Svetkovina sv. Ilije proroka, zaštitnika Bosne i Hercegovine, proslavljena je u Samostanu-duhovnom centru „Karmel sv. Ilije“ na Buškom jezeru u okolici Tomislavgrada
Izvor: Ivana Markić
Svetkovina sv. Ilije proroka, zaštitnika Bosne i Hercegovine, proslavljena je u Samostanu-duhovnom centru „Karmel sv. Ilije“ na Buškom jezeru u okolici Tomislavgrada u subotu 20. srpnja misnim slavljem koje je predvodio porečki i pulski biskup Ivan Štironja uz koncelebraciju svećenika iz Duvanjskoga i Posuškoga dekanata, izvijestila je IKA.
U homiliji biskup Štironja kazao je kako je potrebno svakodnevno tražiti Božje lice jer je to smisao i cilj kršćanskog života. „Evanđelje pretočiti u život visoki je cilj i najveći uspjeh svakog kršćanina“, istaknuo je.
„Spoznati svoju nemoć i biti svjestan svojih granica veliko je umijeće i milost. Prvo čitanje iz Knjige o kraljevima donosi djelić Ilijine drame, tekst kaže da se i prorok može umoriti i proroci su ljudi koji imaju svoje granice. Zasigurno se sjećamo Isusova poziva učenicima da pođu u osamu i da odmore i što je još važnije u osami i tišini da susretnu Boga. To je smisao i ovoga našega okupljanja i našeg zajedništva. Osjetiti blizinu Boga i poslušati što nam to kaže i koje upute nam daje da izvršimo njegovu svetu volju“, naglasio je biskup Štironja.
Podsjećajući na Ilijin umor i želju za smrću kazao je da je Ilija na trenutak zaboravio Božje intervencije u svom životu, „zaboravio je da je Bog onaj koji ga vodi, da je Bog onaj koji ga nosi na dlanu, zaboravio je da je u Božje ime naviještao sušu, da mu je Bog po gavranu dao hranu, zaboravio je Ilija da je Božjom snagom oživio udovičina sina i dao joj milost da ga prepozna kao Božjega čovjeka, zaboravio je i onu čudesnu pomoć Gospodina na njegov poziv pred vojskom Baalovih svećenika kada je zapalio oganj. Iliji su potonule lađe. Umjesto da ide dalje ponovno je legao i zaspao. Ne samo da je umoran nego je i depresivan. Nije lako biti sam. Život je dao za narod i za Boga, a vidi što se događa. Tako je gorljivo propovijedao, a od toga svega kao da nema ništa.”
Nadovezujući se na Ilijino iskustvo naglasio je da nije lako kada damo sve u svome poslanju, a na kraju ništa ne osjetimo da ima plodova. „Nije lako kada student završi studij s odličnim uspjehom, ali na kraju nema posla. Nije lako kada roditelji ulože sve u svoje dijete i završe školu, izgrade kuću i sve ulože u njega i onda ostanu sami“, primijetio je biskup.
Mons. Štironja nastavio je govoriti o sv. Iliji: „Ohrabren Božjom intervencijom, Ilija ide dalje, nastavlja put kroz pustinju koja je bila samo jedna nova etapa u njegovom životu. Nakon 40 dana i 40 noći stigao je do Horeba gdje je susreo živoga Boga koji mu je dao nove upute i zadatke. Povjerio mu novu misiju i ponovno mu obećao svoje vodstvo i prisutnost. Koliko mu je samo značio onaj blagi lahor u kojemu je susreo svoga Boga, to su bili milosni trenuci punjenja životnih baterija. Taj molitveni susret s Bogom u tišini utišali su viku svijeta i svu grmljavinu u njegovom srcu, sve one egzistencijalne prijetnje. Zaboravio je svu onu žegu dana, zaboravio je potrese i ratne vihore, lagani lahor Božje riječi, osobni susret s Bogom osposobio ga je za daljnji hod kroz pustinju“.
Obraćajući se vjernicima istaknuo je da Bog i danas progovara i po oblacima i po suncu te dodao: „Bog nam stalno govori. I od nas se traži da zastanemo i pokušamo razumjeti što nam to Bog hoće reći, ali zasigurno nešto važno. Draga braćo i sestre, ova Ilijina priča nije smo Ilijina priča nego moja i tvoja. Nije li ona slična mojoj i tvojoj priči, priči naših obitelji, našega naroda, naše Crkve i naših proroka, redovnika i redovnica? Ne živimo li i mi u vremenu kraljeva i kraljica koji su se odmetnuli od Boga i služe poganskim bogovima profita, interesa, nemoralna probitka i ne znam sve čega? I mi živimo u vremenu raznih Baalovih proroka, sumnjivih i nametnutih ideja, zakona, konstitucija i deklaracija. Sve važnije osim Božjih zapovijedi. Svatko važniji osim Boga. Sve se čini da se zaboravi izvorno porijeklo čovjeka, da zaboravimo čiji smo, kako se zovemo, čija smo djeca i tko nam je Stvoritelj. Ne gubimo li i mi koji puta snagu? Ne padamo li i u beznađe i u depresiju? Nije samo Ilija umoran. Ne padaju li u zaborav naši kršćanski temelji? Ne pada li u zaborav naš krsni savez kojeg su sklopili najprije naši roditelji na dan našeg krštenja, a potom ga obnovili i mi osobno na dan svete potvrde? Ne zaboravljamo li nedjeljni milosni dar euharistijskog kruha i milosni dar Božje riječi? Ne zaboravljamo li anđela koji nas vodi u tišinu molitvene prisutnosti i razgovora s Bogom? Ono što se događalo Iliji, ono kroz što je on prolazio i mi prolazimo. Ilijin umor, Ilijine sumnje, Ilijin zaborav, Ilijine kušnje i naše su kušnje”.
