U povodu tužne 30. godišnjice ubojstva fojničkog gvardijana fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića, u ponedjeljak 13. studenog 2023. u samostanskoj i župnoj crkvi Duha Svetoga u Fojnici, Svetu misu predvodio je nadbiskup Vukšić

Izvor: fra Mario Katušić

U povodu tužne 30. godišnjice ubojstva fojničkog gvardijana fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića, u ponedjeljak 13. studenog 2023. u samostanskoj i župnoj crkvi Duha Svetoga u Fojnici, pedesetak kilometara zapadno od Sarajeva, Svetu misu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić. Crkvu su ispunili brojni vjernici među kojima brat, sestra i ostala rodbina ubijenog fra Nikice, koji je rođen 1957. godine u obližnjem mjestu Gojevići, te sestra i rodbina ubijenog fra Leona (Mato) rođenog 1937. godine u Fojnici, piše KTA

Ceremonijama je ravnao župnik i gvardijan župe sv. Ante Padovanskog iz Beograda fra Ilija Alandžak, a liturgijsko pjevanje animirao je župni zbor pod ravnanjem Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije s. Kata Mlakić.

Pozdrav nadbiskupu Vukšiću, članovima Uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene, kreševskom dekanu fra Josipu Tomasu i svim okupljenim svećenicima, kojih je bilo oko 40, redovnicama i svim vjernicima uputio je župnik i gvardijan drevnog fojničkog samostana fra Mario Katušić. „Pozdravljam obitelji naših fratara koji su danas s nama ovdje. Pozdravljam sestru Krunoslavu Beblek i sestru Anitu Dramac koje su svjedokinje ovoga događaja. Biskupe, hvala vam što ste danas u Fojnici, na ovaj važan dan za sve stanovnike ovoga maloga gradića.

Danas se sjećamo tužnoga događaja iz 1993. godine, kada su naši fratri nenaoružani ubijeni na vratima samostana. Ovo jest tužno sjećanje na događaj, ali i poticaj da se takvo nešto više nikada ne ponovi u našoj zemlji ili bilo gdje na svijetu. Naše sjećanje nije poziv na mržnju nego poziv na molitvu za mir u cijelome svijetu“, kazao je gvardijan fra Mario.

Nakon pročitanog misnog čitanja iz Knjige Mudrosti, koja započinje riječima „Ljubite pravednost!“, i naviještenog odlomka iz Lukina evanđelja, u kojem Isus poziva na opraštanje, nadbiskup Vukšić je uputio propovijed pod naslovom „Oproštenje je snaga Božja, a sjećanje zakon povijesti“.

„Kao zajednica Isusovih vjernika, koja se moli milosrdnom Gospodinu i ponizno traži Božji blagoslov da bi mogla ustrajati na putu svjedočenja dobrote i ljubavi prema svim ljudima, ovim Euharistijskim slavljem u crkvi Duha Svetoga i pod njegovim vodstvom sjećamo se svoje pokojne braće fra Nikice i fra Leona, dvojice svjedoka kršćanske vjere, koji su u ovom samostanu ubijeni prije 30 godina. Dok molimo, zahvaljujemo dragom Bogu što ih je, osobito u ona tragična vremena, blagoslovio snagom povjerenja u Božju providnost, obiljem vjernosti i kršćanske hrabrosti da ustraju u vlastitom redovničkom i svećeničkom pozivu kao duhovni pastiri braće i sestara, kojima ih je Crkva poslala. Molimo i sa željom da ih dragi Bog nagradi vječnim životom. Da obojici otvori vrata raja riječima: Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga! (Mt 25,21)“, kazao je nadbiskup Tomo.

