U svetištu svete Terezije od Djeteta Isusa u Lisieuxu, kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca, predvodio je misno slavlje, 7. siječnja prigodom završetka proslave obljetnice rođenja i beatifikacije ove svetice

Foto: Karmel Sarajevo // sv. Mala Terezija 2.01.

U svetištu svete Terezije od Djeteta Isusa u Lisieuxu, kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca, predvodio je misno slavlje u nedjelju 7. siječnja 2024. prigodom završetka proslave obljetnice rođenja i beatifikacije sv. Terezije od Djeteta Isusa. U nastavku donosimo, preuzet od Informativne katoličke agencije, cjelovit prijevod kardinalove homilije koja je objavljena na mrežnim stranicama Dikasterija za kauze svetaca.

Terezija iz Lisieuxa, hodočasnica nade

Draga braćo i sestre, danas slavimo otajstvo Bogojavljenja. Na današnji dan, kako se i moli u liturgiji, po zvijezdi prethodnici Gospodin je narodima objavio svoga Jedinorođenca. Dolazak mudraca s Istoka koji su Isusu donijeli svoje darove, najava je onog obratnog kretanja koje je Uskrsli navijestio svojim učenicima koji su mu se, poput mudraca, poklonili (usp. Mt 2, 11; 28,17). Rekao im je: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ (r. 19). Mudraci su došli s kraja svijeta pokloniti se novorođenom židovskom kralju i, otvorivši svoje škrinjice, predali su mu svoje tajanstvene darove. Učenici će, naprotiv, biti poslani na granice svijeta da svima donesu dar novog života i objavu Boga koji je blizu. „I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). To je, na neki način, bila i tajna i služba milosti koju je iskusila sveta Terezija iz Lisieuxa. Cijeli svoj život provela je približavajući se Isusu, ali je vidjela kako se to pretvara u sve širu misiju, sve do kraja svijeta.

Iako se tri mudraca nikada ne pojavljuju u Terezijinim spisima, ipak postoji nešto u njezinoj povijesti što nalikuje njihovoj. Još dok je bila dijete, divila se zvijezdama: „Voljela sam bezbrojne zvijezde“, piše u jednoj pjesmi Celini (PN 18, 27). Priča i kako je kao dijete šetala navečer s tatom… „gledala bih zvijezde, koje su nježno treperile, i taj bi me pogled očaravao… Osobito je bila jedna skupina zlatnih bisera koju sam opazila s veseljem, otkrivši da ima oblik slova T… Pokazala sam ih tati rekavši mu da je moje ime zapisano na nebu…“ (Ms A, 17v).

„Radujte se što su vam imena zapisana na nebesima“ (Lk 10,20). Ove Isusove riječi koje je Mala Terezija primijenila na sebe, korijen je kršćanske radosti i pouzdanja. Zapravo, Bog nas je toliko ljubio da je upisao ime svakog od nas u knjigu života. Sveti Ambrozije je rekao da „nebo nalikuje velikoj otvorenoj knjizi kako bi Bog u nju mogao upisati imena svih onih koji su vjerom i odanošću zaslužili Kristovu milost i za koje se kaže: Radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.“[1] Terezija je toga bila svjesna od početka i ostala je u toj sigurnosti, kako je Franjo napisao u svojoj apostolskoj pobudnici C’est la confiance: „U imenu koje je Terezija izabrala kao redovnica Isus se ističe kao „Dijete“ koje očituje otajstvo utjelovljenja i „Sveto Lice“ onoga koji je sebe potpuno predao na križu. Ona je „Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica“. Ime Isusovo bilo je neprestano na njezinim usnama, kao čin ljubavi, sve do njezina posljednjeg daha…“ (br. 7-8).

Kad Terezija kaže, gledajući zvijezde, da je njezino ime zapisano na nebu, bila je još dijete i riječi kojima sveti Grgur Veliki komentira priču o zvijezdi prethodnici koja vodi mudrace, a zatim im pokazuje mjesto susreta s Isusom, mogu se primijeniti i na nju“. Kaže on: „Dakle, ne trči dijete prema zvijezdi, nego ona ide prema Njemu“. Grgur je htio opovrgnuti teoriju da čovjekovu sudbinu određuju zvijezde i stoga je dodao: „Nije čovjek stvoren zbog zvijezda, nego su zvijezde stvorene zbog čovjeka“.[2]

Dakle, Isus je taj koji označava značenje te zvijezde: Bog te ljubi! Terezija je shvatila to značenje i spoznavala je tu činjenicu tijekom svog života tako da – kako piše papa Franjo: „Terezija je imala posvemašnju sigurnost da ju Isus ljubi i da ju je osobno poznavao u vrijeme svoje muke: ‘Ljubio me i predao samoga sebe za mene’ (Gal 2, 20). Dok je promatrala Isusa u njegovoj agoniji, rekla mu je: ‘Vidio si me’. Na isti je način rekla Djetetu Isusu u naručju njegove Majke: ‘Svojom ručicom koja je milovala Mariju ti si držao svijet i davao mu život, i mislio si na mene’. Tako je i ona na početku Povijesti jedne duše razmišljala o Isusovoj ljubavi prema cijelom čovječanstvu i prema svakom pojedincu, kao da su on ili ona jedini na svijetu.“[3]

Drevna etimologija izvodi riječ „želja“ iz promatranja zvijezda (de-sidera). Tako je čak i sveti Leon Veliki propovijedao da su, promatrajući znak zvijezdinog žarkog sjaja i slijedeći ju, tri su mudraca stigla do djeteta Isusa i, ispunjavajući njihovu želju, „oni štuju Riječ u tijelu, mudrost u djetinjstvu, snagu u slabosti i Gospodara veličanstva u istini čovječanstva. Da bi, dakle, očitovali sakrament svoje vjere i razuma, darovima odaju počast onome u koga vjeruju u svom srcu.“[4] Čak je i Terezija, koja je vidjela svoje ime zapisano na nebu, bila ne samo puna želja, nego je gajila i sigurnost da se njezine želje poklapaju s onim Božjim: „Ah! Gospodin mi je tako dobar da mi je nemoguće bojati ga se, uvijek mi je dao ono što sam željela, ili bolje, uvijek je učinio da želim ono što mi je htio dati“, čitamo među njezinim spisima (Ms C, 30v).