U homiliji je kazao da Ilijin primjer poručuje: „Bog je s tobom, dragi čovječe, Bog je s tobom, brate i sestro. Bog je s tobom i s tvojom obitelji. Duh Sveti vodi tvoju Crkvu. Duh Sveti vodi tvoju obitelj. Ne boj se, čovječe! Rekao sam ti da se ne bojiš i da sam s tobom do kraja svijeta. Samo čuvaj savez. Čuvaj obećanja pradjedova. Čuvaj svetost oltara svoje obitelji, svoje Crkve i svoga naroda. Ne ruši svetinje, čovječe jer bez njih si nitko i ništa“.
Posebno je naglasio da se ne treba bojati kušnji na koje se nailazi i pritom istaknuo: „Ostanimo vjerni svome Bogu. Ne okrećimo leđa onomu koji nas je stvorio i koji nas vodi na moru života. Posljednje riječi nisu vihori, nisu potresi, ognjevi i poplave, nego je posljednja riječ rezervirana samo Bogu, našem Ocu nebeskom, našem Stvoritelju. Ne gubimo nadu. Ne gubimo vjeru. Sačuvajmo ljubav. Budimo milosrdni jedni prema drugima i znajmo opraštati. Ne zaboravimo da jednoličnost i beživotnost pustinje kao i osamljenost u pustinji mogu donijeti brojne milosne plodove. Umor je prirodna stvar. Ljudski je prirodno posrnuti. Nije to kraj. Ustati i ići dalje osobina je čovjeka koji vjeruje, koji se nada i ljubi onom ljubavlju kojom nas Bog ljubi“.
Porečki i pulski biskup naglasio je kako je spasenje duše glavni smisao i cilj života. „To je razlog zašto smo začeti i zašto smo rođeni. Nismo rođeni samo za ovu zemlju, mi smo rođeni za vječnost i to je ono što je najvažnije i najveće bogatstvo našega života. Naša duša i spasiti dušu – to je smisao i to je cilj. U pogibeljnoj opasnosti smo da zaboravimo da imamo dušu, a kamoli da ju spasimo. Brzina života i nametnuti tempo ne dopuštaju nam da mislimo na svoju dušu. Umjesto duše tijelo je u središtu pozornosti i sve naše snage su okrenute prema tijelu, prema tjelesnomu, a ne prema duhovnomu nego prema materijalnomu. Zato je potrebno odlučno reći ‘ne’ svim poganskim bogovima i Baalovim prorocima, njihovim kraljevima i kraljicama koji bezobzirno gaze svetinje naših duša. Ne dopustimo, braćo i sestre da nas zaslijepi blještavilo ovoga svijeta. Čuli smo kako Petar kaže ‘dobro nam je ovdje biti’. Da, dobro nam je ovdje biti, ali nije to smisao našega života. Nismo se rodili da budemo ovdje, rodili smo se da budemo u Nebu, da budemo s Bogom. Prava istinska domovina jest ona koju nam Isus pokazuje, ona u koju je otišao pred nama. Sjeti se čovječe da si prah, stvoren si ne za prah nego za nešto više. Ne za prolazni život nego za neprolazni, za vječnost. Sjeti se čovječe i ne zaboravi domovina je tvoja na nebesima.“
Vjernicima je na kraju poručio: „Ne dopustimo da nas zaslijepe obećanja ovoga svijeta i potrebe ovozemaljske, potrebe našega tijela. Naša glavna potreba je vječnost. Naša duša treba vječnu radosti i vječni mir. To su naše potrebe. Svijet u kojemu živimo nudi raj i pakao, dobro otvorimo oči i opredijelimo se za rajske istine i prave vrijednosti. Isus koji je Put, Istina i Život. Isus kruh života, naša je snaga i smisao našeg življenja. njega slijediti i sve za njega dati najbolje je životno ulaganje i jedino osiguranje koje jamči preobraženje i vječnost. Daj Bože da ju svi dočekamo i naužijemo u Božjem krilu.“
Izvor: IKA
Objavljeno: 21. 7. 2024.
