Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić slavio je, 3. rujna 2023. euharistiju na obljetnicu posvete konkatedrale Sv. Petra Apostola u primorskom crnogorskom gradu Baru.

Foto: Nedjelja

S njim su u zajedništvu bili nadbiskup barski mons. Rroko Gjonlleshaj, nadbiskup barski u miru mons. Zef Gashi te kotorski biskup u miru mons. Ilija Janjić. Koncelebriralo je nekoliko svećenika.

Misa je započela procesijom u katedrali, a nazočne je na početku pozdravio mons. Vukšić, piše nedjelja.ba.

Sjetiti se dobročinitelja

U prigodnoj propovijedi vrhbosanski je nadbiskup posvijestio kako je običaj u Katoličkoj Crkvi, da se liturgijskim slavljem, i ako je moguće na svečan način, u svakoj biskupiji obilježava obljetnica posvete njezine katedrale. To je obrazložio činjenicom kako je to prva od svih crkava u biskupiji i prostor u kojemu biskup predsjeda liturgijskim slavljima.

Podsjetio je kako je u nedjelju 3. rujna 2017. posvećena novoizgrađena konkatedrala Sv. Petra u Baru, čiju izgradnju je ova biskupijska zajednica dugo čekala. „U noj se otada, predvođena svojim biskupom, okuplja katolička zajednica Isusovih vjernika i ponajprije zahvaljuje Božjoj providnosti što im je, za uzor svetosti i zagovornika pred Gospodinom, darovala apostolskoga prvaka Sv. Petra, apostola Isusova nauka, neumornoga propovjednika evanđelja i misionara, hrabroga svjedoka kršćanske ljubavi, graditelja crkvenoga zajedništva i jedinstva, sveca i mučenika svih kršćana u čiji primjer svetosti i vjernosti se rado ugledaju svi plemeniti ljudi, a osobito kršćanski vjernici“, kazao je mons. Vukšić te istaknuo kako vjernička zajednica u Baru moli za svoga sadašnjeg biskupa Rroka i njegova predšasnika Zefa, koji su uložili velik napor da se konkatedrala podigne i posveti. Također je nadbiskupu Zefu čestitao, unaprijed, 25. obljetnicu njegove biskupske službe koju će proslaviti 19. rujna.

Nadbiskup Vukšić istaknuo je kako je ovo prigoda sa zahvalnošću sjetiti se svih dobročinitelja, „jer oni su svojim nesebičnim darovima uvelike omogućili da ovo mjesto molitve bude podignuto na slavu Božju, radi čašćenja svetih članova nebeske Crkve, radi zazivanja milosrđa Božjega za pokojnu braću i sestre te za duhovno dobro putujuće Crkve Kristove“.

Muka proroka

U nastavku je promišljao o misnim čitanjima, to jest odlomku iz Knjige proroka Jeremije, velikoga Božjeg svjedoka. „U tom odlomku čuli smo ukratko opisanu svu prorokovu muku i razočaranje koji su, nakon što je govorio u ime Božje, u njemu nastali zbog tvrdoće uha i srca ljudi kojima je bio poslan, a oni su ga ismijavali do te mjere te je u jednom trenutku odlučio zbog toga posvema se povući i više ne govoriti. Veliko je moralo biti Jeremijino razočaranje iz kojega su, nakon što je propovijedao, izašle riječi: 'A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. (…) Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al' tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više' (Jer 20,7-9). Riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan“, kazao je vrhbosanski nadbiskup i napomenuo kako su to riječi kojima Jeremija opisuju svoje malodušje, kad je u njemu nastala snažna napast, da ne govori više jer uši i srca ljudi nisu željele slušati proroka i zahtjevnu Božju riječ za obraćenjem, nego su se od njih okretale prema onima koji su im povlađivali i čije riječi su im godile.

„Prorok Jeremija, međutim, ipak nije podlegao snažnoj napasti i nije napustio službu već je, kao onaj koji se dao voditi od Gospodina, nastavio nositi muku proroka pa se zato u nastavku čitaju i ove njegove riječi: 'Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma zbog poraza, zbog nezaboravne vječne sramote' (Jer 20,11)“, ustvrdio je te progovorio o apostolu Pavlu koji u drugom čitanju, naspram izazova kojima je bila izložena prva zajednica Isusovih učenika, potiče kršćane grada Rima da prikazuju „svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje“ i da ne budu slični ovomu svijetu, nego da obnavljanjem svoje pameti stalno se preobražavaju kako bi mogli „razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rim 12,1-2).

Nastavljajući istu temu naviještanja Božje riječi i otporȃ, na koje često nailazi njezin navjestitelj, evanđelista Matej pripovijeda zgodu, u kojoj je Isus počeo upućivati svoje učenike kako uskoro treba poći u Jeruzalem, gdje će mnogo pretrpjeti od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, te biti ubijen i treći dan uskrsnuti.

