U povodu sjećanja na napade na Hirošimu i Nagasaki prenosimo tekst fra Ivana Bradarića, objavljenog u listu članova Vojske Bezgrešne “Apostol Bezgrešne” (srpanj 2021.) Upoznajte Takashia Nagaia – čovjeka po kojemu se poruka mira i ljubavi Isusove širi iz Nagasakija poput zvonjave crkvenih zvona!

Prvi navjestitelj Radosne vijesti u Japanu bio je veliki misionar Dalekoga istoka, sv. Franjo Ksaverski koji je u Japan došao sredinom 16. stoljeća. Svega toga vremena kršćani u Japanu bili su smatrani neprijateljima naroda i suradnicima Zapada. Skoro se može reći da je Crkva u Japanu uvijek morala živjeti u sjeni te je u nekoliko valova bila okrutno progonjena.

Mlada Crkva podnosi progone i mučeništvo
Snažan progon misionara i japanskih kršćana dogodio se 1587. Svećenik isusovac Pavao Miki zatvoren je u prosincu 1596. te su on i poveća skupina kršćana bili sprovedeni u Nagasaki. Kada su stigli u Nagasaki – japanski grad s najvećim brojem katolika, 5. veljače 1597. razapeli su ih na križ.

U skupini od 26 mučenika bili su: Pavao Miki, još dvojica japanskih isusovaca, šestorica franjevačkih misionara i 17 japanskih kršćana. Razapeti su poput svoga božanskog Učitelja, na brdu u okolici Nagasakija, koje je kasnije nazvano “Sveto brdo”. Sve njih blaženima je 1627. proglasio papa Urban VIII., a svetima 1862. papa Pio IX.

Mučenici iz “japanskih katakombi”
Preko dvjesto godina (od 1641. do oko 1873.) Japan je bio bez ijednoga biskupa, što znači da nije mogao imati zaređenih svećenika koji bi slavili sakramente. Sedam generacija vjernika živjelo je u neprestanom strahu, progonu i zatiranju vjere. Živjeli su u usmenoj predaji, gorućoj molitvi i čvrsto su vjerovali da će doći svećenici koji se ne žene, koji štuju Mariju i koji su odani rimskome papi. Oaza te povelike grupe od nekoliko tisuća vjernika bila je u predgrađu Nagasakija, najviše u naselju Urakami.

Uspostavljanjem trgovačkih veza sa zemljama Zapada Japan se pomalo “otvara”. Prvi svećenik, Francuz, p. Girard došao je 1859. godine, ali samo za potrebe svojih vjernika. Japancima je pristup katoličkim crkvama bio strogo zabranjen. Grupa od 15 vjernika tajno dolazi do katoličkog svećenika 17. ožujka 1865.

Bio je veliki znanstvenik, liječnik, čovjek koji je veličao moć razuma!

To približavanje i izlazak iz “katakombi” bio je jako riskantan, a to se uskoro i pokazalo. Vlasti su otkrile postojanje kršćana među japanskim pučanstvom te su krenule u obračun da se ta “hereza sa Zapada uguši i u korijenu sasiječe”. Ali doslovno! Uslijedila su hapšenja, deportacije, okrutna mučenja i prisiljavanje na odreknuće od katoličke vjere.

U tom razdoblju velikoga progona koji je trajao od 1868. do 1873. bilo je deportirano 3414 vjernika, od kojih je od iscrpljenosti i mučenja ubijeno i umrlo 664 vjernika. Posebno se ističe skupina od 37 vjernika katolika mučenika s brda Tsuwano za koje je pokrenut postupak beatifikacije.

Čitajući knjigu “Čovjek koji je tješio Nagasaki” autora Paula Glynna ponovo sam se susreo s ovim mučenicima i brojnim drugim progonjenim i ubijenim kršćanima u Zemlji Izlazećeg Sunca za koju se smatra da u sebi nosi glas mira i tolerancije. Ipak, nije uvijek bilo tako.

Svetac iz Urakamija
U ovom prilogu pišem o velikom sinu ovog naroda čije je ime Takashi Nagai. Danas ga nazivaju “svecem iz Urakamija”, a nekoć je bio radikalni ateist. Zapravo bio je veliki znanstvenik, liječnik, čovjek koji je veličao moć razuma. Rođen je 3. veljače 1908. u mjestu Matsue. Taj njegov bezbožni stav još je više pojačao studij medicine, koji ga je osnažio u zamisli prema kojoj se smrću sve raspada, dok se svaki pojedini element vraća u svoje izvorno stanje.

Njegove čvrste stavove o nepostojanju Boga prekinuo je bolan događaj u obitelji. Teško je primio vijest o preranoj smrti majke koja je umrla od krvarenja u mozgu. Oproštaj od majke doživio je kao pozdrav koji mu je uputila zadnjim pogledom: “doviđenja”, a koji ga je pratio tijekom cijelog života. To se u mjesecima i godinama što su uslijedili pretvorilo u uvjerenje da njegova majka i dalje živi; štoviše, čak je i osjećao njenu prisutnost pored sebe.