Nakon što je podsjetio na Isusove riječi: „Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: 'Žao mi je!', oprosti mu“ (Lk 17,3-4), nadbiskup Vukšić je rekao: „Oprostiti drugomu i nikomu ne nanositi bilo koju vrstu nasilja jedan je od temelja kršćanskoga nauka iz praktičnoga morala i osnovno pravilo za konkretan život kršćanskoga vjernika. A glede odnosa oprosta i sjećanja, korisno je, upravo na ovu godišnjicu, sjetiti se riječi pape Ivana Pavla II., koje je namjeravao izreći u sarajevskoj katedrali 1994. godine. Danas u Fojnici mi te riječi posuđujemo i izgovaramo kao svoje u vjeri da nam se oba naša brata s nebesa u tomu rado pridružuju i zajedno s nama poručuju: 'Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim… .' Ovim riječima dodirnuli smo ključno pitanje. Sam Krist nas je na nj upozorio, kada je, umirući na križu, rekao glede svojih ubojica: 'Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine' (Lk 23,34). (…) Danas želimo moliti (…): 'opraštamo i tražimo oproštenje' (…). Bez takvog stava, teško je graditi mir. Nizanje 'krivnji' i 'kazna' neće se nikada okončati, ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i naroda“, podsjetio je pastir Crkve vrhbosanske na riječi svetog pape Ivana Pavla II. izgovorene tijekom propovijedi u Castel Gandolfu 8. rujna 1994., a predviđena za Euharistijsko slavlje u Sarajevu.

„Progoni svjedoka Kristovih traju od početka do naših dana. U tom nizu su također fra Nikica i fra Leon, koji su se pridružili brojnim sličnim svjedocima iz prošlosti svoje franjevačke provincije, drugih svećenika naših biskupija, braće redovnika, sestara redovnica i tolikih drugih Kristovih vjernika laika koji su trpjeli zbog svoje vjere, a mnogi i svoje živote za nju položili. Vjerujemo i nadamo se da su to činili iz ljubavi prema Bogu i ljudima i protiv svakoga oblika mržnje. Davno je rečeno da je narod, koji ne poštuje svoje velikane, sam sebe unaprijed osudio da ostane mali narod. A mogli bismo tu misao primijeniti i na Crkvu. Stoga, naspram takvoj napasti, okupljeni na dan svjedočke smrti svoje pokojne braće, pridružujemo se Crkvi koja poštuje svoje velikane i zahvaljujemo Bogu za njihove primjere dobrih pastira, koji su svoje živote položili služeći duhovnom stadu (usp. Iv 10,15). Ljudi u Crkvi posebno se nadahnjuju na primjerima svetaca. I znademo da se njihov život najprije ispituje ozbiljnim istraživanjem, a moguća svetost potom dokazuje u zahtjevnim crkvenim postupcima. Znademo također da to rade živi članovi Crkve, vođeni jedino razlozima vjere i ponizno. I ne vidim da išta priječi da se, pod tim vidom i na takav način, također u primjeru fojničke Dvojice, krene putom ozbiljnog istraživanja, istinoljubivo i s dubokim povjerenjem u Božju providnost čiju volju unaprijed prihvaćamo“, rekao je na kraju propovijedi nadbiskup Vukšić.

Na kraju Svete mise nadbiskup Vukšić predmolio je molitvu (opijelo) za pokojne fra Nikicu i fra Leona na mjestu njihova ubojstva na ulazu u franjevački samostan u Fojnici.

Na mrežnoj stranici Franjevačke provincije Bosne Srebrene objavljen je kratki životopis ubijenih franjevaca i zapis samostanskog kroničara o njihovu ubojstvu:

Fra Nikica Miličević (18. IX. 1957. ‒ 13. XI. 1993.)

