Kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, u filijali župe Pribić kraj Jastrebarskog, od roditelja Ivana i Ane r. Blažić. Bio je trinaesto i najmlađe njihovo dijete. Maturirao je 10. lipnja 1939. godine kao pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij teologije upisao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1945. godine. Za svećenika ga je zaredio, 15. srpnja 1945. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac. Službu kapelana vršio je u župi Radoboj u Hrvatskom Zagorju, a potom je dekretom nadbiskupa Stepinca imenovan upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak.

U župu Rakov Potok došao je 12. rujna 1946. Kako je 12. rujna iste godine bio ubijen župnik susjedne župe Sv. Martina pod Okićem, Pavao Bedenik, F. Kuhariću bila je povjerena na upravu i ta župa, kojom je upravljao iz Rakovog Potoka. Samo pukim slučajem izbjegao je 22. veljače 1947. planiranom ubojstvu.

U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, noću je spavao u privatnim kućama, dok se nije nastanio kod obitelji Razum gdje je ostao do 1955. godine. Nakon napada na župnika župe Okićka sv. Marija 1950. godine Lovru Galića, F. Kuharić je i tom župom upravljao oko 2 godine. U jesen 1957. Kuharić je iz župe Sv. Martina pod Okićem premješten u Samobor, najprije u svojstvu subsidijara i upravitelja župe Rude, a nakon umirovljenja samoborskog župnika Stjepana Kolandera, imenovan je za župnika u Samoboru gdje je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa i za naslovnog biskupa od Mete, bulom pape Pavla IV. od 16. veljače 1964. Za biskupa ga je posvetio u zagrebačkoj prvostolnici, 3. svibnja 1964. nadbiskup Franjo Šeper, s pomoćnim zagrebačkim biskupom Josipom Lachom i porečko-pulskim biskupom Dragutinom Nežićem.

Nakon odlaska kardinala Franje Šepera u Rim 20. kolovoza 1969., F. Kuharić je bio imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla VI, od 16. lipnja 1970., imenovan je zagrebačkim nadbiskupom. Od jeseni iste godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije. Na konzistoriju 2. veljače 1983., papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom.

Franjo Kuharić uvijek je ustajao i ustrajao u obrani vjere, prava pojedinca, inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu. Ostajući trajno na načelima vjere kardinal F. Kuharić brani je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je i s krajnjom otvorenošću ustajao na obranu potlačenih, naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi.

U svojem četvrtstoljetnom nadbiskupovanju doživio je uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske, postao je prvi predsjednik prve Hrvatske biskupske konferencije i pripala mu je čast da kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugosti jednoga rimskog prvosvećenika papu Ivana Pavla II., na hrvatskom tlu, prigodom prvog papina dolaska u Hrvatsku.

Zasigurno, poseban dan u životu kardinala Franje Kuharića predstavlja datum 3. listopad 1998. godine kada je papa Ivan Pavao II. na svečanom euharistijskom slavlju u Svetištu Majke Božje Bistričke blaženim proglasio njegovog zareditelja i svjedoka vjere kardinala Alojzija Stepinca.

Kardinal Kuharić preminuo je 11. ožujka 2002. godine u Zagrebu, a na isti dan, deset godina kasnije, pokrenut je postupak za njegovom beatifikacijom.