Na današnji dan 1971. godine u tragičnoj zrakoplovnoj nesreći smrtno je stradao jedan od najvećih hrvatskih pjesnika - Josip Pupačić.

Josip Pupačić sa suprugom Benkom i kćeri Rašeljkom u Londonu. Foto: obiteljska arhiva

Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. – Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.

Ovim, gotovo proročanskim stihovima iz zbirke pjesama “Moj križ svejedno gori”, od svojega zemaljskog života oprostio se glasoviti hrvatski pjesnik Josip Pupačić. Poginuo je na povratku iz Londona, u tragičnoj zrakoplovnoj nesreći, a uz njega smrtno su stradale i supruga Benka, te petogodišnja kći Rašeljka. Uz četiri člana posade, od 76 putnika preživio je samo jedan. Pupačićeva tragična smrt potresla je cijelu Hrvatsku, a posljednji ispraćaj uz nepreglednu povorku prijatelja, znanaca i poštovatelja, te prisutnost velikog broja svećenika, održan je 31. svibnja na groblju u Slimenu, selu nedaleko od Omiša u kojemu je, kao de­veto dijete Ivana Pupačića i njegove druge žene Ive, 19. rujna 1928. godine rođen ovaj veliki hrvatski pjesnik – danas, nažalost, mnogima poznat samo kao jedan od autora s popisa lektire.

Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, Pupačić pohađa klasičnu gimnaziju kod dominikanaca u Bolu na Bra­ču, a već u to mladenačko doba u njegovu se maštu usijeca impresivan pogled s vertikalne brdovite visoravni na more i morski arhipelag s otokom Bračem. Srednju školu zbog ratnih prili­ka nastavlja u Slavonskom Brodu, a potom i u Splitu u Klasičnoj gimnaziji. Njegovi mladenački snovi očituju se u otvorenosti prema prirodi, u promatranju slobodne morske površine i vje­tra koji nad visovima Mosora i Biokova tjera po nebu oblake. Sva ta iskustva Pupačić je pretočio u jednu od najljepših pjesama u povijesti hrvatske književnosti – pjesmu More.

Godine 1948. upisuje studij kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a svojim prvim pjesmama javlja se u zagrebačkom “Student­skom listu”. Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Između prve Pupačićeve zbirke “Kiše pjevaju na jablanima” (1955.) i posljednje, šeste, “Moj križ svejedno gori” (1971.) stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovo pjesništvo uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.

U svojem sjećanju na Josipa Pupačića, njegov nećak Časlav Žaja piše:

Josip Pupačić (ujko Bepica kako smo ga od milja zvali) rođen je kao četrnaesto dijete u majke Ive i šesnaesto dijete u oca Ivana (Ikele) koji se kao udovac s dvoje djece oženio mojom prabakom Ivom. Bilo ih je šesnaest malih Pupačića, a što je čak i za ono vrijeme bila zaista velika, brojna obitelj. Josipa Pupačića nije moguće razumjeti izvan konteksta njegove obitelji, njegova Slimena, njegove Cetine, njegova Zagreba, njegove Domovine jer su ga upravo te neraskidive sveze odredile kao čovjeka i kao pjesnika. Ujko Bepica, kao i svi sinovi uostalom, bio je snažno vezan za svoju majku Ivu, moju dobru prabaku. Prabaka Iva je nakon tragičnog gubitka svog četvrtog sina Josipa (Bepice), njegove žene Benke i njegove kćeri Rašeljke (imala je tada nepunih pet godina, moja mala rodica) prestala plakati, a kada ju je moja majka na dan pogreba u suzama pitala: “Bako moja, odakle ti snaga?” mirno joj je odgovorila: “Seko moja, ovo mene dragi Bog kuša k’o svetog Joba.. Josipa Pupačića upravo je tragičan gubitak trojice braće poveo u eshatološku onostranost tuge i doveo do punine istine o svetosti života, tog nedokučivog dara neizmjerne Božje ljubavi…

Josip Pupačić, nositelj tuge (Tri moja brata – Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas), tražitelj ljubavi (Zaljubljen u ljubav – Volio sam je kao travu i kao jasenje, ko trstiku i kanarinca, ko uspavanku i majčino buđenje), tražitelj iskona (Ne može se rastati od mene – I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati ovu zemlju – žive i mrtve, i zemlju. Bilo bi kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli izvesti iz mene. Ali, čovjek je neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se rastati od sebe), Bogotražitelj (Moj Bog – Našao sam ga i On je našao mene moj Bog koji me voli), tražitelj ljepote u radosti (More – i zagrli me more oko vrata i more i ja i ja s morem zlatom sjedimo skupa na žalu vrh brijega i smijemo se smijemo se moru).

Josip Pupačić, pjesnik lirske slutnje (Moj križ svejedno gori – kojom kobno predskazuje vlastiti kraj u vatri…), završio je svoje ovozemaljsko putovanje i sakrio se u svojoj pjesmi: “Zvijezda da mi je biti, i živjeti kao zvijezda negdje visoko, visoko. Pa da netko za mene brojeći zvijezde kaže: Ono je moja zvijezda. Zvijezda da mi je biti.“

U sjećanje na našeg velikog pjesnika, uz 52. obljetnicu njegove smrti, poklanjamo vam njegove najljepše stihove!

MORE

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru

~

TRI MOJA BRATA

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

~

MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI

Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. – Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. – On gori
Dovikujem ti. – Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete, uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.

~

MOJ BOG
Našao sam ga i On je našao mene
moj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog

i našao sam ga u sebi
jer živi u meni za me
i ja se u njemu radujem

Izvor: Bitno.net
Objavljeno: 23.svibnja 2023.