Vatikanski novinar Alessandro Di Bussolo napisao je 23. prosinca 2022. za Vatican News na talijanskom jeziku tekst o Božiću u Sarajevu s mislima na dolazeći Božić u Ukrajini. S njim je razgovarao fra Marinko Pejić, franjevački teolog iz Sarajeva. Cijelovit prijevod teksta nam donosi Informativna katolička agencija.

Žive jaslice na Grbavici, u sarajevskoj četvrti nažalost poznatoj po zločinima bosanskih Srba tijekom opsade 1992. – 1995., koje posjećuju brojni muslimani, koji će ići i na misu na Badnjak, te inicijative za mlade svih vjera, „znakovi su nade u još uvijek podijeljenoj Bosni koja još nije zaliječila ratne traume“, kaže fra Marinko Pejić, franjevački teolog iz Sarajeva. S mislima na Ukrajinu, gdje se „povijest, 30 godina kasnije, nažalost ponavlja“.

Nakon mise na Badnjak, u crkvi franjevačkog samostana Svetog Ante u srcu Sarajeva, u dvorištu crkve slavit će ono malo katolika koji su ostali u gradu nakon posljednjeg strašnog rata, s brojnim gostima muslimanima i pravoslavcima. A zagrijat će se kuhanim vinom koje će pripremiti muslimanski prijatelj fratara Adnan Smajić, vlasnik jedne čajane. „On se sam ponudio i organizirao sve, a da mi ništa nismo tražili, jer mu je radost sudjelovati u našem slavlju” – kaže za Vatikanski radio – Vatican News fra Marinko Pejić, franjevački teolog i organizator susreta za mlade.

Kuhano vino muslimana Adnana za Božićnu noć

Fra Marinko, koji također može slaviti i po istočnom obredu i koji ima mnogo prijatelja u Ukrajini, u ovoj bezinteresnoj dostupnosti svog prijatelja Adnana vidi znak nade, „unatoč svim traumama i nesporazumima koje još uvijek imamo u Sarajevu i u Bosni”. Zabrinut je zbog sve starije i prorijeđene katoličke zajednice u glavnom gradu (prije 30 godina, prije rata, bilo ih je više od 50000, danas ih je manje od 5000), ali se raduje kada vidi toliko „mladih ljudi svih etničkih skupina” koje žele biti zajedno i koje ovu različitost vide kao prednost. Ne kao sudbinu koja se mora prihvatiti ili nešto što treba izdržati, nego kao nešto lijepo, što je dio naše povijesti u pozitivnom smislu”.

Žive jasle na Grbavici, kojima se dive mnogi muslimani

Bit će to i Božić susreta katolika i pravoslavaca, „mnogi od nas će ići na liturgiju njihova Božića“, podsjeća sarajevski franjevac koji je tijekom godina opsade 1992. – 1995. studirao u Rimu. Susretat ćemo muslimane u njihovim domovima i slaviti s njima diveći se živim jaslicama Grbavice, naselja koje je – gledajući iz centra Sarajeva – na drugoj obali rijeke Miljacke, iz kojeg su na Biblioteku-Vijećnicu i na multietničko srce grada pucale Mladićeve i Karadžićeve milicije bosanskih Srba. U kućama koje su napustili bosanski Srbi danas živi mnogo muslimana, koji će zajedno s katolicima jesti božićne kolače ispred franjevačke provincijalne kuće, gdje su postavljene žive jaslice.

Kijev 2022. kao Sarajevo 1992., užas se ponavlja

Ovih blagdanskih dana svi će gledati u Kijev i druge ukrajinske gradove pod ruskim bombardiranjem, opkoljene poput Sarajeva na Božić 1992. „Iste su to dinamike – kaže nam fra Marinko – malo smo naučili, očito. Ljudi pate zbog hladnoće, bez struje i plina, kao ovdje prije trideset godina”. U crkvi Svetog Ante, u franjevačkom srcu grada, kaže, „molimo svaki dan za Ukrajince i za sve one u svijetu koji pate zbog rata“.

