Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki u miru i apostolski upravitelj uputio je svoju korizmenu poslanicu koja je objavljena na mrežnoj stranici Banjolučke biskupije a prenosimo je u cijelosti

Biskup Franjo Komarica (Izvor: Banjolučka biskupija)

Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki u miru i apostolski upravitelj uputio je svoju korizmenu poslanicu koja je objavljena na mrežnoj stranici Banjolučke biskupije a prenosimo je u cijelosti:

Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,

kao vaš dugogodišnji dosadašnji biskup, a sada apostolski upravitelj naše biskupije, obraćam vam se ovom prigodnom poslanicom na početku ovogodišnje korizme – posljednji put.

1. Najprije vas želim podsjetiti da sam u svojoj „Nastupnoj pastirskoj poslanici braći svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim ostalim vjernicima Banjolučke biskupije“ – prije 35 godina (1989.) dao svima do znanja – koji je „na poseban način od sada moj poziv kao biskupa Kristove Crkve, kao predvodnika i čuvara njegovog naroda“.

A onda sam naveo, da je to:

– „davati braći ljudima do znanja ‘u zgodno i nezgodno vrijeme’ (2 Tim 4,2), da je u utjelovljenom Sinu Božjemu, Isusu Kristu, ljudski poziv i život dragocjen i vječan:

– čuvati i razvijati u ljudima, napose u članovima Božjeg naroda, vječni, bogočovječni lik;

– sprječavati da on bude zamračen varavom zaljubljenošću u prolazne vrijednosti i stvari i lažnim načinom življenja, i da tako, osakaćeni lik čovjekov, postane mjera i fatalna obmana i otrovna dogma života mojih suvremenika – tj. vas, te

– raspirivati u braći ljudima vjeru, nadi i ljubav prema Bogu i bližnjemu“.

Braći svećenicima, koji su tada bili na službi u našoj biskupiji, stavio sam – između ostalog – na srce i zamoli ih da se i „nadalje osjećate odgovorenima za duhovno dobro čitave biskupije (DC 28), da svojim ponašanjem i svojom zauzetošću svijetu očitujemo lice Crkve, po kome naši suvremenici rasuđuju o snazi i istinitosti kršćanske poruke i onih energija koje današnji svijet najviše treba (GS 43)“.

Braću redovnike i sestre redovnice sam podsjetio kako su oni – po svojim zavjetima – pozvani svjedočiti „izravnije ostalim vjernicima i drugim ljudima na našem crkvenom području one vrijednosti, koje Krist daruje specifičnim karizmama, da svojom apostolskom djelatnošću i revnošću budete istinski blagoslov za cijelu našu biskupiju“.

Vas, pak vjernike laike sam, između ostalog, poticao da sebi posvijestite kako „imate pravo i dužnost aktivno sudjelovati u čitavom životu i poslanju Crkve . Posebno ste pozvani da prožimate svoju životnu sredinu kršćanskim duhom čovjekoljublja, mira, sloge i praštanja (…). Bilo bi fatalno i za nas, kršćane i za ljude oko nas – ravno izdaji našeg poslanja –ako bismo ostali ili bili prisiljeni da ostanemo samo unutar crkvenih zidova, brinući se samo o sebi (…). Bude li nama u srcu Kristov sveti zakon ljubavi prema Bogu i bližnjemu, bit ćemo i u ovom našem vremenu i životnom ambijentu spremni na pravi odgovor svakome, koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama (usp. 2 Ptr 3,15).

Takve sam, dakle, želje imao i zadatke postavljao sebi i svim članovima naše biskupije, kada sam ju pred Bogom i cijelom Kristovom Crkvom – prije 35 godina preuzimao na brigu i odgovornost.

Koliko smo od tih opravdanih zadataka- u međuvremenu – uz Božju pomoć – ostvarili i ispunili mi, tj. velika manjina preostalih na teritoriju župa naše biskupije, a koliko su oni, daleko brojniji, koji su – voljom i bezočnošću nekih novih „faraona“ – naših suvremenika, sugrađana pa čak i sunarodnjaka (!) bili prisiljeni napustiti svoje rodno mjesto, svoju župu i biskupiji, ili su pak protekle tri decenije preminuli – ovdje ili u tuđini – to znade samo dragi Bog!

Svjedok sam i ja, a sigurno i brojni od vas, da je bilo među nama mnogo istinskog napora i velikih, brojnih dobrih djela i divnih svjedočanstava življene kršćanske vjere i neuništive nade te djelotvorne, praštajuće i milosrdne ljubavi! – Za to zahvaljujemo Bogu; a ja, osim Njemu, zahvaljujem i svima vama, živima i onim preminulim članovima naše biskupije – za vaše svjedočanstvo kršćanskog, istinskog ponašanja, poglavito za vrijeme izuzetno dramatičnih ratnih, a i prvih poratnih godina.

