U župnoj crkvi svetog Roka u Bosanskoj Gradišci biskup Franjo Komarica predvodio je Misno slavlje, komemoraciju mučeničke smrti pokojnog bosanskogradiškog župnika Kazimira, koji je prije devetnaest godina ubijen u župnom stanu

U župnoj crkvi svetog Roka u Bosanskoj Gradišci biskup banjolučki mons. Franjo Komarica predvodio je Misno slavlje, komemoraciju mučeničke smrti pokojnog bosanskogradiškog župnika Kazimira, koji je prije devetnaest godina u noći s 17. na 18. studenog 2004. ubijen u župnom stanu.

U koncelebraciji je uz domaćeg župnika p. Tomislava Topića bilo još deset svećenika, a među njima i dvojica braće pokojnog Kazimira: Adolf i Karlo, a među vjernicima bio je prisutan i Josip, brat pokojnika. U lijepo popunjenoj crkvi bili su uz domaće župljane i župljani iz Nove Topole, Okučana, Kutine i banjalučkog dekanata. Sudjelovale su i sestre iz Družbe klanjateljica Krvi Kristove iz Nove Topole, te sestre Misonarke ljubavi (sestre Majke Terezije) iz Banja Luke. Misno slavlje je glazbeno animirao Rikard Vučaj, te župni crkveni zbor. Isto tako su Misnom slavlju nazočili o. Mirko Milisavić, umirovljeni parok bosanskogradiški uz pratnju o. Srđana. Od civilnih vlasti nazočili su gosp. Zoran Piličić, generalni konzul Republike Hrvatske u Banja Luci, gosp. Ivan Radenović iz Odsjeka za društvene djelatnosti općine Bosanska Gradiška, te gosp. Slavko Mekinjić iz gradske uprave. Nazočne su bile i predstavnice HKD Napredak iz Banja Luke.

Vrlo nadahnuto je propovijedao p. Damir Šokić, OP koji je, oslanjajući se na pročitani evanđeoski odlomak, govorio o mudrosti te o „evanđelju koje nas zove na budnost“. Progovorivši o pokojnom svećeniku Kazimiru, istaknuo je da je u svom životu „pokušavao živjeti po pravilima mudrosti i na koncu dao svoj život za svoje stado“.

Na kraju sv. Mise biskup Franjo je predvodio opijelo za pokojnika. Umjetnik Ivan Pavešković iz Omiša je izradio reljef u bračkom mramoru, koji je postavljen u spomen sobu pokojnog Kazimira. Nakon sv. Mise i molitava domaći župnik je sve pozvao na zajedničku večeru u dvorani župne kuće.

Mons. Kazimir Višaticki rođen je 4. ožujka 1939. u Čatrnji, župa Bosanska Gradiška, u veoma brojnoj poljskoj obitelji pok. Ivana Višatickog i Barbare rođ. Ostrowska. Obitelj Višaticki imala je ukupno 11 djece: devet sinova i dvije kćeri – od kojih su čak četvorica sinova postali svećenici. Kazimir je najstariji od njih, a slijedili su ga Adolf – sada župnik u župi Lištani kraj Livna, Franjo – koji djeluje kao svećenik u Kanadi, te kao najmlađi mons. Karlo – sada duhovnik bogoslova u sjemeništu u Đakovu.

Osnovnu četverogodišnju školu završio je u rodnoj Bos. Gradiški. Šest razreda gimnazije (koja je onda trajala osam godina) završio je u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika na Šalati u Zagrebu od 1949. do 1955., a onda je prešao u sjemenište u Đakovo gdje je od 1955. do 1957. završio 7. i 8. razred gimnazije, te je tu i maturirao 1957. U sjemeništu u Đakovu je također studirao filozofiju i teologiju na Visokoj teološkoj školi, počevši od 1957. do ljeta 1964. godine.

Za svećenika je zaređen na 29. lipnja 1963. Svoj životni svećenički program izrekao je uzevši za mladomisničko geslo riječi apostola Pavla: „Znam kome sam povjerovao” (2 Tim 1,12).

Završivši studij, najprije je imenovan kapelanom u Staroj Rijeci, 21. listopada 1964., gdje je ostao do kraja 1965. godine. Zatim je 29. prosinca 1965. preuzeo upravu župe Stara Rijeka. Premješten je potom za župnika u Prnjavor 21. ožujka 1967., gdje je ostao gotovo dva desetljeća, djelujući veoma redovno i plodno sve do 1986. godine. Slijedeća njegova župnička služba bila je u Dolini na Savi, na koju je imenovan 11. srpnja 1986. Tamo je sagradio novu župnu crkvu u modernom stilu i dovršio župnu kuću. Tu je djelovao devet godina u vrijeme rata kada mu je župa prognana i raseljena, a on ostao gotovo sam, dok i on nije bio protjeran u Hrvatsku nakon akcije Oluja u kolovozu 1995. godine.

Pomagao je i brinuo se kraće vrijeme za hrvatske prognanike i izbjeglice po različitim mjestima u Hrvatskoj, a onda je 12. listopada 1995. imenovan dušobrižnikom, odnosno župnikom obnovljene župe u Bosanskom Petrovcu sa sjedištem u Drvaru, gdje je u veoma teškim okolnostima djelovao sve do 28. veljače 1999. Neko vrijeme tu je živjelo i do 12 000 katolika, prognanih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, osobito iz Srednje Bosne. Nakon toga biskup ga je u ožujku 1999. premjestio za župnika u Budžaku. Krajem te godine, točnije 12. prosinca 1999. imenovan je na svoju posljednju župničku službu – na župu Sv. Roka u Bos. Gradiški, a opsluživao je sve do svoje tragične smrti i ostatke ostataka vjernika u župama Nova Topola i Dolina.

Za brojne svećeničke zasluge Sveti Otac ga je odlikovao naslovom prelata Njegove Svetosti 15. srpnja 1997.

Izvor: KTA
Objavljeno: 18.11. 2023.