Povodom obljetnice smrti fra Luje Zloušića, dugogodišnjeg profesora, odgojitelja i ravnatelja Franjevačke klasične gimnazije u Visokom te obnovitelja svetišta Gospe Olovske, u Olovu će se u srijedu, 25. listopada održati „Fra Lujin dan“
Povodom obljetnice smrti fra Luje Zloušića (Vareš, 1895. – Visoko, 1969.), dugogodišnjeg profesora, odgojitelja i ravnatelja Franjevačke klasične gimnazije u Visokom te obnovitelja svetišta Gospe Olovske, u Olovu će se u srijedu, 25. listopada 2023. održati „Fra Lujin dan“.
Program započinje u 16 sati, a svetu misu u 18 sati predvodit će fra Petar Matanović, franjevac iz samostana u Dubravama kod Brčkog.
U nastavku prenosimo nekoliko informacija o životu i djelovanju fra Luje Zloušića iz teksta fra Ivana Nujića, koji je izgovorio u Olovu 25. listopada 2019. u povodu 50. obljetnice njegove smrti, a koje su objavljene na mrežnoj stranici Franjevačke teologije u Sarajevu:
Fra Lujo Zloušić, krsnim imenom Ivan, rodio se u Varešu 8. prosinca 1895. godine. Od 1906. do 1915. pohađao je Franjevačku gimnaziju u Visokom. Stalno odličan i izvrsna vladanja, bio je pročelnik Marijine kongregacije i urednik đačkog lista Cvijet. Godine 1911, nakon 5. razreda gimnazije, odnosno današnjega prvoga, stupio je u novicijat u Gučoj Gori i uzeo redovničko ime: fra Ljudevit. Bogosloviju je studirao u Sarajevu od 1915. do 1918., a u jednom mandatu je bio pročelnik bogoslovskog Zbora Jukić. Mladu misu je proslavio u Varešu, 16. lipnja 1918.
Iste te 1918. godine, poslan je na studij matematike i fizike u Beč, ali se zbog propasti Monarhije ubrzo prebacio u Zagreb, i ondje 1922. diplomirao matematiku i fiziku. Iste godine postavljen je za profesora matematike i fizike u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i tu je službu obavljao sljedećih 47 godina, sve do svoje smrti na današnji dan, 25. listopada 1969., oko dva popodne. Fra Lujin sprovod, upriličen 27. listopada 1969. u Visokom, bio je veličanstven. Osim velikog broja svećenika, a među njima su bili crkveni i redovnički poglavari, ispratili su ga brojni katolici i velik broj muslimana. Fra Lujo je samo privremeno počivao u visočkom groblju. Njegovo je tijelo 1971. preneseno u olovsku crkvu, koju je s velikom ljubavlju sagradio.
Osim što je 47 godina predavao matematiku i fiziku te davao instrukcije ne samo našim učenicima nego i mnogim drugim učenicima, studentima i građanima Zenice, Kaknja, Ilijaša, Vareša i drugih mjesta u okolici, bio je prefekt sjemeništaraca (1924-1930), meštar klerika (1930-1937; 1955-1959), ravnatelj Gimnazije (1937-1946), definitor Provincije (1937-1939) i zamjenik provincijala (1942-1945; 1961-1964; 1964-1967). Gledano iz perspektive đaka fra Lujo je bio profesor koji je dobro poznavao svoje predmete i jednostavno ih izlagao. U ocjenjivanju nije bio strog, radije je bio blag. Odnos đaka prema fra Luji nije nikad bio inspiriran strahom, nego istinskim poštovanjem. Među đacima nije bio stražar ni sudac, već otac koji je tu da uvijek pomogne. U njegovu odgoju i nastupima bila je vidljiva ljubav. Oduševljenje za svećeničko i redovničko zvanje nenametljivo je prenosio na svoje đake. Odgajao je svojom osobom i svojim primjerom: živa vjera, sasvim istinit, pravedan, ponizan, prožet idealima – to je bila tajna njegova odgojiteljskog uspjeha.
Od 1929. pa do smrti 1969., punih četrdeset godina, on je bio glavni akter u obnovi i oživljavanju Olovskog svetišta. Ako uzmemo u obzir sve spomenute njegove obveze u Visokom i u Provinciji, onda bez poteškoće možemo shvatiti odakle je fra Lujo crpio snagu za obnovu Gospina svetišta u Olovu. Na prvom mjestu bila je to duboka pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i Olovskom svetištu koji su se u njegovoj duši nastanili vjerojatno još dok je kao dijete s hodočasnicima iz Vareša dolazio u Olovo na Veliku Gospu. Kroz obiteljski i franjevački odgoj i izobrazbu fra Lujo je shvatio važnost Gospina Olovskog svetišta, u kojemu su, Božjom milošću i zagovorom Bogorodice, nebrojeni hodočasnici stoljećima nalazili duhovnu utjehu i hranu, jačali svoju vjeru, osjećali kršćansko zajedništvo i bogatstvo susreta s drugim zavičajnim mikrokulturama unutar istog naroda i mjesne Crkve. Fra Lujo je na svoj način postao simbolom ovoga Svetišta, a ono vidljivim znakom njegove ljubavi i zahvalnosti prema Isusu i Mariji za milosti i čudesa koja je tu činila izmučenom narodu u teškim vremenima. Fra Slavko Topić tomu dodaje: „Olovo je njegova žarka molitva i njegova pokora za Crkvu i Provinciju, za njezina tri odgojna zavoda, ujedno njegove tri ljubavi: sjemenište, bogosloviju i novicijat. Vodila ga je i želja da to Svetište oživi te da i nama danas bude duhovna snaga za život. U tom smislu Olovo je osjećao kao svoj osobni poziv: Olovo je njegov zavjet.“
U Visočkom nekrologiju, u bilješci o fra Lujinoj smrti napisao je fra Šimo Šimić na latinskom: „U našem samostanu pobožno je usnuo p. o. Ljudevit Zloušić. Rođen je u Varešu na svetkovinu Bezgrešne Djevice, g. 1895., pa je tijekom cijeloga života odlično svjedočio o svojoj ljubavi prema Božjoj Majci. Iznad ruševina drevnog Olovskog svetišta na nebo uznesene Djevice on je, među inovjercima, podigao kamenu crkvu, ali je djelima junačke revnosti i svojim Bogu i ljudima dragim životom, nadgradio na nju sebe kao živi kamen.“
Izvor: KTA
Objavljeno: 22.litsopada 2023.