2. Ovaj, zadnji put u mome pastirskom obraćanju svima vama, želim opet, staviti vam na srce nekoliko – uvijek – aktualnih životnih izazova i potreba za vaše aktivno, svjesno i spremno svjedočenje kršćanskog, katoličkog identiteta.

To činim poglavito, kao dio svoje pastirske, duhovne skrbi za duhovno dobro svakoga od vas, a onda – dodatno – potaknut nekim mislima iz ovogodišnje Korizmene poslanice pape Franje. Njih ih vama najprije želim prenijeti, i staviti vam na srce, da o njima i vi sami razmišljate, a i međusobno raspravljate.

Papa najprije podsjeća na Božji milosrdni zahvat u povijest njegovog, starozavjetnog naroda – židovskog – kada ga je Bog „izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva“. „Tako, iako oslobođen iz egipatskog ropstva, narod – piše papa – u pustiji još uvijek nosi Egipat u sebi, često žaleći za prošlošću i mrmljajući protiv Gospodina i Mojsija“. Papa, nadalje, uspoređuje tu situaciju sa današnjom situacijom i današnjim ponašanjem novozavjetnog Božjeg naroda, Kristove Crkve, i piše: „Opažamo to u trenucima kad se osjećamo beznadno, kad besciljno lutamo kroz život kao po pustinji, bez obećane zemlje, prema kojoj bismo zajedno težiti“. Papa tumačeći kako je „korizma milosno vrijeme“, „da zastanemo i da se zaustavimo i upitamo: gdje sam ja i gdje je moj bližnji, moj brat“? „Kao u povijesti starozavjetnog Izraela tako i u povijesti svakog od nas, Bog je blizu; On vidi i zna našu situaciju i nudi nam sigurno rješenje“.

Papa zatim piše: „Svjedočenje mnoge braće biskupa i velikog broja onih koji rade za mir i pravdu sve me više uvjerava da ono, na što treba ukazati, jest pomanjkanje nade“, pa onda navodi čitav niz pogubnih posljedica takvog ponašanja – kako za pojedine, konkretne osobe, tako i za manje i veće zajednice vjernika.

Potrebno je – naglašava papa – osobno obraćenje, kao i obraćenje zajednice – župne, redovničke, biskupijske! Papa poziva „sve kršćanske zajednice da učine ovo: da svojim vjernicima ponude trenutke u kojima će razmišljati o svom načinu života, da izdvoje vremena za propitkivanje o svojoj prisutnosti na vlastitom teritoriju i svojemu doprinosu njegovu boljitku“. Pri kraju svoje poslanice papa potiče sve: „Osmjelimo se gledati na naš svijet ne kao da je na umoru, nego u procesu rađanja, ne na kraju, nego na početku velikog novog poglavlja povijesti“. Papa blagoslivlje sve nas i naš „korizmeni hod“.

Vjerujem da ćete i vi, zajedno sa mnom, reći papi Franji: Hvala Ti, Sveti Oče, za ove dragocjene poticaje, da što plodnije iskoristimo milosno vrijeme ovogodišnje korizme, za istinsko dobro – i svoje i svojih bližnjih, otimajući se ujedno Zloduhu i njegovim pogubnim nakanama s nama! A jedna od tih vražjih nakana – za nas najpogubnija, a za naš narod i Crkvu najfatalnija – je vražji poticaj na beznađe, na gubitak kršćanske nade! Beznađe je potpuna suprotnost Evanđelju, a time i samoj biti Kristove Crkve i njezinom poslanju u svijetu ,a i svakog od nas, kao članova Crkve. U Sv. Pismu nalazimo na mnogo mjesta Božju izričitu garanciju, koju On daje čovjeku i svome narodu: „Ne boj se!“ Isus je, prije svoga uzašašća, jasno dao do znanja svojim učenicima – da mu je dānā sva vlast na Nebu i na Zemlji i da će On ostati s nama, članovima svoje Crkve, u sve dane do svršetka svijeta (usp. Mt 28,19-20).

Ako je to tako, onda se pitajmo: i ako mi uistinu vjerujemo u objavljenog – i među nama trajno prisutnoga, živoga Boga, imaju li pravo oni ljudi u našim redovima, koji – na temelju – kako kažu, vlastitog iskustva –, dobronamjerno tvrde da ima i ne rijetkih katolika Hrvata, koji su postali jedne vrste „profesionalni pesimisti“? Poznato je da pesimisti nisu u stanju ništa ozbiljno napraviti u životu! Oni se, naime, raduju lošim životnim iskustvima, koja njima daju za pravo. Osobito se raduju kad mogu dokazati da nema razloga za radost!