Don Tonino Bello: U ruševinama Sarajeva, Isusove kolijevke

I ponovno čita pismo koje je za Božić prije trideset godina napisao časni sluga Božji don Tonino Bello, biskup Molfette koji je kao predsjednik Pax Christi Italia navečer 11. prosinca 1992. predvodio 500 pacifista u opkoljenom Sarajevu. Po povratku u Apuliju, nakon što su više od jednog dana zaustavili granate koje su skoro devet mjeseci padale na mučenički grad, snagom „aktivnog nenasilja“, piše poruku „Buon Natale, Sarajevo!“ („Sretan Božić, Sarajevo!“) koju objavljuje Luce e Vita, tjednik biskupije Molfetta. „Gospodin će ove godine izabrati tvoje ruševine za svoju kolijevku – piše 58-godišnji biskup, već pogođen rakom zbog kojeg umire nepuna četiri mjeseca kasnije – i pravit će ti društvo. I usprkos tome što nad tobom visi još jedan masakr nevinih“. On uspoređuje 500 iz „karavane mira“ s mudracima, koji su pronašli Dijete Isusa kojemu se klanjaju „u ljudima koje smo grlili uzduž ulica. U djeci koja su nam dolazila ususret pružiti ruku i osmijeh nade. U starcima dirnutima našom smjelošću. U mladom vojniku koji je plakao na našem odlasku“. O svemu tome razgovaramo s fra Marinkom Pejićem u ovom intervjuu:

Kakav će ovo biti Božić u Sarajevu, trideset godina nakon prve opsade grada, 1992.? Ima li još znakova te tragedije? Kako stanovnici žive sjećanje?

Sarajevo se nakon 30 godina čini možda neprepoznatljivim, iz ove perspektive nema toliko tragova rata. Velika većina zgrada je obnovljena, nanovo izgrađena, tako da onaj tko nije vidio Sarajevo 90-ih možda ga ne bi prepoznao, jer je to bio gotovo uništen grad. Ali sigurno ima i drugih znakova: nažalost, prošlo je 30 godina, ali mnoge su rane još uvijek otvorene. Pričajući s ljudima, rat je nekako i dalje prisutan, iako se živi sasvim normalno, ide se dalje. No postoji taj znak tragedije, rata: to je trauma koja još nije potpuno zaliječena, to je moj dojam.

Rana koju su možda i slike i ono što se događa u Kijevu, još jednom glavnom gradu koji je sada pod opsadom, ponovno otvorile… Osjećate li tu bliskost i činite li nešto da pomognete Ukrajincima koji sada žive na hladnoći i bez energije?

Mislim da su se rane upravo ponovno otvorile, jer proživljavamo baš te godine kad čujemo što se događa u Ukrajini. Dakako da nas podsjeća na našu situaciju, a patimo jako jer nam je još uvijek vrlo blizu. Manje-više vidimo sve dinamike rata, i ljude koji sada pate na hladnoći, bez struje, bez plina. To je rana koja se ponovno otvara: mi osjećamo taj narod vrlo bliskim sebi. U našoj crkvi Svetog Ante ovdje, umetnuli smo molitvu, svaki dan, za narod Ukrajine i za sve one koji pate u svim ratovima. I svakako se trudimo, koliko je to moguće, pomoći i tim ljudima. Napravili smo nekoliko prikupljanja novca za slanje putem organizacija poput biskupijskog Caritasa. Pokušavamo učiniti ono što je moguće: ovdje u Bosni nema puno ukrajinskih izbjeglica, jer im nije bilo moguće ostati. Država BiH im nije garantirala mogućnost ostanka duže od mjesec dana, ako se ne varam, ali sada se nešto promijenilo. No mnogi od onih koji su tada stigli otišli su u Hrvatsku. Ali osjećamo tu bliskost, ja možda i malo više, također zato što se osjećam vrlo bliskim Ukrajincima, imam mnogo prijatelja iz vremena studija u Rimu, studirao sam s mnogim ukrajinskim svećenicima, a budući da sam biritualan, također sudjelujem pomalo u kršćanstvu istočnog obreda. Još uvijek imam prijatelje u Lavovu u zapadnoj Ukrajini. Pa i ovdje u Bosni postoje autohtone ukrajinske zajednice, koje su ovdje stigle u 19. stoljeću. Osjećamo to, žao nam je i vraća nam sva sjećanja na strašne stvari kroz koje smo prošli.

Sjećanja na tragedije, ali i na radosti, poput dolaska, u noći između 11. i 12. prosinca 1992., „Karavane mira“ koju je predvodio Tonino Bello, biskup Molfette, koji je već bio bolestan od raka, a koji će umrijeti nekoliko mjeseci kasnije…

Sjećam se pitanja koje si je don Tonino Bello postavio 1992. godine, kada je s 500 ljudi iz „Beati i costruttori di pace“ („Blaženi mirotvorci“) ušao u opkoljeno Sarajevo, u onom pismu kojim je najavio svoj posjet gradu, neposredno prije Božića. Zapitao se „gdje se Isus može roditi ove godine, ako ne u Sarajevu, u mjestu tako hladnom, tako pogođenom nasiljem, i smrću?“. Sarajevo je za don Tonina bilo mjesto gdje je bilo najprirodnije da se položi Dijete Isus, a gdje to mjesto danas može biti ako ne na primjer u Kijevu, na mjestu toliko obilježenom patnjom u ovom trenutku? Nažalost, povijest se nekako ponavlja: očito smo malo naučili.