Čudni su putovi Gospodnji
Od 1930. godine počinju se događati značajnije promjene u njegovoj nutrini. Obraćenje i približavanje katoličkoj vjeri uslijedili su tek kasnije u Nagasakiju. Kao student medicine živio je u Urakamiju – predgrađu Nagasakija, u kući čiji su vlasnici bili japanski kršćani. Ta se obitelj s mnogo ljubavi skrbila o njemu kada je obolio od meningitisa. Pomalo iz obzira, a više iz radoznalosti prihvatio je njihov poziv da sudjeluje na misi polnoćki na Božić 1932.

Dvije su knjige ubrzale njegov rast na putu prema kršćanstvu!

Bio je to početak njegova istinskog obraćenja. Sljedeći značajan događaj zbio se kada je spasio život njihovoj mladoj kćeri Midori. Ispravno joj je dijagnosticirao jaku upalu slijepog crijeva, hitno ju je prebacio u bolnicu i asistirao kod operacije. Zahvalna mu je Midori poklonila vuneni džemper koji je sama isplela. Uz to, pobožna je djevojka od toga dana počela moliti za obraćenje mladoga liječnika. Taj ga je džemper tješio i grijao za vrijeme boravka na fronti u vrijeme kinesko-japanskoga rata.

Razgovori o vjeri
U životu Nagaija neprestano su se izmjenjivale teške kušnje koje su preusmjeravale njegove planove. Zbog posljedica meningitisa, radi kojega je ostao gluh na jedno uho, njegova je liječnička budućnost zamalo bila onemogućena. Mogao je, međutim, postati specijalist radiologije, jedine grane medicine u kojemu njegov nedostatak nije predstavljao prepreku.

Dvije su knjige ubrzale njegov rast na putu prema kršćanstvu. Ponajprije je to bilo čitanje Pascalovih “Misli”, a potom Katekizam što mu ga je poklonila Midori. Svoje će posljednje dvojbe razriješiti kroz duge razgovore s jednim svećenikom u Nagasakiju. U Spisima sv. Maksimilijana Kolbea nalazimo podatak da je mladi liječnik dolazio na razgovore i poljskom misionaru u Nagasakiju te da mu je ponudio suradnju i pomoć. Razgovarali su na njemačkom jeziku, a Kolbe donosi podatak da mu je Nagai izrazio želju da želi jače upoznati katoličku vjeru.

Zračenje ljubavi
S navršenih 26 godina, 9. lipnja 1934., kršten je u katedrali u Nagasakiju, a na krštenju uzima ime Pavao Nagai u spomen na mučenika Pavla Mikija. Dva mjeseca kasnije stupa u brak s Midori. U tome sretnome braku rođeno je četvoro djece: dječak Makoto (3. travnja 1935. – 4. travnja 2001.) i tri kćeri Ikuko (7. srpnja 1937. – 1939.), Sasano koja je umrla nedugo nakon rođenja i Kayano (18. kolovoza 1941. – 2. veljače 2008.).

Iako svjestan da je zbog svoga posla neprestano izložen pogibli zračenja štetnog po zdravlje, nastavlja svoju službu, ali sada s jednim razlogom više, koji proizlazi iz vjere: “zadaća je liječnika dijeliti i žalosti i radosti sa svojim pacijentima, nastojati im umanjiti boli, kao da je riječ o njegovim vlastitim bolima”.

Sam je sebi dijagnosticirao leukemiju!

Napisao je također, naglašavajući istovremeno da “nije liječnik taj koji ozdravlja bolesnika, već je to volja Božja. Jednom kada to shvatimo, postavljanje dijagnoze počinje uključivati molitvu”. U lipnju 1945., sam je sebi dijagnosticirao leukemiju.

Iako je rat pri kraju, ratne okolnosti u Japanu su na vrhuncu. Prvu atomsku bombu Amerikanci su bacili 6. kolovoza na Hirošimu, a tri dana kasnije još jednu na Nagasaki. U tom jezivom danu koji je bio kao najgora slika apokalipse smrtno je stradalo oko 70 tisuća stanovnika Nagasakija, a među njima je bilo oko osam tisuća vjernika katolika. Takashi je bio na poslu. Djeca su bila kod bake na selu, a Midori je bila doma.

Ljubav nikad ne prestaje
Vrativši se na zgarište svoje kuće od njegove ljubljene Minori, koja je u trenutku pada atomske bombe bila sama u sobi, pronalazi tek nekoliko sagorenih kostiju zajedno s ostatkom metalnoga križa krunice. Nagai shvaća da je Midori smrt zatekla u molitvi.

