Otac Joseph Fitzgerald za svećenika je zaređen 2007. godine, a danas, kao biskupijski povjerenik za duhovna zvanja, želi potaknuti i druge mladiće da se kao svećenici stave na raspolaganje Bogu i bližnjima. Govoreći o svojoj odluci, o. Joseph kazao je kako nikada nije požalio što je napustio sportsku karijeru.

Foto: Snimka zaslona EWTN

Znajući da je zdravome tijelu potreban i zdrav duh, američka Zajednica studenata katoličkih sveučilišta (FOCUS) na Olimpijske igre u Parizu poslala je četiri katolička misionara, kako bi natjecateljima pružili duhovnu podršku. Među njima je i o. Joseph Fitzgerald, svećenik i bivši olimpijac koji je kao član Američke rukometne reprezentacije sa svojim bratom Thomasom nastupio na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine, a sada pomaže sportašima prepoznati i ne promašiti najvažnije životne ciljeve.

„Krajnja utrka je odnos [s Bogom], koji zapravo nije utrka. Riječ je o prisutnosti i boravku s Gospodinom, sa spoznajom da si Božja ljubljena kći i sin, bilo da osvojiš zlatnu medalju ili završiš na posljednjem mjestu“, kazao je, sportskim jezikom, o. Fitzgerald u razgovoru za Register Radio, prenosi portal Bitno net.

Otac Joseph, inače župnik Župe sv. Vilijama Opata u Seafordu (New York), odabran je zbog svojeg olimpijskog iskustva, ali i predanosti i misionarskom radu tijekom olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016. godine. Upravo uoči spomenutih olimpijskih igara, o. Fitzgerald je u razgovoru za NCR podijelio nekoliko zanimljivih detalja iz svoje sportske i svećeničke povijesti. Rukometom se počeo baviti na koledžu, a vrhunac sportske karijere bio je nastup u Atlanti.

„Toliko je truda uloženo u stvaranje tog tima, a cjelokupno iskustvo na igrama bilo je tako nevjerojatno da se uopće ne osjećam loše što nisam osvojio medalju. To bi bilo lijepo, ali kao što Olimpijska zakletva kaže, riječ je više o prigodi za natjecanje nego za pobjedu“, kazao je o. Fitzgerald.

Prema svećeničkom pozivu privukao ga je primjer njegova strica svećenika, a nakon što se uključio u pokret Life Teen i sudjelovao na duhovnim vježbama tijekom kojih je, za vrijeme euharistijskog klanjanja, osjetio da ga Bog zove, odučio je slijediti Krista kao svećenik. U kolovozu 2001., na svoj 30. rođendan, ušao je u bogosloviju u Douglastonu, a nekoliko dana kasnije, nakon napada na Svjetski trgovački centar 11. rujna, shvatio je važnost svećeničkog poziva:

„Bilo je to vrlo neugodno vrijeme. Pokazalo je kako su dobrota i nada, izražene u življenom svećeničkom pozivu, prijeko potrebni.“

Za svećenika je zaređen 2007. godine, a danas, kao biskupijski povjerenik za duhovna zvanja, želi potaknuti i druge mladiće da se kao svećenici stave na raspolaganje Bogu i bližnjima. Govoreći o svojoj odluci, o. Joseph kazao je kako nikada nije požalio što je napustio sportsku karijeru..

„U svojoj posljednjoj rukometnoj utakmici zabio sam osam golova, no nikada se nisam osvrtao. Potpuno sam miran što sam napustio sport i prihvatio svećeničku službu. Ima nešto u mom pozivu što nikada ne bih mogao steći ni u rukometu ni u bilo kojem drugom sportu. Čuo sam za istraživanja u kojima se ljude pita bi li svoje zanimanje preporučili drugima. Uglavnom, oko 60 % njih da potvrdan odgovor, a kad se pita svećenike potvrdno ih odgovori oko 90 %. Svećenici, uglavnom, uživaju u svom pozivu. Svećenički život, ako se ispravno živi, toliko je ispunjen, jer je svećeništvo, kako je rekao sveti Ivan Vianney, ljubav Srca Isusova“, kazao je o. Fitzgerald.

Na pitanje što bi savjetovao olimpijcima, o. Fitzgerald je kazao kako za uspjeh nije toliko važan talenat, koliko trud i ustrajnost.

„Da biste bili olimpijski sportaš, ne morate biti najtalentiraniji. Bilo je momaka s boljim sposobnostima od mene, ali nisu bili ustrajni. Odustali su, jedan po jedan, dok sam ja vježbao dva puta dnevno, šest dana u tjednu i jednom nedjeljom. Propustio sam toliko obiteljskih vjenčanja, krštenja i okupljanja zbog svoje predanosti elitnom sportu. Sve ima cijenu, a cijena Olimpijskih igara je visoka. Iako sam dobrovoljno platio cijenu i uživao u avanturi, sve to zapravo može biti težak teret“, rekao je o. Fitzgerald, dodajući kako se pred sportašima nalazi težak teret velikih očekivanja, ali i opasnost od umišljenosti.

„Ljudi kažu: ‘Vidi, eno olimpijca’ i očekuju puno od tebe. To može pokvariti čovjekov pogled na sebe i natjerati ga da misli da je vrlo važno biti veliki sportaš“, kazao je iskreno o. Fitzgerald te naglasio sportaša ne određuje njegov trud, pozornost koju privlači, treninzi, igre i medalje, već odnos s Bogom.

„Njihova najveća titula, koliko god medalja osvojili, jest biti voljeni Božji sin ili kći. Znajući to, trebali bi se natjecati, ne za vlastitu slavu, nego za slavu Božju“, zaključio je o. Fitzgerald.

Izvor: Bitno net
Objavljeno: 5. 8. 2024.