Kako ubrojiti takve ljude, kojih ima i u našem okruženju, među istinske katolike – Isusove učenike – koji istinski vjeruju u Božju Radosnu Vijest i koji su dužni tu radost donositi drugim svojim suvremenicima i sugrađanima! A ako kršćanin dragovoljno živi i raste na zemlji, ondje, gdje ga je Bog Stvoritelj posadio, onda to znači da je on s tom Božjom nakanom sporazuman, zadovoljan i prema njoj odgovoran! Od kršćanina, koji bi nužno morao biti čovjek utemeljene nade, s pravom se očekuje da bude otvoren prihvaćanju novih životâ u svojoj najbližoj sredini, ali i posvuda drugdje, koje Bog Stvoritelj stvara i daje bračnim drugovima, da oni taj život donesu na svijet i da mu pomognu ispravno upoznati smisao svoga postojanja na zemlji, tj. da Boga, upoznju, da ga uzljube, da mu služe i tako dođu u Nebo, za koje je i stvoren.

Zato vas, draga moja braćo i sestre u Kristu Spasitelju, još jednom potičem i molim:

– trudite se svakodnevno živjeti dostojno svoga uzvišenog, kršćanskog poziva, koji uključuje istinsku slobodu – vas kao djece Božje – od robovanja svim – oko vas – mogućim samozvanim ‘faraonima’, i nasilnim gospodarima vašeg života, ali i vašim unutarnjim uskogrudnostima, strahovima i pomanjkanju žive vjere, osvjedočene kršćanske nade i ljubavi, što vam nameće đavao, pakleni protivnih svih nas, Kristovih učenika!

– Trudite se, uz Božju pomoć, biti uvijek otvoreni novim ljudskim životima, koji su uvijek Božji zahvat i Božji dar našem rodu, narodu i cijelom čovječanstvu. Ti su životi za nas ujedno uvijek i zadatak, da ih primamo, da ih već od njegova začeća branimo, da ih pomažemo i afirmiramo kao Božje slike na zemlji.

– Trudite se da budete svjesni, istiniti, vjerodostojni Isusovi suradnici, Njegovo milosrdno Srce, Njegove ispružene ruke u pomaganju vašim bližnjima, u njihovim duhovnim, duševnim i materijalnim potrebama!

– Budite i ubuduće međusobno bliski i solidarni – i svi vi svećenici i redovnici i redovnice raznih Družbi u našoj biskupiji – kao i vi vjernici laici!

– Budite također, kao i do sada, u svakodnevnom molitvenom zajedništvu sa svojim novim biskupom Željkom, kojega nam šalje sâm Krist, Dobri Pastir cijele svoje Crkve, preko svoga zamjenika na zemlji pape Franje. Njegovo služenje svima u našoj biskupiji teško je i odgovorno. On će trebati Božju pomoć, zaštitu Presvete Bogorodice i zagovor naših nebeskih Zaštitnika – kao i vaše usrdne molitve, vašu ljubav, poslušnost i suradnju.

Ne zaboravite ono ozbiljno upozorenje apostola Pavla u poslanici Rimljanima (14,12): „Svaki će od nas za sebe Bogu dati račun.“

Mi se svi nalazimo u mnogostoljetnoj hodočasničkoj koloni Kristovih spašenika, u svakodnevnom hodu prema konačnom cilju – prema sretnoj vječnosti! S nama na čelu je sâm Isus Krist, naš Vođa, Učitelj i Pomoćnik. Hodimo vedra lica i otvorena srca jedni za druge! Molimo jedni za druge!

Završavam ovu poslanicu oslanjajući se opet na apostola Pavla: Ljubljena moja braćo i sestre, budite i dalje postojani, nepokolebljivi i obilujte svagda dobrim djelima u Gospodnjem djelu, znajući da vaša vjernost, trud i žrtva nisu neplodni kod Gospodina (usp. 1 Kor 15,58).

I dalje ću za sve vas moliti, a i sâm se preporučujem u vaše pobožne molitve, zahvaljujući vama od srca za svu vašu vjernost Kristu i za pomoć koju ste tijekom svih godina iskazivali meni i mome služenju svima vama.

Milost i mir Gospodina našega Isusa Krista bili uvijek sa svima vama!

Vaš brat u Kristu Spasitelju
Franjo, biskup banjolučki emeritus apostolski upravitelj

Izvor: TABB
Objavljeno: 12.02. 2024.