Možda je smatramo sebičnom djevojčicom, ali zapravo je suprotno. Želja joj je bila biti ocvala ruža (usp. P 51). Nadalje, Terezija želi bacati cvijeće (usp. P 34). To je sazrijevanje njezina duhovnog života koji papa Franjo ovako opisuje u svojoj apostolskoj pobudnici: „Preobrazba koja se odvijala u njoj omogućila joj je prijeći sa žarke želje za nebom na stalnu, goruću želju za dobrom svih, što je kulminiralo u njezinu snu o nastavku svoje misije ljubavi prema Isusu u nebu te da ga učini ljubljenim na zemlji. Kako je napisala u jednom od svojih posljednjih pisama: ‘Stvarno računam da neću ostati neaktivna na nebu. Želja mi je i dalje raditi za Crkvu i za duše.’ I upravo je tih dana još izravnije kazala: ‘Moje nebo bit će na zemlji do kraja svijeta. Da, želim provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji’“(br. 43).

Jedna od Tereziji dragih simbolika bila je ona bacanja cvijeća. Kao dijete voljela je to raditi za vrijeme procesija. Čak misli i na pravu kišu cvijeća, koja se u početku kreće prema nebu, a zatim se spušta na zemlju: na čistilište, kaže ona, čiji plamen mora ugasiti, a onda i na cijelu Crkvu. U središtu Terezijinog razmišljanja je dvostruka žeđ koja je izjeda: „želja za ljubavlju koja je u Isusovu srcu i za spasenjem duša. Ova dvostruka žeđ dominirat će cijelim njezinim životom kao karmelićanke. Terezija je bila nepokolebljivo uvjerena da Isus želi da mu pomognemo u njegovu djelu spasenja, da budemo s njime spasiteljice”.[5]

Stranica Žute bilježnice citirana u Apostolskoj pobudnici završava ovako: „Ne mogu biti sretna u uživanju, ne mogu se odmarati sve dok ima duša za spašavanje…“ Na Božić, pred Isusovo rođenje, oko dvije godine ranije, Terezija je među anđelima vidjela prisutnog i Suca koji je bio spreman kazniti i udariti grešnike. Isusov glas mu, međutim, govori: „Spusti mač/Ne moraš ti suditi/tu narav koju ja podižem/i odlučio sam otkupiti./Samo ja, Isus,/sudit ću cijelom svijetu./Plodna rosa, moja krv,/sve će izabrane učiniti čistima“. Nakon što je stigla do smrti, ona vidi drugog anđela, koji joj govori: „Vrijeme je prošlo! Tada, uzvikuje, ‘tada ću se odmoriti, moći ću uživati, jer će broj izabranih biti potpun i svi će ući u radost i odmor. Na ovu pomisao srce mi se raduje…’”.

Draga braćo i sestre, ovom svetom misom završava 150. jubilarna godina obljetnice rođenja svete Terezije i 100. obljetnica njezine beatifikacije; zaključuje se jubilej posvećen svetici koju je sveti Pio X. nazvao „najvećom sveticom suvremenog doba“. Za godinu dana otvara se još jedan jubilej, no ovaj put za cijelu Crkvu. Papa Franjo ga je najavio naznačivši i njegovo geslo: Hodočasnici nade. U tom kontekstu sigurno ćemo se moći vratiti i meditirati o našoj Tereziji, koja je bila žena nade. Doista, kako navodi o. F.-M. Léthel, „Terezijin najočitiji i najoriginalniji doprinos tiče se nade, s novim horizontima i novim perspektivama. To je ujedno i njezina najaktualnija poruka u vrijeme velike patnje za Crkvu i cijelo čovječanstvo”.[6] Dodat ćemo da je Terezijina poruka nade za sve. O toj radikalnoj životnoj prekretnici govori nam i ona sama kada je ne samo shvatila da je njezino ime zapisano na nebu, nego i da će „na nebu biti veća radost nad jednim grešnikom koji se pokajo nego nad devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanja…“ (Ms A, 46r: usp. Lk 15,7). Terezija je razmišljala o kriminalcu Pranziniju, kojeg je zvala svojim prvim sinom.

Na Božić 1886. godine Terezija je dobila milost da izađe iz djetinjstva i postane ribar duša (usp. Ms A, 45v). Neka se po njezinu zagovoru to dogodi i svakome od nas, na božićnoj proslavi susreta mudraca s Gospodinom Isusom.

Svetište svete Terezije – Lisieux, 7. siječnja 2024.

Marcello kard. Semeraro

[1] Hexaemeron VI, 21: PL 14, 312.
[2] Usp. Homil. in Evang. X, 4: PL 7, 1112.
[3] C’est la confiance, br. 33.
[4] Usp. Sermo XXX, 2: PL 54, 236.
[5] Prijevod na talijanski: C. De Meester, Thérèse de Lisieux et son desir de ‘faire du bien’ après sa mort, u: „Teresianum“ 1998/1, 4.
[6] Teresa di Lisieux dottore dell’amore di Gesù. La storia di un’anima come sintesi teologica, u: https://www.causesanti.va/it/santi-e-beati/teresa-di-gesu-bambino-di-lisieux.html

Izvor: IKA
Objavljeno: 08.01. 2024.