„Od vas klanjatelja traži se postojanost, koja se ne suprotstavlja samo poteškoćama izvana, nego i iznutra“, poručio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić predvodeći svečano misno slavlje o prvoj godišnjici Trajnog euharistijskog klanjanja u Osijeku, koja je obilježena u petak, 12. srpnja 2024., uoči blagdana Majke Božje Bistirčke, u donjogradskoj župnoj crkvi Preslavnoga Imena Marijina.
FOTO: TISKOVNI URED ĐAKOVAČKO-OSJEČKE NADBISKUPIJE / 1. GODINA TRAJNO EUHARISTIJSKOG KLANJANJA U OSIJEKU
U koncelebraciji je bio domaći župnik Filip Perković, punitovački župnik Ivica Zrno, umirovljeni svećenik Josip Janković te župni vikar donjogradske župe Domagoj Brkić. Liturgijsko pjevanje animirao je donjogradski župni zbor potpomognut trajnim klanjateljima, uz glazbenu pratnju Stjepana Filipovića i Tomislava Perana. Misnom slavlju nazočili su brojni trajni klanjatelji, kao i koordinatori zahvalni za milost molitvenog zajedništva.
Uvodeći u misno slavlje nadbiskup je pozdravio i zahvalio trajnim klanjateljima što su se odazvali i uključili u inicijativu trajnog klanjanja u Osijeku, što redovito dolaze na svoj sat klanjanja te sa sobom povedu i članove svoje obitelji. Potaknuo je na kajanje za sve grijehe i propuste kako bi i ovo misno slavlje, ali i trajno klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu bilo uistinu sveto.
U svojoj homiliji, a osvrćući se na liturgijska čitanja, istaknuo je kako Isus u evanđeoskom odlomku poziva na postojanost te je pojasnio kako je puno lakše biti hrabar, nego postojan jer „kada si hrabar, naiđeš na poteškoću, podneseš je i ideš dalje. A postojanost zahtjeva dugotrajnost u dobru, u dobrim odlukama, dugi niz godina ili do kraja života. Zato se u životu redovito nađe više hrabrih nego ustrajnih – postojanih ljudi“. Nastavljajući svoju homiliju đakovačko-osječki nadbiskup je proučio: „Dragi klanjatelji, obilježavajući prvu godišnjicu trajnog euharistijskog klanjanja, želim vam izraziti svoju podršku kao Crkvi, Kristovoj zaručnici i klanjateljici zaljubljenoj u Isusa, svoga zaručnika. Prorok Hošea bi i vas – da se poslužim njegovim riječima iz prvog liturgijskog čitanja – definirao kao rosu i osvježenje umornog i ravnodušnog Božjeg naroda, kao ljiljane koji cvatu i kao visoke jablane duboko ukorijenjene u vjeri. Hvala vam za vaše osobno svjedočanstvo ljubavi prema Isusu, za svjedočanstvo osobne vjere, predanja i ustrajne postojanosti.“
Nadbiskup je zatim iznio i određene poteškoće s kojima se klanjatelji sigurno susreću, a dolaze iznutra te se mogu definirati kao nastojanje uvijek iznova potvrđivati se u ustrajnosti, ali i poteškoće izvana – kolizije između obveza obiteljskog i profesionalnog života te vjernosti danu i satu unaprijed prihvaćene ure klanjanja. „Trajno klanjanje je zato znak vjere i ljubavi prema Isusu Kristu kojega prepoznajemo kao svoga Boga i Gospodina i po kojemu postajemo i svjedoci Uskrsloga te proroci euharistije. No, to je i oblik rada na sebi, vlastite ljudske i vjerničke izgradnje. To je riječ našega predanja i ljubavi izrečene Isusu klanjanjem u šutnji. To je oblik svjedočanstva svima kojima smo poslani navješćivati radosnu vijest evanđelja, oblik vjernosti do kraja i nepobjedive ljubavi po uzoru na Isusovu, koja nadilazi svaki zadah naše ljudske nepostojanosti, slabosti i grijeha“, pojasnio je nadbiskup Đuro i nastavio: „Klanjati se znači staviti Gospodina u središte kao ne bismo više bili usredotočeni na sebe te dati pravi poredak stvarima, a prvo mjesto prepustiti Bogu. Klanjati se znači biti u stanju šutjeti pred Riječju – pred utjelovljenom Riječju Božjom, kao bismo naučili izgovarati riječi koje druge ne ranjavaju, već tješe i kao bi nam On pružao snagu u slabostima i hrabrost u kušnjama. Postati klanjatelj znači u molitvi i klanjanju dovoditi Isusu braću i sestre, i u Njemu nalaziti snagu za ići među njih, ući u njihove živote, služeći im i navješćujući im Božju ljubav među nama.“
Na kraju misnog slavlja, koodinatorica TEK-a u Osijeku, Martina Kuveždanin zahvalila je nadbiskupu uime 500 registriranih klanjatelja na dozvoli da trajno klanjanje započne te njegovoj trajnoj potpori; župniku na strpljivosti i trudu da kapela bude prikladna za klanjanje; župljankama koje brinu o urednosti kapele te klanjateljicama koje brinu u cvijeću. Napose je zahvalila trajnim klanjateljima na žrtvi, revnosti, ali i pokrivanju nekog drugog, dodatnog termina te ostajanju duže u kapeli, kako Isus ne bi ostao sam. Istaknula je kako je velika radost kada mladi dođu u kapelu prije izlaska, radnici prije odlaska na posao, a ozbiljnost potrebe za kapelom svjedoče oni koji na koljenima mole za ozdravljenje člana obitelji, pred Presvetim Oltarskim Sakramentom čekaju nalaze iz bolnice ili vape za spas svoga braka. Istaknula je kako sve to potiče na molitvu za nove trajne klanjatelje jer samo oni omogućuju da kapela bude trajno otvorena, ali i nadu da će i drugi dio Osijeka, Gornji grad dobiti svoju kapelu – u kojoj bi vjernici mogli zastati u molitvi ili samo pozdraviti Isusa. Uime prisutni klanjatelja koorinatorica je nadbiskupu obećala kako će ga se redovito prisjetiti u molitvi za njegove osobne potrebe, kao i za potrebe prisutnih svećenika te nova svećenička zvanja u ovoj nadbiskupiji.
Prije udjeljivanja završnog misnog blagoslova, nadbiskup je čestitao prvu godišnjicu svim klanjateljima te je zahvalio koordinaciji, a s obzirom na lijep broj klanjatelja podržao je buduću moguću inicijativu otvaranja nove kapele.
