U subotu, 13. srpnja 2024. godine, u župi Presvetoga Trojstva Blagaj-Buna, svečanim misnim slavljem proslavljeni su zlatni jubileji trojice svećenika. Zbog zdravstvenih razloga ovome slavlju nije se mogao pridružiti jubilarac don Jakov Grgić.

Izvor: Crkva na kamenu

U subotu, 13. srpnja 2024. godine, u župi Presvetoga Trojstva Blagaj-Buna, svečanim misnim slavljem proslavljeni su zlatni jubileji trojice svećenika. Prije 50 godina u Rimu zaređeni su mons. dr. Želimir Puljić, prof. dr. don Petar Vrankić i don Jakov Grgić. Domaćin ovoga slavlja bio je don Petar rodom iz Glavatičeva, a korijeni mons. Želimira vezani su uz ovu župu, točnije mjesto Kamena gdje je prije 50 godina slavio svoju Mladu Misu. Zbog zdravstvenih razloga ovome slavlju nije se mogao pridružiti jubilarac don Jakov. Inače, slavljenici mons. Želimir i don Jakov već su proslavili svoje jubileje u Zadru i Valpovu.

Na Misi zlatnoga svećeničkog jubileja propovijedao je mjesni biskup mons. Petar Palić, a u koncelebraciji bili su: nadbiskup vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnoga ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, apostolski nuncij u Italiji i San Marinu nadbiskup mons. Petra Rajič, župnik župe Blagaj-Buna don Slaven Ćorić te još 15-ak svećenika. Prisutne su bile i časne sestre te rodbina i prijatelji slavljenika don Petra kao i susjedi mons. Želimira iz rodne mu Kamene.

Na početku svete Mise mons. Želimir zahvalio je Bogu za dar svetoga reda. “Hvala ti, Isuse, što si ostao s nama, u ovoj Crkvi, što si nam ostavio apostole i zaredio ih, i što si nam ostavio ono najsvetije što možemo slaviti a to je sveta Euharistija.”

Mons. Palić izrekao je homiliju koju donosimo u cijelosti.

"Draga braćo u biskupskoj službi,
braćo svećenici,
sestre redovnice,
draga braćo i sestre,
dragi jubilarci, nadbiskupe Želimire i prof. Vrankiću!

1. Prije dva tjedna zaredili smo u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve osmoricu đakona za svećenike, četiri dijecezanska i četiri redovnička kandidata.
Prije 10-ak dana proslavili smo zlatni svećenički Jubilej u istoj katedrali naše četvorice subraće svećenika od njih desetorice koji su 1974. godine bili zaređeni za svećenike. (don Ivice Komadine, don Mate Puljića, don Đure Bendera i don Ivana Zovka, koji su zaređeni u Pologu na svetkovinu sv. Petra i Pavla 1974. godine; pokojnih don Ljube Majića, don Boška Obradovića i don Stanka Puljića.)
Danas smo se okupili kako bismo Bogu zahvalili za 50 godina svećeničkog služenja nadbiskupa Želimira Puljića, umirovljenog zadarskog nadbiskupa i prof. don Petra Vrankića koji su za svećenike zaređeni 24. ožujka 1974. godine u Rimu. Povezanost i prijateljstvo iz sjemenišnih i bogoslovskih dana, a i kasnije kroz život i isti životni cilj: slijediti Gospodina i naviještati Njegovu Radosnu vijest, doveli su ih i do ovoga trenutka. Osobno me s nadbiskupom Želimirom povezuje dugogodišnja suradnja i s moje strane odnos pun zahvalnosti i poštovanja. Od njega sam primio sva tri stupnja Svetoga reda (đakonat, prezbiterat i biskupstvo) i kroz služenje u Dubrovačkoj biskupiji i kasnije u Zagrebu nastojao sam vršiti svoje poslanje koje mi je Crkva po njemu povjeravala. Prof. Vrankića poznajem jedno kraće razdoblje, ali sam kao biskup ove biskupije iz koje je potekao duboko zahvalan za sve što je učinio i čini za Crkvu Kristovu i osobito za ove naše biskupije.

2. Datumi i obljetnice imaju važno značenje za nas koji ne samo da živimo u vremenu, već nas vrijeme i oblikuje. Vrijeme, naime, nije samo stvarnost u kojoj se krećemo i postojimo i bez koje bi bilo problematično čak i zamisliti naš život, nego je ono stvarnost po kojoj smo oblikovani.
Mi smo sami također vrijeme koje smo živjeli, godine koje imamo, i način na koji smo ga živjeli. Iako povjesničari promatraju vrijeme kao kronološku činjenicu, naš slavljenik prof. Vrankić će kao povjesničar i svećenik znati da vrijeme nikada nije samo kronološka činjenica nego rast. Živeći vjerno, svaki dan, svećenička obećanja nas obilježavaju i klešu u nama profil svećeničke autentičnosti.
I upravo kroz različite životne dobi spoznajemo svoju ljudskost i svoje svećeništvo koji su, s jedne strane dar, s druge strane naš osobni izbor i naša odgovornost.
Naš život, u mnogočemu, ne ovisi o nama, jer nam je dan. Ipak, u našem životu toliko toga ovisi o nama, o našem sebedarju, o našoj kreativnosti, o našem optimizmu, o našoj vjeri.
„Onaj koji te je stvorio bez tebe, neće te spasiti bez tebe“. Ova izjava svetog biskupa iz Hipona Augustina govori kako je Bog na početku našeg života i prati nas iz trenutka u trenutak; međutim, ne zamjenjuje nas. Doista, On zahtijeva da do kraja, na slobodan način, mi radimo svoj dio; i tu pronalazimo odgovor na mnoga pitanja o dobru i zlu u povijesti.
Obljetnice i jubileji prilika su za zahvalu Bogu i da svatko unutar svoje osobne povijesti zahvali ljudima kojih danas možda više i nema, ali koji nam se upravo zato čine bližima i dražima.