„Stalna je napast, koju su iskusili Jeremija prorok, potom rana zajednica kršćana i apostol Petar, da se prorok umori i da prestane naviještati zahtjevnu Riječ Božju zato što njezin sadržaj često ne biva prihvaćen i primijenjen ili nailazi čak na odbacivanje. I ne radi se jedino o tomu da prorokovi suvremenici ne žele biti poslušni zahtjevnoj Riječi Božjoj, već je i naš unutrašnji čovjek podložan toj napasti i često je njezina žrtva“, naglasio je i posvijestio kako je središnja istina kršćanske vjere „da je Isus raspet na križu i na njemu umro te uskrsnuo treći dan nakon toga“.

„Križ je istovremeno mjesto Isusove patnje i vjernosti. Ali je istina također, da je vrlo važno uočiti kako je Isusov križ više mjesto njegove vjernosti i ljubavi, negoli mjesto njegove muke (…) Izazovi i križevi su različiti. Ponegdje u svijetu još uvijek postoje, nažalost, i fizički progoni ljudi zbog osobnog uvjerenja i vjerskog ispovijedanja. Zbog toga su križevi te braće i sestara teški a napasti velike. Zato molimo Gospodina, da prestane svaka vrsta vanjskoga nasilja nad čovjekovom savješću, slobodom i tijelom. Pored nasilja, postoji i svijet, o kojemu je Isus mnogo puta govorio, koji svojim zamamnostima, bez fizičke sile i mirno, odvlači čovjeka daleko od Božjega zakona“, kazao je, između ostaloga, mons. Vukšić te ponovio Isusove riječi: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“

„…po zagovoru Svetoga Prvaka apostola, zaštitnika ove crkve, neka nas učini slobodnima od samih sebe i svjedocima volje Božje, jer Petar i nama želi puninu milosti i mira od Isusa, Gospodina našega! I poziva nas: „Vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznanje, spoznanjem suzdržljivost, suzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav“ (2 Pt 1,2.5-7)“, rekao je mons. Vukšić na kraju homilije.

Liturgijsko pjevanje animirao je Ekumenski zbor konkatedrale pod vodstvom franjevke s. Teute Spaqi uz pomoć bračnog para Loyko dirigentice Varvare i orguljaša Nikite.

Na kraju mise nazočnima se obratio nadbiskup Gjonlleshaj te zahvalio mons. Vukšiću na svemu što je učinio za Barsku nadbiskupiju. Vjernike, među kojima su bili i poljski turisti, potaknuo je da uvijek zahvaljuju Bogu pa i u poteškoćama s kojima se susreću tijekom života.

Na izgradnju crkve čekalo se 70 godina

Inače, na izgradnju katedrale, koja je posvećena 2017., čekalo se 70 godina. Pričalo se o različitim lokacijama na periferiji, da bi, imajući u vidu značaj Barske nadbiskupije, koja je najstarija vjerska institucija u Crnoj Gori, donesena odluka 9. ožujka 2006. o sadašnjoj lokaciji u središtu Bara.

Gradnja je koštala 3,56 milijuna eura, a najveći među donatorima su bile crkvene organizacije i pojedinci iz Vatikana, Italije, Njemačke i SAD, a umjetničke radionice u Italiji, Albaniji, Njemačkoj i s Kosova odradile su pojedine segmente unutar crkve. Katedrala je građena punih 11 godina, nakon što je još 16. lipnja 2006. postavljen kamen temeljac. Posvećena je 3. rujna 2017., a svečanost je predvodio barski nadbiskup u miru mons. Gashi. Danas je upravitelj ove vjerničke zajednice vlč. Kelmend Spaqi, koji je, prema tradiciji ako biskup slavi misu, za to vrijeme ispovijedao vjernike.

Za kraj dodajmo i to kako je Barska nadbiskupija crkveno upravno područje koje obuhvaća katolike u Crnoj Gori izvan Kotorske biskupije. Prvi put spominje za bizantskoga cara Lava VI. Mudroga (886.–912.); najprije je pripadala Dračkoj, zatim Dubrovačkoj metropoliji, a 1089. postala je nadbiskupijom. Opustošena je za osmanskih osvajanja, ali su i dalje imenovani nadbiskupi i vizitatori. Obnovljena je na zahtjev crnogorskoga knjaza Nikole 1886. Nadbiskupija ima između 14 000 i 18 000 žitelja, zavisno od razdoblja godine, a većinu od 90% vjernika čine Albanci.

Foto: Nedjelja
Objavljeno: 04.rujna 2023.