Godina je 1978., u Argentini se igra Svjetsko nogometno prvenstvo. Joseph Ratzinger, nadbiskup Münchena i Freisinga, kasnije papa Benedikt XVI., u svojoj redovitoj nedjeljnoj emisiji na lokalnom radiju nudi vjernicima i svim ljubiteljima nogometa svoje teološko promišljanje o sportu. Prenosimo u cijelosti članak objavljen na portalu Bitno net.

Foto: Bitno.net

Kada danas (u lipnju 1978. godine, op. ur.) pogledate novine, ili radijski i televizijski program, lako ćete vidjeti da u njima dominira jedna tema: Svjetsko prvenstvo u nogometu. 1970. godine 700 milijuna ljudi gledalo je Svjetsko prvenstvo na televiziji, a ove godine brojka će zasigurno biti još veća.

Nogomet je postao globalni događaj, koji je prešao sve granice i ljude cijeloga svijeta doveo u jedno te isto „mjesto za dušu”, u kojemu su ujedinjeni nadama, brigama, strastima i veseljem. Gotovo da nijedan drugi događaj ne može ostvariti toliko velik utjecaj.

To pokazuje da se nogomet obraća nečemu primarnome u ljudima, i potiče nas da se zapitamo u čemu se nalazi snaga sporta. Pesimist će reći da je to isto kao i u starome Rimu. Masama je najvažnija stvar bila „panem et circenses” – kruha i igara. Hrana i zabava sačinjavaju životni stil dekadentnoga društva, koje ne poznaje nikakav viši cilj.

No čak i ako to uvažite, to nije dovoljno. Onda se moramo zapitati: u čemu je fascinantnost igre da ona može biti podjednako važna poput hrane? Možemo na to odgovoriti osvrćući se na život u starome Rimu, u kojemu su povici za kruhom i igrama doista bili izrazom želje za rajskim životom, za životom sitosti bez truda, životom u kojemu je ostvarena dokolica.

To je to što znači igra: čin koji je doista slobodan – bez cilja i bez potrebe da se uopće čini – istovremeno koristeći i ostvarujući sve osobne snage.

U tome smislu sport postaje jednom vrstom predokusa raja: iskoračivanje iz ropske ozbiljnosti našega svakodnevnoga života i njegovih briga u slobodnu ozbiljnost nečega što ne bi trebalo biti ozbiljno, i prema tome – lijepo je. Na taj način sport nadilazi svakodnevni život. No on ima i drugi karakter, naročito kod djece: on je trening za život. On simbolizira sam život koji se tu događa u slobodnome obliku.

Čini mi se da se fascinantnost nogometa sastoji u činjenici da na vrlo uvjerljiv način on ujedinjuje oba navedena vida.

Nogomet izaziva čovjeka da se disciplinira, i tako u trening postigne kontrolu nad samim sobom. Kontrolom se postiže majstorstvo, a majstorstvom se postiže sloboda.

No on ga uči i discipliniranoj suradnji s drugima. U timskoj igri čovjek uči svoju individualnost staviti u službu cjeline. Sport ujedinjuje ljude u ostvarenju zajedničkoga cilja: uspjeh ili neuspjeh svakoga pojedinca sadržan je u uspjehu ili neuspjehu svakoga.

U konačnici, sport čovjeka uči poštenome natjecanju, u kojemu pravila igre, koja svi međusobno poštuju, povezuju i ujedinjuju suparnike. Sloboda zaigranosti, kada se sve igra kako se treba igrati, ozbiljnost natjecanja, razrješava se u slobodi dovršene utakmice.

Gledajući utakmicu, gledatelj se poistovjećuje s igrom i s igračima. Osjeća se dijelom timske igre i natjecanja, sudjeluje u ozbiljnosti igrača i u njihovoj slobodi djelovanja. Igrači postaju simbolom njegova vlastitoga života, a to vrijedi i obratno. Igrači znaju da gledatelji vide same sebe predstavljene u njima, vide da ih igrači afirmiraju.

Naravno, sve ovo može pokvariti komercijalizam, koji sve gleda kroz prizmu što veće zarade, i pretvara sport u industriju koja može proizvesti nestvaran svijet užasavajućih dimenzija.

No taj iluzorni svijet ne može postojati kada se sport temelji na pozitivnim vrijednostima: kao treniranje za život i kao iskoračivanje iz našega svakodnevnoga života u smjeru našega izgubljenoga raja.

Kako bilo, u oba slučaja to znači pronaći disciplinu za slobodu, istrenirati sebe da poštujemo pravila timskoga rada, natjecanja i samodiscipline. Ako razmislimo o tome, možda možemo naučiti nešto iz sporta što bismo mogli primijeniti na život.

Jer sport čini vidljivima osnovne stvari: čovjek ne živi samo od kruha. Da, materijalni svijet samo je faza koja prethodi istinski čovječnome svijetu, slobodnome svijetu. No ta se sloboda temelji na pravilima, na disciplini timskoga rada i poštenoga natjecanja, neovisna je o izvanjskome uspjehu ili proizvoljnosti, i stoga je istinski slobodna.

Sport kao život. Ako tu metaforu pogledamo u dubljemu smislu, onda nam fenomen svijeta zaluđenoga nogometom može dati više od puke zabave.

Izvor: Bitno.net

Objavljeno: 06.prosinca 2022.