Na Misijsku nedjelju, 22. listopada, u župi Sv. Josipa Rankovići kod Novoga Travnika, na lokaciji Rije, obilježena je obljetnica partizanskog zločina nad hrvatskim civilima i vojnicima iz Drugog svjetskog rata.

Foto: centralna.ba

Od župne crkve u Rankovićima do Rija predmoljena je pobožnost Križnog puta, koju je, sve do mjesta gdje je slavljena euharistija, predvodio gučogorski arhiđakon i profesor na sarajevskom KBF-u, mons. Pavo Jurišić. Nakon čega je kupreški župnik dr. Tomislav Mlakić predvodio svetu misu na kojoj su koncelebrirali domaći župnik vlč. Miljenko Džalto, mons. Jurišić i župnik novotravničke župe Presvetog Trojstva don Ante Ledić, piše portal Nedjelja.

Uvodeći u miso slavlje vlč. Mlakić postavio je vjerničkom puku pitanje: Što nas to okuplja svake godine koncem listopada ovdje u Rijama (?), te odmah podsjetio kako mramorna ploča na Rijama svjedoči kako je ovo mjesto partizanskih zločina počinjenih krajem Drugog svjetskog rata.

Nitko nije (a i neće…) odgovarati za zlo!

„Ovdje su pobijeni i u jame bačeni hrvatski vojnici, civili a mnogi od njih dovezeni su iz travničke bolnice – među smaknutima su bili i brojni travnički muslimani. Među pobijenima su i mnogi Kuprešaci, a bit ću malo i osoban: po pričanju svjedoka koji su preživjeli ovaj zločin, ovdje negdje su i kosti moga dida i njegove braće. O ovom zločinu se tiho šaputalo po hrvatskim kućama i molilo za pobijene, a partizani su taj dan slavili kao dan oslobođenja Travnika. Nitko za ovaj zločin nije odgovarao kao što nitko nije i neće odgovarati za tolike zločine i zla počinjenja nad Hrvatima Središnje Bosne“, naglasio je propovjednik, dometnuvši kako je ovaj tragični događaj nažalost obojeni s neukusno mnogo ideologije – i to u vrijeme skraja 1944., ali i početkom 90-tih.

„Bude mi žao da se i u jednoj i u drugoj priči spominju pobijeni. Svaki put kada ih spominjemo u kontekstu kojemu za cilj nije istina, svaki put im kosti prevrćemo po ovim srednje-bosanskim jamama. Oni zaslužuju neusporedivo više – zaslužuju istinu, njihove obitelji zaslužuju znati gdje su im kosti najbližih – ako nam vodilja nije istina, bolje da im u grobove ne diramo“, posvijestio je te, kazavši kako se danas moli za pobijene te zapitao: Imamo li hrabrosti moliti i za ubojice?

Duša se grči, ali…

„I među ubojicama su bili mnogi naši – ako ćemo koristiti matricu mi i oni. Isus je s križa molio za one koji su ga raspinjali pa i mi danas, koliko god nam se duša grčila na tu pomisao, molimo i za one koji su ova zlodjela i naredili i počinili. Čitajući malo o ovom događaju naiđoh na inspirativnu priču o Eduardu Buniću koji je zapovijedao obranom Travnika te godine i odbio se povući i predati partizanima. Ma, siguran sam da ništa nije slučajno pa nije ni slučajno da je baš ovih dana obljetnica smaknuća Ivice Stojaka, zapovjednika Travnika iz 90-tih. Povijest se na ovim prostorima ne prestaje ponavljati i poigravati s ljudima i njihovim sudbinama. Neka mrtvi počivaju u miru i neka milosrdni Bog bude sudac svima onima koji su ovaj zločin zapovjedili, počinili, prikrivali i danas prikrivaju“, potaknuo je vlč. Mlakić.

Nakon svete mise za sve misare domjenka i druženje na Glavici organizirali su KSD Glavica i mladi župe Sveto Josipa Rankovići.

Podsjetimo kako se od demokratskih promjena tijekom 1990-ih, krajem listopada u župi Rankovići kod Novog Travnika slavi misa i moli opijelo za ubijene i u jamu bačene vojnike i civile na lokaciji Rije, koji su ubijeni između 23. i 25. listopada 1944. za vrijeme partizanskog zauzimanja Travnika.

Travnik – najveće hrvatsko stratište

O zločinu u Rijama iznad sela Rankovići za vrijeme komunističke Jugoslavije, kao i o mnogim drugim partizanskim zločinima u gradu i travničkoj okolici, nije se smjelo govoriti. Zarobljenici su bili pripadnici HOS-a, ali i civili, ne samo iz Rankovića, nego i iz cijele Središnje Bosne, neki čak iz Hrvatske.

Prema Izvješću o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske, koja je djelovala od 1991. do 2002., ukupan broj vojnika, ranjenika i civila likvidiranih nakon osvajanja Travnika u listopadu 1944., ostaje nepoznat. Ipak, s obzirom na broj stanovnika tadašnje općine i kotara Travnik, zasigurno je riječ o vrlo visokom udjelu u ukupnu broju hrvatskih ratnih i poratnih žrtava na području Bosne i Hercegovine.

Spominje se brojka između 2 000 i 3 000 mrtvih te povjesničari slobodno mogu ustvrditi kako je Travnik u Drugom svjetskom ratu bio najveće hrvatsko stratište u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, dok se za negativno prvo mjesto u BiH nadmeće sa „stolačkim holokaustom“ gdje je pobijeno nekoliko tisuća ljudi.

Izvor: Nedjelja
Objavljeno: 23.listopada 2023.