On također kaže, u pismu napisanom po povratku u Italiju: Vidjeli smo Isusa „u ljudima koje smo grlili uzduž ulica. U djeci koja su nam dolazila ususret pružiti ruku i osmijeh nade. U starcima dirnutima našom smjelošću. U mladom vojniku koji je plakao na našem odlasku. U vjerskim poglavarima grada i u građanskim vlastima koji su nas molili da zainteresiramo svijet, ravnodušan, poput grada Betlehema, prema patnjama siromaha…“

Da… Spomenuo bih također još jednog talijanskog svećenika don Renza Scapola koji je bio osnivač udruge Sprofondo. U Sarajevo je stigao 1994. godine, prvi put. Zatim kasnije 1995. godine i ostao 4 godine, da bi vodio ovu udrugu upravo tamo u našem Franjevačkom centru na Grbavici, gdje im je bilo sjedište. Ovo udruženje i danas djeluje u Sarajevu i ostavili su dubok trag. Don Renzo Scapolo (koji je umro u Comu 2017. godine, op.a.) je uistinu oko sebe stvorio pokret volontera, ljudi svih etničkih grupa, koji je bio referentna točka za mnoge Bosance, Talijane, vojnike, pacifiste, ljude različitih pripadnosti koji su dolazili u njegov centar. Oni su i danas ovdje i organiziraju humanitarnu pomoć za siromašne građane Sarajeva. Grad doista ima vrlo duboku i vrlo lijepu uspomenu na ovog svećenika.

Jedan od lijepih i snažnih znakova ovoga Božića su žive jaslice na Grbavici, ispred vaše franjevačke provincijalne kuće, koja je bila sjedište Sprofonda. Možete li nam reći kako je nastala ova tradicija?

Riječ je o manifestaciji pod nazivom „Božić kod franjevaca u Sarajevu“: nekoliko je manifestacija koje se održavaju uoči Božića, a jedna od njih su žive jaslice koje se organiziraju ispred naše provincijalne kuće na Grbavici, i uvijek je mnogo posjećena. Počeli smo to organizirati odmah nakon rata, mislim 1996. i 1997. godine. Organiziraju se žive jaslice, sa životinjama, ljudima u nošnjama, ponudimo ljude kuhanim vinom, božićnim poslasticama, pjevamo zajedno pjesme i to je lijepa stvar u kojoj sudjeluju susjedi koji su također većinom muslimani koji žive okolo, i rado dolaze.

Tamo na Grbavici u ratu su proživljene mnoge tragedije…

Ja tada nisam bio u Sarajevu, ali su mi fratri pričali da je u početku bilo puno više radosti, puno više entuzijazma oko izrade jaslica, jer su ljudi tamo u ratu, na području Grbavice, dosta propatili. Četvrti koja je bila okupirana te je nažalost postala ozloglašena po ratnim zločinima, po užasnim stvarima koje su se događale. Kuća nam je bila gotovo uništena, fratri su je morali napustiti i povući se. Potom, odmah poslije rata, čim se moglo organizirati jaslice, ljudi su to osjećali na poseban način. Bilo je puno više druženja, također zato što smo izlazili iz rata u kojem je nedostajalo svega, hrane, ali i mogućnosti da budemo zajedno, da živimo normalan život. Tako da je u ovim prvim godinama to bilo nešto vrlo osjećajno, vrlo lijepo, vrlo dobro prihvaćeno. I danas, naravno, kada se prave jaslice, ljudi rado dolaze, jer nama je Božić, u našoj tradiciji, vrlo važan. To se na neki način doživljava kao blagdan, slavlje, u kojem svi sudjeluju. Recimo, i mnogi muslimani dolaze u naše crkve na božićnu misu, znatiželjni su, jer osjete ovo blagdansko ozračje i žele sudjelovati. Sjećam se, dok sam bio dijete, da je naša seoska crkva bila puna u božićnoj noći, i s muslimanima, to je bila sasvim normalna stvar za tu svetkovinu.

A događa li se i da vi katolici sudjelujete na blagdanima pravoslavaca i muslimana?