Nikica Miličević rođen je 18. rujna 1957. u selu Gojevići, općina Fojnica, u katoličkoj obitelji sa šestero djece. Otac Mato je radio u šumarstvu i drvnoj industriji u Fojnici, a majka Luca, rođ. Oroz, bavila se, kao i većina tadašnjih udanih žena, odgojem djece i kućanskim poslovima te radom u vrtu i brigom oko stoke. Još kao dječak Nikica je pokazivao oštroumnost, brzinu u komuniciranju i spremnost na humor u svakoj prigodnoj situaciji. Nakon završene osnove škole i neuspješnog pokušaja da ode u vojsku, u jesen 1972. odlazi u sjemenište, gdje je bio dobar učenik, ali i veoma dobar suradnik u pomaganju svojim kolegama. Četiri godine kasnije oblači franjevački habit i pristupa godini kušnje (novicijat), koju sa svojom generacijom provodi u Visokom. Nakon godine novicijata odlazi na Franjevačku teologiju u Sarajevu, gdje je bio glavni organizator predstava. Svečane zavjete polaže 3. listopada 1982., a za svećenika je zaređen 5. srpnja 1984. u Nedžarićima. Mladi fra Nikica je sa službom započeo u Rami, a onda nastavio u Busovači i Bugojnu da bi se vratio u rodnu župu Fojnicu, koja mu je bila i posljednja župa.

Fra Leon Migić (23. XI. 1937. ‒ 13. XI. 1993.)

Leon (Mato) Migić rođen je 23. studenog 1937. u Fojnici kao osmo dijete Nike i Ljubice, rođ. Tomičić. Svih dvanaestero djece, osim najmlađe kćerke Janje, rodilo se u staroj obiteljskoj kući koja se nalazila na padinama brda na južnoj strani gradića. Kasnije se obitelj Migića doselila u središte grada, kraj puta što je vodio u samostan. Otac Niko je već prije osnovao obiteljski obrt, držeći jednu gostionicu u središtu Fojnice, a Ljubica se, pored obavljanja kućanskih poslova i brige o djeci, brinula o svojim i muževim roditeljima te uz pomoć starije djece obavljala poslove u vrtu i brinula o stoci. Bez obzira na teškoće ova je četrnaestočlana obitelj zdravo živjela i svi su bili zadovoljni i odgajani u tradicionalnom katoličkom duhu. U sjemenište Mato je otišao poslije četvrtog razreda osnovne škole, 1950. godine, i tamo proveo osam godina. Od početka bio je miran i savjestan učenik. Volio je društvo, razgovore, pjesmu i dobro jelo. Franjevački habit obukao je prvi put u ljeto 1957. godine u Visokom, kada je dobio ime Leon i otišao na godinu kušnje u samostan u Kraljevu Sutjesku. Godine 1959., nakon novicijata i sjemeništa, fra Leon započinje četverogodišnji studij u bogosloviji na Bistriku u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 2. svibnja 1965. u crkvi sv. Ante na Bistriku. Već ga je na prvoj župi u Varešu čekao veoma aktivan i bogat pastoralni rad, kao i na sljedećim župama u Kraljevoj Sutjesci, Vijaci, Zenici, Bugojnu, Podmilačju, Sivši, Bogićevcima i Vitezu. U ljeto 1991. došao je u Fojnicu, gdje je obnašao dužnost vikara samostana i fojničke župe sve do tragične smrti u studenom 1993.

Ubojstvo fratara u samostanu 1993. godine

Kroničar fojničkog samostana fra Miroslav Krajinović Carko ovako je zabilježio ubojstvo gvardijana i župnika fra Nikice Miličevića i vikara i kapelana fra Leona Migića od strane vojnika Armije BiH.

„Žalosni dan. Ubojstvo naše braće u 13.00 h fra Nikice Miličevića gvardijana i župnika, fra Leona Migića vikara i kapelana. Pokoj vječni daruj im Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru Božjem.

Dogodilo se ovako: U 12.55 h čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: 'Stoj tude na stepenicama!', koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: 'Diži se!' Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: 'Nisam ništa kriv', a fra Nikice, kad mu je ubojica rekao da će ga ubiti: 'Ubij!' Zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat.

U kući tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: 'Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.' Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: 'Ubili su fra Leona!'

Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić - fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: 'Daju nama, dajmo i mi drugima.' Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: 'Šta komu treba, nek napiše.' I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio.

Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počeo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 h braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas.

Izvor: KTA
Objavljeno: 14.11. 2023.