U četvrti korizmeni petak trećeg korizmenog tjedna, 8. ožujka 2024., kada se obilježava i Stadlerov dan, Euharistijsko slavlje u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je odgojitelj u internatu Katoličkog školskog centra Sv. Josip i rektor samostanske crkve Kraljice krunice vlč. Darko Endrich. Tijekom mise uputio je i propovijed pod naslovom: „Vjernost, sebedarje i predanje u molitvi po uzoru na nadbiskupa Stadlera“. Propovijed objavljenu na stranici Katoličke tiskovne agenije prenosimo u cijelosti:

Foto: KTA

Draga braćo i sestre,

Danas, osmoga u mjesecu, kada molimo za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, želimo promišljati odakle je taj neumorni radnik na njivi Gospodnjoj crpio snagu za svoja djela i gdje je ključ njegova uspjeha koji je i nama danas vidljiv.

Mnogi su pokušali dokučiti, u čemu je bio izvor njegove snage i poleta za takvo, gotovo neograničeno sebedarje. Već je biskup Strossmayer prigodom posjete Sarajevu 1886. godine uzviknuo Stadleru: „Ti si čudotvorac Božji. U kratko vrijeme i gotovo iz ničega učinio si djela za koja drugi trebaju čitava stoljeća“. Znajmo, braćo i sestre, da su ljudi duboke molitve bili i ljudi velike aktivnosti i sebedarja o čemu svjedoče mnogi sveci i mistici kako nekad, tako i danas. Oni, boraveći s Bogom u molitvi, bivaju sve dublje uvučeni u Božje planove spasenja s ljudima te ih počinju osjećati kao svoje. Tako bivaju zahvaćeni snažnom željom za djelovanjem.

Stadlerov je život i rad bio trajno isprepleten molitvom. Ona mu je otvarala uvijek nove vidike djelovanja i davala odvažnost za velike pothvate, čije ostvarenje nije moguće razumjeti samo ljudskom logikom. Iskrena i predana molitva dovela ga je do gotovo bezgraničnog pouzdanja u Boga kojemu je predavao sve svoje namjere, planove i pothvate povezane s puno protivnosti i trpljenja.

Već od ranog djetinjstva, koje je bilo obilježeno patnjom, mali je Josip osjetio Božju ruku koja ga je vodila. Prema svjedočanstvu suvremenika, Josip Stadler je već kao mali dječak svaki dan išao na Misu iz vlastite želje. Njegovo ponašanje privuklo je pažnju susjeda i građana te su ga prozvali “zlatno dijete”. Tako je Stadler, nakon gubitka svojih roditelja u ranom djetinjstvu, izabrao Boga kao jedini dio svoje baštine. Dok su njegova braća i sestre bili predavani dobrotvorima, on je, skriven od ljudi, provodio svoje vrijeme pred euharistijskim Isusom. Posvetio je Kristu tom prilikom zauvijek svoje srce i ostao mu vjeran do smrti. Nakon što je stupio u sjemenište, uz odličnu preporuku dotadašnjih profesora i odgojitelja, njegovu su uzornost, duboku pobožnost i rijetku darovitost ubrzo uočili i novi đaci i profesori u sjemeništu. To je bio razlog da je godinu dana kasnije preporučen za slanje na studij u Rim.

Rektor Germanicuma mladoga je Stadlera brzo upoznao i osobito zavolio jer je na njemu uočio znakove iskrene pobožnosti i izvanredno bistar um te ga je očinski prihvatio. Njegovo vladanje u tom vremenu opisuje tadašnji rektor zavoda ovako: „Djetinje pobožno srce, rijetka toplina duše, iskrena vruća oduševljenost za sveto zvanje te ustrajna težnja za savršenošću. Stadler bijaše živim uzorom svojim drugovima, izvrstan pitomac, vrlo radin, ozbiljno se vježbao u duhovnom životu te se držao kućnoga reda i onda kad su mu kolege to prigovarali ili ga ismijavali“.

A odakle takva spremnost? Iz molitve, Euharistijskog klanjanja i ljubavi prema pobožnosti, sve to ga je vodilo prema sve većem otkrivanju Boga. Stadlerov biograf Marko Tvrtković piše: „Od same mladosti kad god je imao vremena, klečao bi kod oltara vječnoga svjetla. Tu bi daleko od ljudske buke, izlijevao vruća čuvstva pred Spasiteljem, te nam se on već tada ukaza, pored sve svoje mlađahnosti kao muž zreo svetošću“.

Mladom Stadleru bivalo je postupno jasno da je čistoća srca temelj duhovnog života i rasta i da samo čisto srce može Boga spoznati. Kako je po naravi bio kolerik, ustrajnim je nastojanjem i potpomognut milošću, postajao čovjek poniznosti, blagosti, a osobito ovisnosti o volji Božjoj. Ispunjala ga je pobožnost Srcu Isusovu kojemu se nastojao što više suobličiti i Bezgrešnoj Djevici, kojoj je tada odlučio moliti cijelu krunicu - sva tri ružarija, svaki dan, i u čemu je ustrajao do smrti. Pobožnost Isusovu Srcu isusovci su na poseban način širili i usađivali u svoje pitomce. Ona će mladoga Stadlera duboko zahvatiti, pa će kasnije postati jedan od njezinih najgorljivijih apostola.