Rado sudjelujemo u Božiću pravoslavaca, idemo u crkvu na njihovu liturgiju. To je vrlo uobičajena stvar. Božić je po nečemu poseban, ali sudjelujemo i u drugim blagdanima, posebno u mjesecu ramazanu, što muslimani duboko osjećaju. To je mjesec u kojem se ljudi također borave zajedno i često odlaze u obitelji na zajedničku večeru. Ukratko, postoji ovo dijeljenje za blagdane, još uvijek je jako živo.

Ima i drugih važnih trenutaka o Božiću u Sarajevu…

Imamo raznih događanja, primjerice redovnice, koje imaju vrtiće, organiziraju, primjerice, programe za djecu, zatim u sjedištu našeg teološkog fakulteta sa studentima uvijek organiziramo božićni domjenak nekoliko dana prije. Uvijek se organizira amaterska kazališna predstava sa studentima i pjesmama. Dođe uvijek puno ljudi, posebno puno mladih, puno studenata svih uzrasta te intelektualaca, na primjer, jer mi te predstave radimo u suradnji sa Narodnim pozorištem Sarajevo, dakle s profesionalnim kostimima… Imamo lijepu zajedničku večer zajedno te niz koncerata, u gotovo svim crkvama. Zatim svakako je vrlo dobro posjećena božićna Misa koju uvijek slavimo u ponoć, posebno zbog prisutnosti ljudi drugih vjera i drugih etničkih skupina. Recimo, ove godine u našoj crkvi ovdje u samostanu Svetoga Ante, naš prijatelj musliman, koji ima čajanu, ponudio nam je kuhano vino, on sve organizira, mi nismo ništa zatražili. No ponudio se, jer mu je zadovoljstvo sudjelovati u ovom događaju. To je lijepa stvar, jer unatoč svemu, svim ranama, svim traumama, svim nesporazumima koji još uvijek postoje, nisu potpuno nestali, postoje, i ti lijepi znakovi… Božića koji još uvijek može donijeti malo radosti, malo jednostavnosti i ljepote. Tijekom noći pjevaju se ove pjesme koje govore o rođenju ovog kralja koji dolazi u siromašno, hladno mjesto kako bi podijelio ovu stvarnost ljudi. Pjesme su to koje su vrlo žive, još uvijek duboko življene: ljudi ih sve znaju napamet i pjevaju. Božić je u Bosni i Sarajevu još uvijek važan i lijep.

Tu je i ovaj lijepi znak susreta s mladima koje i Vi organizirate, uz sudjelovanje mladih muslimana…

Ovdje u samostanu Svetog Ante već godinama imamo susrete za mlade svakog utorka nakon večernje mise. Za njih organiziramo konferenciju na koju pozivamo stručnjake, profesore. Ovi susreti nisu isključivo konfesionalni, nisu namijenjeni samo katolicima, ponuđeni su svima, a teme su također vrlo raznolike, o onome što zanima mlade. Mnogi dolaze i nisu svi vjernici: to su mladi ljudi koji su našli sredinu u kojoj se osjećaju dobro. Zajedno smo, pokušavamo to vrijeme živjeti zajedno, razgovarati o raznim temama, pa i delikatnim, poput onih vezanih za rat i mir. To je pozitivan znak. Proteklih dana smo s ovom skupinom od četrdesetak i najmanje 20 muslimana išli u posjet nekim našim samostanima u kojima se nalaze poznati muzeji, da se upoznamo s poviješću Bosne koju ti samostani iz četrnaestog stoljeća čuvaju na najbolji mogući način. I ovo je lijepa stvar, unatoč tolikim drugim tragovima rata koji još uvijek postoje, jer je bosanskohercegovačko društvo još uvijek prilično podijeljeno. Međutim, ove stvari me čine sretnom, daju mi ​​nadu da još uvijek postoje mladi ljudi svih etničkih skupina koji žele biti zajedno i koji tu različitost vide kao prednost. Ne kao sudbinu koja se mora prihvatiti ili nešto što treba izdržati, nego kao nešto lijepo, što je dio naše povijesti u pozitivnom smislu. To je znak nade, u gradu u kojem je katolička zajednica, nažalost, svedena na možda dva-tri posto stanovništva. Ako znamo da je prije rata u Sarajevu bilo barem 50000 katolika, sada nas je možda 5000, jedva. Ove brojke su pomalo zabrinjavajuće, vidimo da je naša budućnost prilično neizvjesna iz te perspektive te malo toga možemo učiniti. Ali postoje i ovi znakovi nade, lijepi znakovi. Ovdje sam, živim ovdje i želim ostati ovdje s ovim ljudima.

Izvor: KTA

Objavljeno: 24.prosinca 2022.