Svečano Euharistijsko slavlje, u srijedu 27. rujna 2023. u crkvi sv. Vinka Paulskog u Sarajevu, je predvodio dekan Franjevačke teologije u Sarajevu fra Josip Jozić
Izvor: KTA
Svečanim Euharistijskim slavljem, koje je u večernjim satima u srijedu, 27. rujna 2023. u crkvi sv. Vinka Paulskog u Sarajevu predvodio dekan Franjevačke teologije u Sarajevu fra Josip Jozić, sestre Milosrdnice Provincije Majke Divne proslavile su utemeljitelja svoje Družbe i nebeskog zaštitnika svoje samostanske crkve u okviru zdanja izgrađenog 1883. godine u glavnoj sarajevskoj ulici, piše Katolička tiskovna agencija.
U koncelebraciji su bila desetorica svećenika. Na Misnom slavlju sudjelovale su sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskog iz sve tri sarajevske zajednice predvođene provincijalnom poglavaricom s. M. Vinkom Bilješko i njezinom zamjenicom, domaćom kućnom poglavaricom s. M. Margaretom Brnada. Pridružile su im se redovnice drugih zajednica u glavnom gradu BiH i vjernici koji rado dođu u ovu crkvu u kojoj se posebno štuje Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Svečano misno slavlje prenosila je RM BiH.
Uvodeći u Misno slavlje fra Josip je čestitao sestrama patron i tridesetu obljetnicu ulaska u njihovo oduzeto samostansko zdanja ratne 1993. godine te 25. obljetnicu samostanske crkve sv. Vinka koja je početkom ratnih stradanja u opkoljenom Sarajevu 1992. godine teško stradala od srpskih granata nakon što je s više projektila izravno pogođen krov te uništena cijela unutrašnjost.
Tijekom Misnog slavlja liturgijsko pjevanje animirao je katedralni župni zbor pod ravnanjem sestre Milosrdnice Petronile Koavčević i uz orguljsku pratnju mladog gospodina Valentina Martića. Sestre Milosrdnice i jedna postulatnica su pročitale čitanje i molitvu vjernika, a profesor vlč. Josip Knežević navijestio je evanđeoski misni odlomak.
U prigodnoj propovijedi pod naslovom „Milosrđe – Božja logika, osjećaj za dobro i biti zadovoljan životom“, fra Josip se obratio sestrama Milosrdnicama te podsjetio „da časte sv. Vinka Paulskoga, čovjeka obraćenika s kraja renesansnoga doba i utemeljitelja među ostalima i vaše kongregacije milosrdnih sestara“.
„Znamo da je njegov životni moto nakon bogatog iskustva u svijetu ondašnjega vremena glasio 'ljubav je djelo'. Time je praktično dokinuta svaka teorija o ljubavi, jer ljubav je konkretno djelo. U Vinkovom slučaju konkretno djelo bilo je zauzimanje za siromašne, pa i putem administrativnog poslovanja s velikanima onoga vremena, samo da se pomogne siromašnima. Možda riječ 'milost' i 'milosrđe' ne razumiju oni koji imaju sve i kojima ništa ne treba, dok oni koji nemaju ništa, koji su uistinu oslonjeni na tuđu pomoć, osjećaju što je djelatna ljubav Boga koji preko svojih glasnika i glasnica, misionara i misionarki iskazuje svoju dobrotu u potrebi. Sv. Vinko je mali podsjetnik svima nama kojima ništa u životu ne fali, da ipak ovisimo od djelatne Božje ljubavi. Samo, ponekad tu ljubav ne vidimo, jer sve zemaljsko imamo. No, evanđelje svojim impulsima daje nam pomalo naslutiti kojim putem doći do Božjeg milosrđa“, kazao je dekan Jozić.
Napomenuvši da u tekstovima Svetog pisma Novog zavjeta postoje određena mjesta koja se ne mogu baš ljudskom logikom slijediti poput Isusovih riječi da će biti uzvišeni oni koji se ponizuju a poniženi oni koji se uzvisuju ili da se okrene drugi obraz ili da se ne opiru zlome nego da čine dobro, dekan Jozić je rekao da među takve paradoksalne zbilje, zbilje koje se ne mogu čistom logikom razumjeti, spada prema Pismu i milosrđe.
„Milosrđe se ne ravna prema pravilima ovoga svijeta niti prema ljudskoj logici. Pravednost se možda ravna prema pravilima ovoga svijeta, jer svi su ljudi osjetljivi na nepravdu i svi teže tome da im se pravedno pristupa i pravednost čini... Našao sam na jednom mjestu jednu lijepu sliku koja mi je pomogla da barem malo pokušam shvatiti što je milosrđe. Ono je uspoređeno s jednom posudom koja se prelijeva vodom. Naime, kada je posuda do vrha puna, to bi bila pravednost, jer se radi o jednakosti količine vode i veličine posude. Ako u posudi nedostaje vode, onda bi to bila nepravednost, pa ovisno od toga koliko vode nedostaje, tolika bi bila i nepravednost. Ali milosrđe je posuda koja se prelijeva. Zanimljiva mi je misao o tome da je posuda uvijek puna, prelijevala se onda danima i noćima, što govori zapravo o ovome: kada se milosrđe događa, onda je pravednost uvijek savršena. Ne može se prelijevati napola prazna posuda, prelijevati se može samo puna, i to uvijek puna posuda. To je slika i za Božju ljubav prema nama, ali i poziv na milosrdno djelovanje i u današnjem svijetu. Milosrđe se prelijeva, ne ravna se prema ljudskim zahtjevima i očekivanjima, jer ljudski bi bilo zatvoriti vodu kada se posuda prelijeva“, poručio je fra Josip.