Prikupivši posmrtne ostatke, obećaje svojoj supruzi da će ostatak života provesti posvećujući se drugima: “u spomen na tebe, iz ljubavi prema tebi… koja si me privela k ljubavi Kristovoj”. I dok je njegova bolest neumoljivo napredovala, pogoršana zračenjem izazvanim bacanjem atomske bombe, junački je oprostio onima koji su tu katastrofu izazvali. Posvećuje se dušom i tijelom da bi pomogao u oporavku Nagasakija te besplatno liječeći bolesnike u malenoj ambulanti što su mu ju njegovi pacijenti podigli od ostataka obiteljske kuće.

Čudesni susret s Kolbeom
Takashi Pavao Nagai i sv. Maksimilijan Marija Kolbe su se poznavali. K njemu je odlazio na razgovore i pomagao mu u uređenju časopisa. Jednom mu je napravio rendgensku snimku pluća zbog sumnje na tuberkulozu. Treba međutim iščitati i druga njegova djela gdje sigurno spominje tog svetog franjevca. Postoji ipak jedna prilika u kojoj se Pavao Nagai sjetio poljskog redovnika.

Zbog pada i udarca u glavu te zbog posljedica radijacije, u rujnu 1945. tijelo mu je bilo natečeno, temperatura je danima bila 40 stupnjeva a rana na sljepoočnici nije zarastala. Meso oko sljepoočnice se počelo raspadati, rana se otvorila i krvarila.

Čuo sam glas – ne znam kako, ali sam ga jedino ja čuo i to sasvim jasno…

U posjet u bolnicu došla je Midorina majka i donijela bočicu vode iz Gospine spilje pri samostanu koji je sagradio Maksimilijan Kolbe u koji su hodočastili brojni kršćani, ali i nekršćani Japanci. Taj samostan nije pretrpio nikakve štete od pada atomske bombe jer je bio sagrađen s druge strane brda.

Nagai se sjetio te spilje i nježnog lika Gospe Lurdske: “Čuo sam glas – ne znam kako, ali sam ga jedino ja čuo i to sasvim jasno – koji mi je govorio da se pomolim ocu Maksimilijanu Kolbeu da moli za mene. Učinio sam kako mi je rečeno moleći oca Kolbea da moli za mene”. Krvarenje je trenutno nestalo na čuđenje sviju, napose liječnika.

Velika rana koju nisu mogli zatvoriti, kao niti krvarenje zaustaviti, ni lijekovi ni liječnici, zatvorila se. To je ozdravljenje Pavao Nagai pripisao ocu Kolbeu. Čudna je to duhovna veza. Kako ju protumačiti? Skroz na drugoj strani svijeta, Kolbe je umro mučeničkom smrću dva mjeseca prije toga u još jednom paklenom zgarištu svijeta, u Auschwitzu.

Veliki nadahnitelj
Pavao Nagai je postao simbol Japana koji želi uskrsnuti i nastaviti živjeti, poput tisuću stabala trešanja što ih je zasadio da bi poslao poruku života i nade. Oboren u postelju i potpuno nepokretan, posljednjih pet godina života posvetio se molitvi, kontemplaciji, i pisanju. Iz njegova su pera tako proizišle brojne knjige i članci za razne časopise.

Po njemu se poruka mira i ljubavi Isusove širi iz Nagasakija poput zvonjave crkvenih zvona!

Najpoznatije mu je djelo “Zvona Nagasakija” po kojemu je 1950. snimljen istoimeni film. Primio je razna odlikovanja i zahvale. Posjećivali su ga brojni ljudi, među njima i sam japanski car. Na brojne izraze zahvale, odgovarao je riječima da bi “mjesec bio taman bez svjetlosti sunca. Isus je sunce, a ja odražavam tek djelić Njegove svjetlosti. Bez Gospodina, bio bih tek beskorisni sluga”.

U zagrljaj Majci
Preminuo je u molitvenom zagrljaju predajući se Bezgrešnoj, 1. svibnja 1951., sa svega 43 godine. Takav se kraj za Takashija Pavla Nagaija na početku njegova života nikako nije mogao predvidjeti, no uslijedio je zahvaljujući Isusu koji ga je osvojio, i pomogao mu da katastrofu nuklearnoga zračenja pretvori u jednako snažne zrake ljubavi.

Slično Kolbeu, i Pavao Nagai do posljednjega daha uzdiže molitve i pjesme Gospi u svojoj malenoj ćeliji u Nagasakiju, po veličini sličnoj onoj mračnoj komori u kojoj je umro Kolbe u Auschwitzu. Po Pavlu Nagaiju poruka mira i ljubavi Isusove širi se iz Nagasakija poput zvonjave crkvenih zvona jače od bilo koje razorne energije.

Izvor: vojska-bezgresne.com//IKA

Objavljeno: 9. 8. 2024.