3. Dragi nadbiskupe Želimire i prof. Vrankiću, dragi don Petre! Danas u svome srcu nakon pedesetogodišnjeg svećeničkog života i služenja i vi prebirete milost i djela Svesilnoga, poput Blažene Djevice Marije. Vjerujem da Vam u srcu još blista Isusov pogled i odjekuje njegov glas koji ste čuli ovdje na tlu ove plemenite zemlje Hercegove.
Taj Isusov pogled, istodobno pun ljubavi i zahtjevan, zaustavio se na vama jednoga dana prije mnogo godina i čitao vas “iznutra”, pomažući vam da nadmašite svoju krhkost i strahove i tražio od vas da ga slijedite, vjerujući vam.
Isti pogled Isus i danas s povjerenjem i ljubavlju upire u vas, u nas i poziva riječima današnjega Evanđelja: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.“
Iako su ove riječi, pročitane iz Biblije koju mu je u ono teško i izazovno vrijeme za vjeru i Boga kupila majka, bile za prof. Vrankića otkriće i poticaj da krene za tim Učiteljem koji pruža odmor, koji daje spokoj duši, svi mi dobro znamo da je taj hod nasljedovanja Učitelja često napor i nespokoj. Zašto? Jer se pred nas, slabe i krhke ljude postavlja nedostižan cilj. Ali, ovih vaših 50 godina svećeničkog života svjedoči da vrijedi krenuti na put i da se isplati slijediti Učitelja. On je cilj prema kojemu svi moramo ići s pouzdanjem, ali na poseban način taj put moramo otvarati mi svećenici za naše vlastito dobro i dobro svih onih kojima smo poslani.

4. Na svaku obljetnicu svećeničkog ređenja razmišljamo o veličini svećeništva, o odgovornosti svećenika danas, o svećeničkoj svetosti i izazovima svećenika u našem vremenu. Međutim, spontano dolazi još jedna ispunjavajuća i sretna misao: misao i punina radosti i zahvalnosti Bogu za dar, za veliki dar svećeništva.
Radost i zahvalnost Bogu za dar svećeničkog poziva tolika je da je svaka druga pomisao preslaba i prejednostavna. Papa Franjo je u jednoj svojoj homiliji za vrijeme mise na Veliki četvrtak (2014.) rekao sljedeće: “Gospodin nas je u Kristu pomazao uljem radosti”. Papa analizira tu radost i paradoksalno vidi njezine korijene u egzistencijalnom siromaštvu svećenika. Čini se kontradikcijom, ali je istinita.
Papa Franjo kaže da je svećenik najsiromašniji čovjek, najbeskorisniji sluga, najneukiji čovjek, najslabiji kršćanin. Nitko nije “manji” od svećenika prepuštenog samome sebi.
Svećenik je dragovoljno prihvatio vlastito siromaštvo: bez obitelji, bez karijere, bez osobnog ostvarenja. On je Bogu dao sve, sadašnjost i budućnost.
Bog, pak, na to odgovara obećanjem koje smo danas čuli u Pavlovoj poslanici Rimljanima. On u svemu na dobro surađuje s onima koji su odlukom njegovom pozvani i koje pozva, njih i opravda i proslavi.
Stoga, čini se da se svećenik najbolje može definirati riječima koje sâm izgovara u misi kad uzima u svoje ruke kruh: uzet, blagoslovljen, razlomljen, dan.
Život mu je doista uzet, uzet od Krista, blagoslovljen nebrojenim milostima, razlomljen da bi lakše došao do velikog broja braće i sestara, i dan, darovan bez mjere, iz ljubavi. Ono što je važno u tom darivanju je da je takva velikodušnost učinjena iz ljubavi.

5. Ovo promišljanje o ljepoti dara i otajstva svećeništva želio bih zaključiti riječima koje se pripisuju svetom Oscaru Romeru (1917.-1980.) i pozivaju nas da se odmaknemo i pogledamo daleko. Sveti biskup Oscar Romero kaže:

“Sijemo sjeme koje će jednog dana izrasti.
Zalijevamo sjeme koje je već posađeno, znajući da ono obećava budućnost.
Postavljamo temelje na kojima će trebati dalje graditi.
Možda nikada nećemo vidjeti krajnji rezultat, ali to je razlika između majstora-graditelja i radnika.
Mi smo radnici, a ne majstori-graditelji; poslužitelji, a ne mesije.
Mi smo proroci budućnosti koja nije naša.”
Dragi nadbiskupe Želimire i dragi don Petre, zajedno s vama zahvaljujemo Bogu za dar svećeništva i zajedno s vama ispovijedamo vjeru u budući život i jedinu pravu nagradu za sva naša nastojanja, gdje će Bog biti sve u svemu (usp. 1 Kor 15,28).
Njemu slava i čast u vijeke vjekova. Amen!"

Na svetoj Misi pjevala je muška klapa Ero, a čitanja i molitvu vjernika čitala je don Petrova rodbina.

Na kraju svete Mise sve okupljene pozdravio je prof. Vrankić i zahvalio svima koji su bili dio ovoga slavlja. Prisjetio se svoga djetinjstva u Glavatičevu i svećeničkoga poziva, tj. susreta s Isusom kroz Božju Riječ, Bibliju, koju je dobio od majke. To prijateljstvo s Isusom razvijalo se kroz godine i raslo u istinsku Ljubav.

Ovaj susret nastavljen je zajedničkim objedom i ugodnim druženjem.

Izvor: cnak.ba
Objavljeno: 16. 7. 2024.