„Svi smo mi pozvani na milosrđe, ali ono očito pomalo od nas traži da se odreknemo one posvemašnje ljudske logike, logike u kojoj vrijedi samo osiguran i situiran čovjek, čovjek kojem ništa ne fali, čovjek čija je 'posuda života' do vrha ispunjena i koja se stalno puni potrebama, željama, osobnim planovima i užicima... Izgleda da nas i današnje evanđelje sa slikom slanja učenika u svijet poziva na milosrđe. Isus traži od učenika da se ne osvrću na poteškoće među ljudima, nego da idu u svijet i naviještaju milosrdnog Oca, da čine dobro i budu osjetljivi za dobro te da budu zadovoljni onim što imaju. Čini se da i danas ljude u milosrđu guši uspoređivanje s drugima, neprihvaćanje dobra i nezadovoljstvo s vlastitim životom. Danas su ljudi navikli da sve što čine uspoređuju s drugim ljudima, kao da paze da se posuda ne prelije i ne prijeđe u milosrđe: ako se odlučujem za nešto, gledam i kopiram kod drugih, ako hoću nešto učiniti, mjerim to prema djelima drugih, ako hoću pomoći, gledam koliko su drugi pomogli, ako i žrtvu činim, mjerim je prema drugima, pa i u onom negativnom smislu uspoređivanje s drugima je uvijek loše, jer u opasnosti smo da kažemo: 'kad može on, mogu i ja'. Danas postajemo neosjetljivi i za dobro koje netko čini. Ponekad očita dobra drugih ljudi ne priznajemo, o dobrim i milosrdnim djelima šutimo, jer ih ne podnosimo, dok zla rado iznosimo u javnost i o njima govorimo“, kazao je dekan Jozić.
„Danas smo kao ljudi postali i nezadovoljni svime što imamo. Uvijek je čovjeku malo, uvijek više traži, uvijek čezne da više vrijedi, da više ima, da se više istakne a malo pazi na one talente koje mu je Gospod dao i na onaj poziv i ono slanje na koje ga je uputio. Sve je to ljudska logika i ljudska pravda i uvijek će je biti, ali pozvani smo na milosrđe, na prelijevanje posude tamo gdje nam ne zna desnica što radi ljevica, tamo gdje u anonimnosti činimo puno posla, tamo gdje nas nitko ne može pohvaliti pa i tamo gdje neobjašnjivo moram trpjeti uvrede i neprihvaćanja, boli i ljudske osvete. Neka nas Gospodin osposobi za logiku svoga kraljevstva, pa i onda kada ostanemo zakinuti za onu zemaljsku pravednost: pravednost koja se hvali puninom ili veličinom svoga zemaljskoga, ljudskoga, ali posve ljudskoga života bez milosrđa“, kazao je fra Josip u svojoj propovijedi.
Riječi zahvale svim okupljenima u ime sestara Milosrdnica uputio je briješćanski župnik i glavni urednik Katoličkog tjednika vlč. Josip Vajdner koji je redoviti slavitelj Svete mise kroz tjedan u crkvi sv. Vinka. Posebno je zahvalio dekanu fra Josipu za predvođenje Misnog slavlje i za propovijed u kojoj je govorio o Bogu ljubavi. Iz propovijedi je izvukao misao sv. Vinka da je ljubav djelo. „Tu ljubav sestre Milosrdnice svjedoče u Sarajevu više od 150 godina“, kazao je vlč. Josip.
Nakon Svete mise sestre Milosrdnice pozvao su sve sudionike Misnog slavlja na zajedničku zakusku i druženje u okviru njihova zdanja.
Sestre milosrdnice došle su u Bosnu i Hercegovinu davne 1871. godine. Samostan i crkva sv. Vinka izgrađeni su 1883. i od tada do II. svjetskog rata sestre su bile nositeljice katolicizma i školstva razvivši široko polje rada. Dolaskom komunističke vlasti, sva sestarska djelatnost biva nasilno prekinuta 'Uredbom' iz 1945. godine kojom se ukidaju sve privatne škole na području BiH. Sredinom 1949. godine sestre su morale iseliti iz svih svojih samostana.
Ratne 1992. godine sestre milosrdnice uspjele su od nadležnih vlasti dobiti natrag na upravljanje oduzeti samostan sv. Vinka u Sarajevu. Godine 1993. godine u prostorijama samostana Caritas Vrhbosanske nadbiskupije otvara zdravstvenu skrb (ljekarna, ambulanta primarne zaštite i nekoliko specijalističkih ambulanti), a kasnije i pučku kuhinju, a sestre Milosrdnice bile su uključene u rad ove ustanove. Vrhovna uprava Družbe sestara milosrdnica odobrila je, 1. srpnja 1996 osnivanje nove sestarske zajednice pod nazivom “Samostan sv. Vinka” u Sarajevu, u ulici Maršala Tita 44, s ciljem “da se po svim sestrama širi slava Božja po Vinkovom milosrdničkom služenju Bogu i bližnjima, pogotovo siromasima”
Izvor: KTA
Objavljeno: 28.rujna 2023.