Kada se poslije svršenog studija i Mlade mise Stadler 1869. godine vratio u Zagreb, njegovi su kolege uočili osobitu zauzetost i neumornost u radu koji je obavljao. Najprije mu je povjerena služba odgojitelja u Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu gdje je predavao katekizam i filozofiju, a potom djeluje kao profesor pedagogije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Nakon što je 1877. godine izabran za dekana KBF-a, osnovao je bratovštinu sv. Josipa čiji su članovi, uz molitvu, doprinosili za školovanje siromašne djece, neumorno radili na širenju Glasnika sv. Josipa među pukom što je Stadleru bilo iznimno važno. On je za svoje čitatelje redovno pisao odnoseći se prema njima kao prema braći i sestrama, brinuo se za njihovo spasenje. Na kraju jednoga svoga članka piše: „Dragi moj čitatelju, često ti donosim poticaje da Božju volju neumorno vršiš, tako smo dugo kroz ovaj Glasnik znali razgovarati o Bogu i duši, o svetima Njegovim, o Crkvi te ponajviše o spasenju naših duša. A da ti sve to olakšam izabrao sam sv. Josipa za zaštitnika, da on svojim zagovorom kod Boga isposluje, da se sve što je dobro, dragi čitatelju, u tvom srcu ukorijeni i zlo ukloni.“

Prihvativši biskupsku službu u Sarajevu znao je da će ga to stajati puno truda i muke, ali je osjećao da ga Gospodin na to zove. Suočio se s brojnim zadaćama, potrebama, neshvaćenostima, neimaštinom, ali se čini da te teškoće i brojne neizvjesnosti nisu ugasile njegov molitveni život, nego naprotiv, jačale su ga i oblikovale u čvrstog i nepokolebivog muža vjere i predanja. Svjedočanstvo o tome donosi nam njegov već spomenuti biograf, tajnik Tvrtković koji ističe: „Rano bi ustajao ljeti i zimi u pet sati. Onda bi molio. Iza jutarnje bi molitve misio. Iza sv. Mise Bogu se opet dugo zahvaljivao. Jedva se otkidao od oltara Presvetoga Srca Isusova u svojoj tihoj kapelici. Kad bi onda uzeo svoj jednostavni doručak, prihvatio bi časoslov, da i njega pobožno izmoli prije nego se dade sav na posao. I svoj posao započinjao bi opet molitvom. Mogu po duši reći, kad god bi došao nadbiskupu, zatekao bih da gotovo uvijek kleči na klecalu pred Raspelom… I više bi puta kroz dan sišao u kapelicu da se pokloni Isusu, Bogu svojemu. I kad bi izlazio iz kuće, pohodio bi Presveto. U 15 sati dolazio bi u sobu tajnika da s njime moli Časoslov. Prije večere bio bi na zajedničkoj večernjoj molitvi u kapelici, s kućnom osobljem. Iza večere molio bi u sobi sve tri krunice u čast Kraljice svete Krunice… Može se ustvrditi da je Stadler proveo u molitvi 7 do 8 sati dnevno.“.. Sve ovo govori da je Stadler s Kristom, svojim vjernim prijateljem i Bogom, dijelio sve svoje brige i zadatke i u potpunosti mu povjeravao njihovo ostvarenje. Nadbiskup Stadler čvrsto je vjerovao u moć molitve i u nju se pouzdavao. Kada bi imao s nekim pregovarati, običavao je reći: Molim vas pođite ponajprije u kapelicu pred Presveto i molite. A biograf Tvrtković ističe da ni jednu odluku nadbiskup nije donosio bez prethodne adoracije.

Podsjetimo, da bi molitva doista bila razgovor s Bogom, mora biti usmjerena k drugome, prema čovjeku u potrebi. To se ostvarilo i u životu nadbiskupa Stadlera, koji je molitvu, pobožnost i kontemplaciju držao sredstvom i putem na kojemu se uči darivati. Česta i ustrajna molitva, boravak s Onim koji ga ljubi vodila ga je do bezuvjetnog pouzdanja u Božju dobrotu u svim velikim i malim stvarima, u svim okolnostima i situacijama života. Puno puta se uvjerio da bez molitve nema pouzdanja jer osoba ne koristi priliku iskusiti da je Bog Otac kojemu se može sve prepustiti. Po svojoj djetinje odanoj molitvi Stadler je uistinu bio svjedok Božje brige i providnosti u djelima koja je poduzimao. Njegovo 36-godišnje služenje Vrhbosanskoj nadbiskupiji i brojna djela koja je ostvario na materijalnom i duhovnom planu ne mogu se razumjeti čistom ljudskom logikom. Ona su zasigurno plod njegova pouzdanja u Boga i u Božje vodstvo.

Nadbiskupa Stadlera svi su poznavali kao pastira zauzetog za svoje vjernike, osobito za siromašne. Dok je od drugih molio pomoć i potporu, sam je živio vrlo siromašno dijeleći sa siromasima sve što je imao. Nosilo ga je trajno uvjerenje da sve što čini najmanjima, čini samom Gospodinu.

U Stadlerovu životu se očitovala neizmjerna moć molitve, pobožnosti i pouzdanja u Boga. Zato, danas dok molimo za njegovo proglašenje blaženim i svetim, usvojimo barem djelić od njegove vjere, pobožnosti i pouzdanja nebeskog Oca. Učimo se, po primjeru sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera djetinjim srcem i potpunim pouzdanjem pristupati Bogu i sami ćemo iskusiti brojne milosti beskrajnu Božju ljubav i dobrotu. Amen.
Izvor: KTA
Objavljeno: 9.3. 2024.