U homiliji na misnom slavlju svetkovine Bogojavljenja, 6. siječnja slavljenom u Bazilici sv. Petra papa Franjo govorio je o tri „mjesta“ na kojima možemo pronaći i susresti našega Gospodina, a to su nemir pitanjâ, rizik putovanja i klanjanje ispunjeno divljenjem. Vjeru ne možemo zatvoriti u neku osobnu pobožnost ili unutar crkvenih zidova, nego je treba iznositi van, živjeti u neprestanom hodu prema Bogu i prema braći, istaknuo je Papa.

Foto: IKA

Poput zvijezde koja izlazi (usp. Br 24, 17), Isus dolazi prosvijetliti sve narode i osvijetliti noći čovječanstva. Zajedno s mudracima, uzdižući svoj pogled k nebu, i mi se danas pitamo: „Gdje je taj novorođeni?“ (Mt 2, 2), odnosno koje je to mjesto gdje možemo pronaći i susresti našega Gospodina?

Iz iskustva mudraca shvaćamo da je prvo „mjesto“ gdje On voli da ga se traži nemir pitanjâ. Očaravajuća pustolovina tih mudraca s Istoka uči nas da vjera nije plod naših zasluga ili teoretskog razmišljanja, već je Božji dar. Njegova nam milost pomaže da se probudimo iz bezvoljnosti i damo mjesta važnim životnim pitanjima, pitanjima koja nas oslobađaju preuzetnosti da smo ispravni i otvaraju nas onome što nas nadilazi. Kod mudraca je na početku prisutno ovo: nemir onoga koji se propitkuje. Nastanjeni nemirnom čežnjom za beskonačnim, oni motre nebo i dopuštaju se zadiviti sjajem zvijezda, predstavljajući tako napetost prema transcendentnom koje oduhovljava put ljudi svih civilizacija i stalno traženje našeg srca. Ta zvijezda im, naime, u srcu ostavlja pitanje: Gdje je taj novorođeni?

Braćo i sestre, put vjere počinje kad, uz Božju milost, damo mjesta nemiru koji nam ne da oka sklopiti; kad pustimo da nas „salijeću“ pitanja, kad nismo zadovoljni mlitavošću do koje dolazi kad sve činimo iz navike, nego se upuštamo u izazove svakoga dana; kad se prestanemo držati u neutralnom prostoru i odlučimo nastaniti prostore života koji nam stvaraju nelagodu, sačinjene od odnosa s drugima, iznenađenja, neočekivanih događaja, projekata koje treba nastaviti, snova koje treba ostvariti, strahova s kojima se trebamo suočiti, patnji koje nas razdiru. U tim trenucima iz našeg srca nadiru ona nezadrživa pitanja koja nas otvaraju traženju Boga: gdje je za mene sreća? Gdje je puni život kojemu težim? Gdje je ta ljubav koja ne prolazi, koja nema zalaza, koja se ne slama čak ni pred krhkostima, neuspjesima i izdajama? Koje su skrivene prilike unutar mojih kriza i mojih patnji?

Ozračje u kojem svakodnevno živimo nudi „sredstva za smirenje duše“, surogate za smirivanje našeg nemira i gašenje tih pitanja: od konzumerističkih proizvoda do zavodljivosti užitka, od rasprava punih spektakularizacije do idolopoklonstva blagostanja; sve kao da nam govori: ne razmišljaj previše, pusti to, uživaj u životu! Često pokušavamo smjestiti srce u trezor utjehe, ali da su mudraci to učinili, nikada ne bi susreli Gospodina. Bog je, naprotiv, prisutan u našim nemirnim pitanjima.

Drugo mjesto gdje možemo susresti Gospodina jest rizik putovanja. Pitanja, čak i ona duhovna, mogu naime dovesti do frustracije i suhoće ako nas ne usmjere na put, ako ne usmjere gibanje našega srca prema licu Božjem i ljepoti njegove Riječi.

Mudraci se, naime, ne zaustavljaju kako bi promatrali nebo i razmišljali o svjetlosti zvijezda, već se upuštaju u opasno putovanje koje ne predviđa unaprijed sigurne putove i unaprijed zacrtane karte. Žele otkriti tko je židovski kralj, gdje je rođen, gdje ga mogu pronaći. Zato traže Heroda, koji pak saziva vođe naroda i pismoznance koji prekopavaju po Svetom pismu. Mudraci su na putu: većina glagola koji opisuju njihove radnje su glagoli kretanja.

Isto vrijedi i za našu vjeru: bez neprekidnog hoda i stalnog dijaloga s Gospodinom, bez slušanja Riječi, bez ustrajnosti, ona ne može rasti. Poneka predodžba o Bogu i nekoliko molitava koje smiruju savjest nisu dovoljni; potrebno je postati učenicima u nasljedovanju Isusa i njegova evanđelja, razgovarati s njim o svemu u molitvi, tražiti ga u svakodnevnim situacijama i u licima braće. Od Abrahama koji je krenuo na put kroz nepoznatu zemlju do mudraca koji idu za zvijezdom, vjera je putovanje, hodočašće, povijest odlazaka i kretanja iznova. Upamtimo ovo: vjera ne raste ako ostaje statična; ne možemo je zatvoriti u neku osobnu pobožnost ili stisnuti unutar zidova crkava, nego je treba iznositi van, živjeti u neprestanom hodu prema Bogu i prema braći. Zapitajmo se: hodam li prema Gospodaru života kako bi postao Gospodar mojega života? Isuse, tko si ti za mene? Kamo me zoveš da idem, što tražiš od mojega života? Koje izbore me pozivaš da učinim za druge?

Na kraju, nakon nemira pitanja i rizika putovanja, treće mjesto susreta s Gospodinom je klanjanje ispunjeno udivljenjem. Na kraju dugog putovanja i napornog traženja, mudraci ulaze u kuću, „ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se“ (r. 11). To je odlučujuće: naše tjeskobe, naša pitanja, duhovna putovanja i djela vjere moraju se združiti u jedno: klanjanje Gospodinu. Tamo će naći svoje središte i izvor jer se iz toga sve rađa i to je vrhunac svega, jer smisao svega nije doći do osobnog cilja i steći slavu za sebe, nego susresti Boga i prepustiti se zagrljaju njegove ljubavi koja daje temelj našoj nadi, koja nas oslobađa od zla, koja nas otvara ljubavi prema drugima, koja nas čini ljudima sposobnima graditi pravedniji i svijet u kojem će biti više bratstva. Pastoralni rad nema smisla ako Isusa ne stavimo u središte, ako mu se ne klanjamo. Tu učimo stati pred Boga ne toliko da nešto tražimo ili učinimo, nego samo zato da zastanemo u tišini i prepustimo se njegovoj ljubavi, da dopustimo da nas zahvati i preporodi njegovo milosrđe. Poput mudraca, padnimo ničice, predajmo se Bogu u klanjanju ispunjenim divljenjem. Klanjajmo se Bogu, a ne vlastitom „ja“; klanjajmo se Bogu, a ne lažnim idolima koji nas zavode privlačnošću ugleda i moći; klanjajmo se Bogu da ne pokleknemo pred prolaznim stvarima i zavodljivom ali praznom logikom zla.

Izvor: IKA

Objavljeno: 06.siječnja 2023.