2. DAN
IZ KALKUTE U HAZARIBAGH

Bilo je već vrijeme polaska, ali šofer spava kao top. Gazde autobusa nema, jer obilazi okolo po stanici i traži još koju ptičicu za svoj pretpotopni autobus. U trećem i četvrtom razredu sve je mirno. Narod se izvalio po podu, pa spava, no kod nas se ne može, jer je pretijesno. Jedan moj bliži prijatelj zapravo je i pokušao, no glava mu je neprestano padala na moja leđa, i onda bi se, naravno, jadnik probudio, kad bi se nabo na moje kosti! Prvi put sam se uplašio. Mislio sam da je kakva japanska bomba … Nego, meni već bilo dosta tog čekanja. U onom mraku tražio sam gdje je truba, no na sreću se probudio šofer. Još oko 15 minuta, pa je sve bilo spremno za polazak. Uto je stigao i gazda sa stanice. Sjede na šoferovo mjesto i dade znak nekome momčiću, da navije auto. To su još one moderne marke, što se naprijed navijaju! Okreni jednom, dvaput, deset puta, ali ne hvata i ne hvata. Gazda viče, mladić malo da ne izduši od velikog okretanja. Nakon 5 minuta počela je »frka« raditi. Pomakosmo se s mjesta, no na našu nesreću, junački smo grunuli u nekakav zid, kojega »nadšofer« nije predvidio. Dvaput smo bili u opasnosti da sletimo s ceste. Inače je prvi dio puta sretno prošao.

Iza tri i pol minute auto se svečano zaustavi. Plemeniti gazda i šofer izađoše. Čudno se pogledamo, što bi to moglo značiti. Nađe se, dapače, nekakav junak, te se usudi upitati:

»Gospodo, što to znači, da smo se već sada zaustavili?«

»Gospodine, mi idemo popiti kavu!« bio je jednostavan odgovor.

Strpljen, spašen… Prođe 10, 15, 20 minuta, a oni još uvijek uz kavu. Pomislio sam da su načeli kakvo bure. No i to se završilo i vodstvo autobusa preuze obični šofer, koji je bio mnogo vještiji od svoga gazde. Pritisnuo je do daske, da bar donekle nadoknadi izgubljeno vrijeme.

Na prvoj stanici ušao je neki Indijac. Mjesta zapravo nije bilo, no to se nikada ne pita. Stisni se za pola ti, neka to isto učini i tvoj susjed, pa je mjesto za jednoga osigurano. Ali smo brzo platili tu svoju velikodušnost. Iza desetak minuta taj se gospodin sjetio da je nešto ostavio na stanici. Podigao je otraga toliku viku, te sam pomislio da ga živa deru. Šofer zaustavi svoje »drmalo« i onaj poleti kao vila natrag.

Baš smo čekali pred kućicom nekog muslimana. Bilo je rano jutro. On se glasno molio ne obazirući se na nas. Pomislio sam na mnoge katolike, koji nikada ne bi nešto slično učinili. Stidjeli bi se ljudi, a niti im je na kraj pameti da dan započnu molitvom na usnama. Kasnije je sve išlo u redu. Prolazili smo kroz guste šume. I tigrovi se ovdje lako susretnu, no ovaj put nije došao ni jedan. Sigurno su čuli da se ja vozim, pa su od straha ostali u svojim skrovištima…

Ante Gabrić, DI

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

Izvor: hkm.hr
Objavljeno: 21.02. 2024.