuće čaja imale su niska vrata tako da je osoba mogla uči samo klečeći, i da makne mač ako ga je nosila. Rikyueva poetska vizija svrhovitog predanja višemu je u nevjerojatnom skladu s kršćanskom teologijom. Zapravo, kasnije je bio izložen gnjevu Toyotomija Hideyoshija, njegova privremenog gospodara (v. daimyo), zato što je održavao neovisnost od Hideyoshijeva utjecaja. Na kraju je Hideyoshi zapovjedio Rikyu 1591. godine da počini obredno samoubojstvo. Šest godina kasnije zapovjedio je mučeništvo za 26 katolika iz Nagasakija.

Misterij se dalje razotkriva: ako bi neki promatrač lutao po japanskom vrtu iz 17. st. i naišao na ceremoniju čaja u jednostavnoj kući čaja, vidio bi događaj u silueti kroz zid od rižina papira. Promatrač ju ne bi mogao razlikovati od posvećivanja na misi zato što je radnja tako slična. I možda već pogađate da su se tijekom progona kršćana koji su slijedili u Japanu, mise potajno služile u kućama čaja. Dijelom i zbog toga, katolička je vjera potajno preživjela u Japanu sljedećih dvjesto godina.

A što s onim karakterističnim japanskim kamenim svjetiljkama koje su središnja točka u mnogim vrtovima čaja? Neki od njih imaju urezanu figuru Djevice Marije i grčki monogram IHS na nevidljivom donjem dijelu koji je ukopan u zemlju. Mnoge lampe su služile kao oznake za grob za prikrivene kršćane, na japanskom “Kakure Kirishitan”.

Do današnjeg dana, oko četiri sata poslije podne, čaj čuva razum poteškoćama izmučenih ljudskih bića širom svijeta koji nestrpljivo čekaju tu tihu uljudnost. No njegovo puno veće dostignuće jest očuvanje katoličanstva u Japanu kroz dvjesto godina progona.

Izvor: Bitno.net

Objavljeno: 03.prosinca 2022.